Aktualno

SLIKA NAŠE KASTRIRANE ZAPADNJAČKE KULTURE ILI ŠOPOVA: „PRIČA O TOME KAKO JE MOJ GRADIĆ POTONUO“

Nakon što je, kako se voli reći, ispunila sve strateške političke ciljeve, Hrvatska stoji pred pitanjem: što i kamo dalje? Naime, snivati na lovorikama ne smije niti može – brzo se one osuše. Pitanje to urgentnije traži odgovor što Hrvatska više i brže, uspješno se pozicioniravši u političko okrilje Zapada, „baštini“ i cijenu njegovih nedostataka i kriza, prije svega goleme demografske krize, koja je u osnovi duhovna i kulturna. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, ova kultura, u kojoj je svaka druga reklama „afrička šljiva“ (a reklamiraju je četrdesetogodišnjaci!?), jasno pokazuje znakove teške impotencije. Ne samo duhovne.

Hrvatski su pisci uvijek bili anticipativniji od hrvatske politike, pa su stvari odavno napisane i danas aktualne. Jedna od takvih je i „Priča o tome kako je moj gradić potonuo“ Nikole Šopa, izašla točno prije osamdeset godina. U najkraćem, pripovjedač dolazi u gradić, vjerojatno Šop misli na svoje rodno Jajce, stari hrvatski kraljevski grad, no nije važno. Dolazi on dakle u neki gradić i primjećuje kako posvuda izrasta nekakva zelena izmaglica i prašina. U gradiću je sve veća tišina. Ljudi otežano govore, uspavani su, zaboravljaju…. Mladići sjede i igraju beskorisne igre, djevojke ostaju neudane i jalove. I kako se mahovina širi i raste od tankog pokrova poput prašine, pa kao snijeg do koljena, sve do visine ramena, i malo-pomalo obuhvaća i zarobljava sve, gradić postupno zamire. Stari urar mahnito okreće kazaljke unatrag ne bi li vratio vrijeme i zaustavio tu pošast, ali ništa ne pomaže…

Eto, to je slika naše kastrirane zapadnjačke kulture, koja u kolicima umjesto djece sve češće vozi „kućne ljubimce“, tepa im i mazi ih, vodi pedikeru i frizeru… i očito ne shvaća kako postaje groblje živih, jer je najgore živjeti, a ne biti mrtav, kako veli Šop. Ali ne!, radije ćemo ustrajati u tome i šutjeti o tome, dok svi skupa lagano tonemo u to zelenilo jalovosti kao u Kocit, u kojemu se bacakamo poput ustrašenih žaba u mulju, cvokoćemo i škrgućemo jedan na drugoga i grizemo se kao gladne sjene…

Bez ljudi nema života, budućnosti, naroda, države, kulture, radosti… Ničega! Ostaje nam pusta, samotna, siva smrt, u skladu s dominantnom „filozofijom“ individualizma „u se, na se i poda se“ (ali bez djece, molim!). Dokle tako!? Dok neki Nepalac ne stavi pepeo posljednjeg Hrvata u urnu?

Nije tolik problem u tome što se ljudi iseljavaju. Toga je bilo i bit će. Već je problem u tome što se ne rađaju. Ako dakle tražimo novi strateški cilj, on može i treba biti samo jedan: život! A to znači: obitelj, majka, otac, brak, djeca, mladi, a onda i svaki hrvatski državljanin, svaki hrvatski čovjek diljem svijeta, svaki čovjek koji ovdje traži dom. To treba da bude prva državna i nacionalna politika! U suprotnom, ni politike ni političara za koju godinu neće biti jer ih neće imati tko birati.

I da! Šop – zanimljivo je to – s obzirom na to da je u doba nastanka priče prašina mogla biti crvena ili crna – bira zelenu boju. Možda se sjetio jajačke gajtan-trave? Kako god bilo, danas, osam desetljeća poslije, to se pokazuje proročkim.

Pazimo dakle da ne pozelenimo, i na kraju ne posivimo bojom smrti…

 

Rafael Milić

Zanima nas Tvoje mišljenje!