UZ TUŽNU OBLJETNICU: POSLJEDNJI ČASOVI PETRA ZRINSKOGA I FRANA KRSTE FRANKOPANA

Eugen Kumičić

Šubići – Zrinski…koliko krvi!… I tragom te krvi kao po sunčanom traku preleti njegov duh mnoga minula stoljeća i pane u sam dvor hrvatskih kraljeva, u Dalmaciju, a od Zvonimira stane se vraćati, pa leti od slave do slave, od Klisa do Zrina… U davnini sijevaju imena Petrovih praotaca, krv Zrinskih teče svake godine, veže stoljeća poput zlatne mreže, steže u jedno rastrganu domovinu. Ona krv prolivena svuda kaže Petru sve zemlje hrvatske i vodi ga pred Siget, gdje silni ban Nikola srće s malom četom na bezbrojnu i razjarenu tursku vojsku. A zašto?

Petar Zrinski pomisli isti čas na okrvavljenu travu u šumi kraj Varaždina, ustane, stisne pesti i naglo se ušeta sobom. Grozan bijaše u tom hipu. U njegovoj glavi sijevahu ove misli… Vepar?… Ne, ne vjerujem,ne!… Zrinski se moraju zatrti… Tko je kriv, da je moj pradjed Nikola pao sa svojom četom pred Sigetom?… Kralj Maksimilijan imao je sto hiljada vojske, sva je ta vojska besposleno ležala kod Đura, dok je moj pradjed branio Siget! Moj je pradjed molio i zaklinjao kralja, da mu pošalje pomoć, a kralj ga je pustio na milost i nemilost Turcima. Bojao se kralj moga pradjeda, jer se opako htjelo, da se ludo razglasi, da će sultan „darovati“ svu Hrvatsku mojemu pradjedu, ako bude njegov saveznik! I o mojem bratu bilo se razglasilo, da misli na hrvatsku krunu. I o meni se tako govori… Tko brani sva hrvatska prava, mora poginuti: jedan pod Sigetom, drugi u šumi kraj Varaždina, treći u Bečkom Novom Mjestu! Ova su tri mjesta jednako grozna i jednako slavna po moju porodicu…

Kad se slegne oluja u Petrovu srcu, opet sjede k stolu pa napiše, da ostavlja svojemu sinu mač, što je prije bio Sulejmanov. Taj je mač imao sada Petar Hugart, podpukovnik bečke gradske gvardije. Još je zapiso Petar raznih zadužbina nekim manastirima u Hrvatskoj, a zatim razgovarao se posve spokojno s kapucinima, koji su ga molili, da štogod okusi. On nije htio ni jesti ni piti. Govorio je, da mu se noć nateže, da želi umrijeti. O zori dugo je klečao pred propelom.

Knez Fran, pošto se oprostio s Petrom, bio se malko primirio, ali ga popodne opet oborila tuga. Sjedeći uz stol upirao je suzne oči u prozor, dok je sjena pala u dvorište oružnice, a tad je napisao svoju zadnju pjesmu, gdje je prispodobio svoj život sa životom cvijeća.

Siva svjetlost sutona lagano se točila u sobu, u Franovo srce zavalila se jetka gorkost, a malo kasnije obuzela ga čežnja za slobodom, užasna bol stezala mu srce. Pomisliv na domovinu proleti ga drhat. Iz njegovih dubokih očiju grozničavo je šibao žar: gledao je debele zidove oko sebe, nikud nije mogao, a blažen bi bio, kad bi u tom času ležaao u svojoj krvi na razboju, onamo negdje kraj Une… Mnogo su puta sijevale oko njegove glave turske oštrice, a on bi pogledao bansku zastavu i nije mislio na svoj život i veseo se vraćao u svoje gradove, a sada mora pasti na stratištu.

Do kasne noći mučilo ga je čeznuće za slobodom, bilo mu, kao da će svisnuti od boli, nigdje nije imao mira ni pokoja, opet naglo ustao. Dugo su ga molili kapucini da se umiri, da Bog ne odvrati svoje lice od njega, a pošto ih je neko vrijeme slušao naslonjen o zid kraj prozora, odane mu, nešto mu se rastopi oko srca, misli mu polete u rodni kraj… Pred njegovim duhom iskrilo se more, a sunce je obasjavalo krov onoga grada u Kraljevici: mlada majka šetala se bedemom i vodila sinčića za ruku. Sve bijaše čisto i jasno u svakoj sitnici, i val i greben, i zelenilo na obali, i nebesko plavetnilo, i materine oči i sinčićeve… Eno krasan je suton pao na more, Fran sjedi sa Julijom na najvišoj kuli, blago povjetarac struji iz uvale. Julijine mu se oči blaženo smiješe, on osjeća stisak ruke. Sretni su ono bili dani… Kasnije umrlo im drago dijete, zajedno su okitili cvijećem milu mrzlu glavicu, zajedno su cjelivali… Zatim osvanuo je dan rastanka. Julija je ostala u pustom gradu rascviljena… Odonda se nisu vidjeli…

Krupne su suze tekle niz Franovo lice. Bio je posve tih, ondje kraj prozora još naslonjen na zid.

Odnekle čula se mukla jeka, kao da više ljudi zabijaju čavle u velike daske, kao da nešto slažu, podižu…

Knez Fran dođe lagano k stolu, sjede, duboko uzdahne pa napiše svojoj ženi talijanski list.

Knez preda list jednom kapucinu, nasloni se na stol i klone glavom na ruke. Mučno je jecao, ramena su mu podrhtavala od plača. Bilo je pola noći.

Zadnje je dane malo spavao, ništa nije jeo, a bio je bolestan, te nije čudo, što je napokon tjelesno klonuo. On je sada jedino želio, da što prije svane, da ga odvedu na stratište, da legne u grob, gdje su mali iveliki, gdje se odmaraju carevi i siromasi posve jednako, gdje miruju i sužnji i nihovi gospodari, slobodni jedni od drugih. Duga, vječna bijaše ta noć Franu: potamnjele su joj zvijezde u sumračje, osvojila ju je tama, obastro je sjen smrti, kao da ne će dočekati vidjela ni vidjeti zori trepavica… Oko drugog sata pane na kneza neko mrtvilo, potamni mu pred očima, zanjiše se na stolici, a kapucini priskoče i odvedu ga na postelju. Domalo svlada ga san. Ona tri starca ostadoše u sobi sjedeći uza zid pognute glave. Knez je ležeo nauznak, sav u plavom odijelu od baršuna, lagano je disao, slaba svjetlos svijeće sa stola padala je na njega s jedne strane na smeđu valovitu kosu, na blijedo i uznojeno lice i na bijelu ruku, desnicu…

(Iz romana „Urota Zrinsko-Frankopanska“)