Nisu potrebni beskonačni govori i teorije o tomu kakva bi trebala biti teologija svećeništva, nego četiri ‘blizine’: s Bogom, s biskupom, među svećenicima i s narodom, koje mogu na praktičan, i konkretan način pun nade, pomoći oživjeti dar i plodnost koji su nam, kao svećenicima, jednom obećani – rekao je papa Franjo u govoru kojim je, u Dvorani Pavla VI., otvorio simpozij pod naslovom „Za fundamentalnu teologiju svećeništva“. Skup se, u organizaciji Zbora za biskupe, održava u Rimu od 17. do 19. veljače. Svrha je toga međunarodnog simpozija, na kojemu sudjeluje i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, podijeliti odnose koji učvršćuju osobu svećenika, odnosno četiri sastavna stupa svećeničkog života koje Papa naziva ‘blizinama’, jer slijede Božji stil, koji je u osnovi stil blizine.

Konkretno oruđe za svećenike

U govoru je Papa iznio neke već izražene pojmove, posebno u svojoj prvoj apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, ali na koje se opširnije osvrnuo jer – kako je rekao – svećeniku više od recepata ili teorija, treba konkretno oruđe s kojim se može suočiti sa svojom službom, svojim poslanjem i svakodnevnim životom. Pritom je objasnio da su njegove riječi rezultat vježbe razmišljanja o svjedočanstvu koje je dobio od brojnih svećenika tijekom više godina, razmatrajući obilježja po kojima su se razlikovali, a koja su ima davala posebnu snagu, radost i nadu u njihovu pastoralnom poslanju.

Blizina koja pomaže svećeniku izbjeći život „neženje“

Logika blizinā – objasnio je Papa – omogućuje svećeniku da prekine svaku napast zatvaranja, samoopravdanja i da živi kao neženja. Te četiri dimenzije dobra su škola za – kako je rekao – ‘igru na otvorenom’, na koju je svećenik pozvan ući bez straha, bez krutosti, i ne smanjujući ili osiromašujući poslanje. One nisu dodatni teret, nego dar koji Gospodin daje kako bi zvanje održao živim i plodnim.

Ispravno ponašanje u odnosu na promjene

Osvrnuvši se na promjenu epohe koju je pandemija bolesti COVID-19 učinila „više nego očitom“, Papa je kazao da ispravno ponašanje u suočavanju s promjenama nije bijeg prema prošlosti, tražeći kodificirane oblike koji nam jamče neku vrstu zaštite od rizika, ali nije ni bijeg prema budućnosti uz pretjerani optimizam koji „posvećuje“ posljednju novost kao ono što je uistinu stvarno, prezirući tako mudrost godinā.

Naprotiv, sviđa mi se ponašanje koje proizlazi iz pouzdanoga preuzimanja stvarnosti, usidrene u mudroj živoj tradiciji Crkve koja si može dopustiti da bez straha iziđe na pučinu – kazao je. Osjećam da nas Isus, u ovom povijesnom trenutku, ponovno poziva da iziđemo na pučinu s pouzdanjem da je on Gospodin povijesti i da ćemo, pod njegovim vodstvom, moći razlučiti horizont koji imamo prijeći.

Istinska zvanja u živim i bratskim zajednicama

Što se tiče krize zvanja, ona je – prema Papinim riječima – često posljedica odsutnosti zaraznoga apostolskog žara u zajednicama, te zbog toga one ne oduševljavaju i ne privlače. Gdje ima života i volje da se Krista donese drugima, tamo se rađaju istinska zvanja. Čak i u župama u kojima svećenici nisu previše zaposleni i radosni, bratski i gorljivi život zajednice pobuđuje želju za potpunim posvećenjem Bogu i evangelizaciji, posebno ako ta živahna zajednica ustrajno moli za zvanja i ima hrabrosti predložiti svojoj mladeži put posebnoga posvećenja.

Blizina s Bogom

Govoreći potom o četiri ‘blizine’ za koje je rekao da su čvrsti temelji za život današnjega svećenika, Papa je krenuo od blizine s Bogom, od „blizine s Gospodinom blizina“. Bez značajnoga odnosa s Gospodinom, naša će služba postati sterilna. Blizina s Isusom, kontakt s njegovom Riječi, omogućuje nam da svoj život usporedimo s njegovim te da naučimo ne sablazniti se ni nad čime što nam se dogodi i zaštititi se od skandala.

Bez molitve, svećenik je samo „umorni radnik“

Brojne svećeničke krize proizišle su upravo iz oskudnoga molitvenog života, nedostatne prisnosti s Gospodinom, svođenja duhovnoga života na puku vjersku praksu – primijetio je Papa obraćajući se svećenicima okupljenima u Dvorani Pavla Šestoga. U važnim trenutcima mojega života – dodao je – ta je blizina s Gospodinom, koja me podupirala, bila odlučujuća. Bez konkretne blizine u slušanju Riječi, euharistijskom slavlju, tišini klanjanja, povjeravanju Mariji, mudroj pratnji duhovnoga vođe, sakramentu pomirenja, svećenik je samo umorni radnik koji ne uživa blagodati Gospodinovih prijatelja.

Odreći se aktivizma, rasti u molitvi

Primijetivši kako se prečesto u svećeničkom životu molitva prakticira samo kao dužnost, Papa je istaknuo da je svećenik koji moli sin koji postaje blizak s Gospodinom. Trebamo se, međutim, naviknuti da tijekom dana dademo prostora tišini. Trebamo biti u stanju odreći se aktivizma, prihvaćajući pustoš koja dolazi od tišine, od posta u aktivnostima i riječima, od hrabrosti da se iskreno preispitamo.

Ustrajati u molitvi – prema Papinim riječima – znači ne pobjeći kada nas upravo molitva vodi u pustinju. Taj put vodi do prisnosti s Bogom, pod uvjetom da ne bježimo, da ne pronalazimo načine kako bismo izbjegli taj susret. Doista, prigrliti, prihvatiti i prikazati vlastitu bijedu u blizini s Gospodinom, za svećenika će biti najbolja škola kako bi malo pomalo napravio mjesta za svu bijedu i bol koje će svakodnevno susretati u svojoj službi, sve do toga da će on sâm postati poput Kristova srca – objasnio je Papa.

Blizina s biskupom

Blizina s biskupom se pak – primijetio je Papa – tumačila samo na jednostran način, dajući poslušnosti tumačenje daleko od evanđeoskoga osjećaja. Poslušnost, naime, znači naučiti slušati i zapamtiti da nitko ne može reći da je nositelj Božje volje, i da nju valja razumjeti jedino kroz razlučivanje. Veza-blizina s biskupom, kao i druge tri ‘blizine’, omogućuje da se ukloni svaka napast zatvaranja u sebe, i pomaže svakom svećeniku i svakoj partikularnoj Crkvi razlučiti Božju volju. Međutim, – dodao je – ne smijemo zaboraviti da i sâm biskup može biti oruđe tog razlučivanja jedino ako i on sluša stvarnost svojih svećenika i povjerenoga mu svetog Božjeg naroda.

 Molitva svećenika, slušanje biskupa

U komunikaciji s drugima najvažnija je sposobnost srca koja omogućuje blizinu i bez koje nema istinskog duhovnog susreta. Tako poslušnost može biti i suočavanje, slušanje, a u nekim slučajevima, napetost. To nužno zahtijeva da svećenici mole za biskupe te da znaju svoje mišljenje izraziti s poštovanjem i iskreno. Jednako tako od biskupa zahtijeva poniznost, sposobnost slušanja, samokritike te da dopuste da im se pomogne. Ako zaštitimo tu vezu, nastavit ćemo sigurni na našem putu.

Blizina među svećenicima

Treća ‘blizina’, ona među svećenicima, izražava se – kako je rekao Papa – u bratstvu, što znači nastojati biti sveti s drugima, a ne u samoći. Bratstvo kao strpljenje, sposobnost da se osjetimo odgovorni za druge, da nosimo njihov teret, daleko od zavisti i nesposobnosti da se radujem kada vidim dobro u životu drugih, što toliko muči naše sredine i što je napor u pedagogiji ljubavi, a ne jednostavno grijeh koji valja ispovjediti. U bratstvu se ne trebamo hvaliti, niti lišiti našega poštovanja one koji nas okružuju. Bratska ljubav ne traži vlastiti interes – istaknuo je Papa – ne ostavlja mjesta ljutnji, srdžbi, ne pamti zauvijek primljeno zlo koje ide do te mjere da možda uživa u nepravdi kada se ona odnosi upravo na onoga zbog kojega sam ja trpio. Osim toga, napadati istinu i dostojanstvo braće klevetom, ogovaranjem i ocrnjivanjem smatra teškim grijehom.

Bratstvo pomaže u mirnom življenju celibata

Idem toliko daleko – rekao je potom Papa – da kažem kako tamo gdje funkcionira svećeničko bratstvo i gdje postoje veze istinskoga prijateljstva, tamo je također moguće mirnije živjeti izbor celibata. Celibat je, naime, dar koji, kako bi se mogao živjeti kao posvećenje, zahtijeva zdrave odnose, odnose istinskoga poštovanja i dobra koji svoje korijene nalaze u Kristu. Bez prijateljā i bez molitve može postati nepodnošljiv teret i protusvjedočanstvo same ljepote svećeništva – napomenuo je Papa.

Blizina s narodom

Četvrta ‘blizina’, odnosno odnos sa svetim Božjim narodom, za svakoga od nas nije dužnost nego milost koja pogoduje susretu u punini s Bogom, kako je već napisano u Evangelii gaudium – rekao je Papa. Mjesto je svakog svećenika među ljudima, kako bismo otkrili da se raspeti Isus želi poslužiti nama da bi se sve više približio voljenom narodu. On želi da dotaknemo ljudsku bijedu i upoznamo moć nježnosti. Ta blizina, kao i druge, poziva, dapače, zahtijeva da primjenjujemo Gospodinov stil koji obuhvaća suosjećanje i nježnost.