PREPOZNAJEMO LI LIJEPO I LJEPOTU U SVAGDANU?

Jedan od najblistavijih talenata u svijetu klasične glazbe, jedan je od najvećih svjetskih virtuoza na violini Joshua Bell g. 2007. napravio je pokus sviranjem na ulici. Hoće li prolaznici shvatiti što se zapravo događa, uz njihovu svakodnevnu žurbu i vrevu?

Danas je Joshua Bell Glazbeni ravnatelj Akademije St. Martin in the Fields, možda najpoznatijeg svjetskog komornog orkestra što ga je utemeljio Sir Neville Marriner (1924.- 2016.), koji je dirigirao više od tisuću i devetsto djela klasične glazbe te može stajati uz bok genijalnom H. Von Karajanu. Bell je svjetska zvijezda, solist i čudo od djeteta (r. 1967.). Njegov instrument je Stradivari iz 1713., a njegova kosa je gotovo ikona klasične glazbe.

Godine 2007. upriličio je anonimnu svirku na otvorenom; kao mali društveni eksperiment, da vidi što bi se moglo dogoditi.

Što se dogodilo kad je Joshua Bell svirao kao ulični svirač?

Washington Post pridružio se Bellu u njegovom pokusu. Uoči samoga pokusa novine su ispitivale američkog dirigenta Leonarda Slatkina o njegovim predviđanjima glede takva pokusa.

Slatkin je rekao: „Od tisuću prolaznika pretpostavljam da bi ih moglo biti 35 do 40 koji će prepoznati stvarnu kvalitetu glazbe. Možda će ih se 75 do 100 zaustaviti i provesti slušajući neko vrijeme.“ Slatkin je mislio da bi Bell mogao zaraditi 150 dolara od svoga nastupa u Metrou.

Bilo je 7.51 ujutro u petak, 12. siječnja 2007., usred jutarnje špice, kada je Bell s bejzbolskom kapom na glavi otvorio svoj spremnik za violinu i počeo svirati ispred ulaza u podzemnu željeznicu L’Enfant Plaza u užurbanom središtu Washington DC-a. U razdoblju od 43 minute violinist je izveo šest klasičnih djela, dva od Bacha, jedno Masseneta te po jedno od Schuberta i Poncea.

Ukupno je Bell zaradio 32,17 dolara; 32,17 dolara za Joshuu Bella!? Nije baš ono što bismo mi – ili zapravo Slatkin – mogli očekivati. Iznenađujući rezultat pokusa postao je općepoznat i podijeljen diljem svijeta.

Neki ljudi vide to kao tužnu priču o svim tim ljudima koji su upravo prošli – o svijetu koji je previše zaposlen, odveć zaokupljen, odveć neradoznao ili čak jednostavno nemaran i nezainteresiran za ono najbolje što klasična glazba nudi.

Možda je to jednostavno tako. Tih dragocjenih četrdesetak minuta stvarala se glazba među nama i za nas, kao što se to zbiva svaki dan – bilo da je riječ o Joshui Bellu, nekom budućem Joshui Bellu ili našem St. Hauseru, na njegovu instrumentu.

Mnogi su u to vrijeme također smatrali da je to vrijedan podsjetnik na glazbeni talent uličnih i neformalnih svirača koje svakodnevno susrećemo na ulicama.

Provedena su mnoga marketinška istraživanja da bi se procijenilo kako reklama utječe na potrošačku percepciju kvalitete, a dosta takvih istraživanja otkrilo je da će ljudi često jedan od dva identična artikla označiti kao izrazito bolji od drugog jednostavno zato što je privlačnije pakiran ili ponuđe. Može li se isti poučak primijeniti na područja izvan potrošačkih proizvoda, poput umjetnosti? Bi li ljudi, na primjer, znali razlikovati virtuoza svjetske klase od običnog uličnog svirača, ako je među njima jedina razlika ambijent? Zorno se to dade odčitati na primjeru Joshue Bella onoga siječanjskog jutra u Metrou u Washington DC.

Čovjek se zaustavio u Metro-stanici u Washingtonu DC i počeo svirati na violini; bilo je hladno siječanjsko jutro. Svirao je šest djela oko 45 minuta. Za to vrijeme, budući da je bila špica, računa se da je kolodvorom prošlo tisuće ljudi, većina je žurila na posao.

Tako su 12. siječnja 2007. bez reklame bili počašćeni prolaznici besplatnim mini-koncertom koji je izveo virtuoz na violini Joshua Bell, izvodeći šest krajnje zahtjevnih klasičnih djela (od kojih su dva Bachova) tijekom tog razdoblja na svojoj ručno izrađenoj Stradivari-violini iz 1713., koju je Bell navodno platio 3,5 milijuna dolara.

I kako je (pro)tekao koncert?

Prošle su tri minute i sredovječni muškarac primijetio je da svira glazbenik. Usporio je korak i zastao na nekoliko sekundi, a zatim krenuo svojim putem. Minutu kasnije violinist je dobio svoju prvu dolarsku napojnicu: žena je ubacila novac u kasu i bez zaustavljanja krenula dalje. Nekoliko minuta kasnije netko se naslonio na zid kako bi ga poslušao, no čovjek je pogledao na sat i otišao. Očito je kasnio na posao.

Najviše pozornosti glazbeniku posvetio je dječak od tri godine. Majka ga je vukla, požurivala, ali je klinac zastajao da gleda violinista. Napokon ga je majka snažno gurnula i dijete je nastavilo ići, okrećući se cijelo vrijeme. Tu akciju ponovilo je još nekoliko djece. Sve su ih roditelji, bez iznimke, tjerali da žure dalje.

U četrdeset i pet minuta koliko je glazbenik svirao, samo se šest ljudi zaustavilo i stajalo neko vrijeme. Dvadesetak mu je ubacilo novac pa bi nastavili ići svojim putem. Skupio je 32 dolara. Nitko nije primijetio kad je završio sa sviranjem te kad je nastupila tišina. Nitko nije pljeskao, nije bilo nikakva priznanja.

Nitko to nije (prepo)znao, a violinist je bio Joshua Bell, jedan od najboljih virtuoza na svijetu. Odsvirao je nekoliko najsloženijih djela napisanih za violinu, na violini vrijednoj 3,5 milijuna dolara!

Ovo je stvarna priča. Inkognito sviranje Joshue Bella na stanici Metroa organizirao je Washington Post u sklopu društvenog eksperimenta o percepciji, ukusu i prioritetima ljudi. Nakana je bila, opažamo li ljepotu u običnom okružju u neprikladno vrijeme? Znamo li je cijeniti? Prepoznajemo li talent u neočekivanu ozračju i kontekstu?

Jedan od mogućih zaključaka iz ovog iskustva mogao bi biti: Koliko stvari u životu propuštamo, ako nemamo samo mali trenutak da zastanemo i poslušamo jednog od najboljih glazbenika na svijetu, koji svira najbolju glazbu koja je ikada skladana?

Joshua Bell u to je doba imao godišnje više od dvjesto nastupa u raznim koncertnim dvoranama diljem svijeta. Ali ovo bijaše eksperiment u kontekstu, percepciji i prioritetima te o procjenama javnog ukusa. Pobjeđuje li ljepota u banalnom okruženju jednoga Metroa?

Svaki je prolaznik imao brzi izbor, za koji znamo kod putnika u bilo kojem urbanom području, gdje je povremeni ulični svirač dio gradskog ambijenta: Stanete li i osluškujete? Prolazite li žurno s mješavinom gnjeva i razdraženosti, svjesni svoje žurbe, ali iznervirani neželjenim zahtjevom za vremenom i lisnicom? Ubacujete li koji novčić iz čiste pristojnosti? Promijeni li se tvoja odluka ako je on loš? Što ako je stvarno dobar svirač? Imate li vremena za ljepotu? Ne biste li se trebali posvetiti lijepomu? Koja je moralna pouka i računica takva trenutka?

Tri dana ranije Bell je svirao pred prepunom dvoranom u bostonskom Symphony Hallu, gdje su uglavnom dobra mjesta stajala oko 100 dolara. Ali ovoga jutra prikupio je samo 32,17 dolara za svoj trud, koliko je ubacilo 27 od 1097 putnika u prolazu. To uključuje i jednu novčanicu od dvadeset dolara, vjerojatno od nekoga tko ga je prepoznao.

Samo sedmero ljudi zaustavilo se i poslušalo, a samo je jedan od njih prepoznao izvođača.

The Washington Post osvojio je Pulitzerovu nagradu u kategoriji pisanja članaka za priču Genea Weingartena iz travnja 2007. o ovom eksperimentu, djelomično temeljenu na originalnosti članka. Weingarten je stoga bio prilično iznenađen kada je sredinom 2008. otkrio da njegova zamisao i nije tako jedinstvena: isti eksperiment pokušao je (s nevjerojatno sličnim rezultatima) drugi novinar prije sedamdeset i sedam godina:

U pokusu prema ideji koju su potaknule novine Chicago Evening Post virtuoz na violini Jacques Gordon, svojedobno čudo od djeteta, izvodio je za sitniš na svom neprocjenjivom Stradivariju, inkognito, tri četvrt sata ispred postaje podzemne željeznice u Chicagu 1930. djela čuvenih majstora. Većina je ljudi žurno prolazila, ne obazirući se. Violinist je zaradio nekoliko mizernih dolara i sitniša. Bila je to priča o umjetničkom kontekstu, prioritetima i užurbanom otupljujućem galopu suvremenosti.

Članak je objavljen u svibnju 1930. u davno ugašenom Evening Postu. Udarna naslovna priča glasila je: „Čuveni prerušeni violinist dobio 5,61 dolara kao ulični svirač.“ Priča je počinjala: „Otrcani prosjak u prastarom fraku, boja godinama izblijedjelih, održao je jučer u podne koncert na pločniku na vjetrovitoj Michigan Aveniji. Stotine su prošle pokraj njega i ne pogledavši ga, a zlatne note koje su se izvijale iz njegove violine odnosio je vjetar pored ušiju koje nisu slušale niti čule“.

Iz te priče saznajemo da su dvije od nekolicine melodija koje je svirao Jacques Gordon bile Massenetova „Meditacija“ iz opere „Thais“ i Schubertova „Ave Maria“. Dvije od nekolicine pjesama koje je svirao Joshua Bell bile su također Massenetova „Meditacija“ iz „Thais“ i Schubertova „Ave Maria“. Od stotina ljudi koji su prolazili pokraj Gordona samo ga je jedan prepoznao. Od stotina ljudi koji su prolazili pokraj Bella, samo ga je jedan prepoznao.

No, iako je Jacques Gordon umro dva desetljeća prije Bellova rođenja, Bell je znao za njega. Dvojica muškaraca dijelila su nešto posve intimno. Od 1991. do 2001., Bell je svirao na istom Stradivariju koji je nekoć posjedovao Gordon, istom onome na kome je Gordon svirao na ulicama Chicaga onoga dana 1930. Jedanaest godina Bellovi prsti držali su u rukama isto staro drvo.

I polagano nam se više ne čini toliko čudnim Dostojevski koji tvrdi kako će „ljepota spasiti svijet“. Riječ je o ljepoti koju čovjek otkriva u prirodi, a isto tako i u umjetničkim djelima koja ga, crpeći iz riznice istine i dobra, privlače k sebi te, kao što reče Solženjicin, „nitko nikada – pa ni stoljećima kasnije – neće se osmjeliti da bi ih zanijekao“. Ljepota nas tako može dovesti Bogu jer je on Stvoritelj, krajnji umjetnik.

Svaki djelić naravne ljepote dolazi iz njegove ruke; naša sposobnost da vidimo i reagiramo na ljepotu proizlazi iz činjenice da smo stvoreni na njegovu sliku. Reagirati na ljepotu ovdje i sada, u svijetu koji je Bog stvorio (i prozvao dobrim), predokus je naše radosti u vječnoj, dinamičnoj, neprolaznoj ljepoti u otkupljenu stvorenju.

Priredio dr. fra Tomislav Pervan OFM

Međugorje, 8. veljače 2024.