UZ BLAGDAN SV. JERONIMA: SVETO PISMO KAO SUSRET S KRISTOM – GOSPODIN PROGOVARA IZ SVOJE RIJEČI

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan 

Proslavili smo prije tri godine obljetnicu preminuća svetoga Jeronima 420. godine u Betlehemu, mjestu Isusova rođenja. Jeronima, svećenika i crkvenoga naučitelja, pismoznanca, najučenijega zapadnoga oca, koji nam je ostavio kapitalno djelo što je odredilo povijest i sudbinu Zapada, naime, prijevod cjelokupne Biblije na latinski jezik svoga doba. Novoga zavjeta s grčkoga, a starozavjetne spise s izvornoga, hebrejskog jezika.

Za prijevod je „utrošio“ dvadeset punih godina života, skupljajući najbolje rukopise, putujući i tražeći znalce iz pojedinih semitskih i starih, izumrlih jezika, živeći pustinjačkim životom u Siriji te pod kraj života u Betlehemu. Bio poliglot svjestan da su „granice moga jezika ujedno i granice moga svijeta“. Stoga je učio jezike kako bi proširio obzore i vidike. Ostavio djelo neprocjenjive vrijednosti popularno zvano Biblia Vulgata. Mogao je to ostvariti jer bijaše genijalno darovit za jezike, a imao je i enciklopedijsko znanje rimske klasične uljudbe, književnosti i baštine, uz to je gorio silnom ljubavlju i žarom prema Gospodinu Isusu Kristu.

Žar prema Svetom pismu

Ta obljetnica bijaše povod i papi Franji da na svečev spomendan, 30. listopada, objavi Apostolsko pismo Scripturae Sacrae Affectus – Žar prema Svetom pismu. Upravo strastveni žar prema Svetom pismu nudi nam ključ za razumijevanje toga istaknutog lika iz rane Crkve te njegove silne ljubavi prema Isusu Kristu. Taj žar, ta ljubav, provijava kroz cijeli njegov život i sve spise. Bijaše on tankoćutni prevoditelj i tumač svetih spisa, žestoki branitelj kršćanskih istina koje su upravo u njegovo doba bile definirane na saborima u Niceji i Carigradu u Nicejsko-Carigradskom Vjerovanju. I danas je Jeronim kao pojava krajnje zanimljiv, aktualan.

Rodio se u Stridonu, na našem podneblju god. 347. od imućnih kršćanskih roditelja, zaputio se na studij u Rim, s devetnaest godina, u odrasloj dobi, dao se krstiti. Negdje oko g. 375. imao snažno iskustvo Gospodina Isusa kao sudca. To mu bijaše razdjelnica i prekretnica te posvemašnji životni obrat. Osjećao je kao da ga netko vuče pred Gospodinov sud te čuje upit, tko je i što je. „Upitan, tko sam, odgovorio sam, kako sam Kristov, kršćanin. A onaj što je sjedio na sudačkoj stolici odgovori mi: ‘Lažeš! Lažac si! Ti si Ciceronov, ne kršćanin’“. Nisi Kristov.

Cijenio je naime Jeronim veoma ljepotu bogatog klasičnoga jasnog latinskoga jezika i izričaja kakav ćemo pronaći u Cicerona i ostalih rimskih klasika. Oduševljavao se njihovim spisima. U usporedbi s tim klasičnim latinskim izričajem biblijski mu jezik bijaše u početku grub, gramatički pogrješan, siromašan, nepravilan i opor u odnosu na njegov istančani jezični kultivirani osjećaj i ukus. Zbog toga ga je Sudčev prigovor strahovito pogodio. Taj susret „na sudištu“ bijaše njegovom „Damask“. Prosvjetljenje.

Dao se zarediti za svećenika, neko vrijeme bio tajnik pape Damaza koji je dobro slutio njegov talent te mu dao nalog ujednačiti prijevod Biblije na latinski jezik. Dao se Jeronim na posao i neumorno radio punih dvadeset godina na prijevodu.

Ona životna epizoda pred Sudcem bijaše povodom da se odlučio posvema i savršeno posvetiti Kristu i njegovoj riječi. Totalno se predao neumornom radu prevođenja i komentiranja svetih spisa kako bi suvremenicima učinio svete spise što privlačnijima. Postao je naskroz službenik Riječi Božje, zaljubljenik u utjelovljenu Riječ Pisma. Sve svoje stečeno znanje i obrazovanje upotrijebio je u službi Gospodina i njegove Crkve.

I danas se njegov prijevod s neznatnim ispravcima rabi u Katoličkoj Crkvi. Naš zemljak vrijedan da ga se spomenemo kad je Papa ustanovio „Nedjelju Božje riječi“. Papa veli doslovce: „Određujem stoga da III. nedjelja kroz godinu bude posvećena slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi. Nedjelji Božje riječi pripast će tako pravo mjesto u razdoblju u godini u kojem smo pozvani na jačanje vezâ sa Židovima te na molitvu za jedinstvo kršćana. Nije riječ o pukoj vremenskoj podudarnosti: slavljenje Nedjelje Božje riječi očituje ekumensku vrijednost zato što onima koji slušaju Sveto pismo pokazuje put kojim valja ići kako bi se prispjelo istinskom i čvrstom jedinstvu“. I naši biskupi na jesenskom zasjedanju osvrnuli su se na veliku obljetnicu – 1600 godina od Jeronimove smrti u Betlehemu te potaknuli vjernike da uzmu Bibliju, Božju riječ u svoje ruke. Da Biblija ne ostane u vitrini ili na polici, među knjigama, nego da bude svakodnevni životni suputnik, nadohvat ruke, na stolu.

Božja riječ – nebeski kruh

Jeronim shvaća bavljenje Svetim pismom egzistencijalnom zadaćom. Naime, proučavanje Pisma za njega je uvijek susret s Isusom Kristom. Na početku svoga Komentara o proroku Izaiji nudi programsku riječ: Ignoratio scripturarum, ignoratio Christi est. Nepoznavanje Pisma ravno je nepoznavanju Krista. Ta je riječ unišla u dogmatsku konstituciju Sabora o Božjoj riječi „Dei Verbum“. Upravo taj izričaj priječi nas poimati Jeronima kao kabinetskog učenjaka koji se samo znanstveno bavi Biblijom. Jasno, njemu je stalo do jasnoga izričaja i prijevoda što se tiče teksta, više mu je ipak stalo do onoga što se kaže „veritas hebraica“, hebrejsko poimanje istine za razliku od grčkoga poimanja istine. Za njega je istina ono što nalazi u Ivanovu Evanđelju. Rabio je sva raspoloživa sredstva da bi tekstove Svetoga pisma protumačio u njihovu povijesnom surječju. Biblija mu je bila kao i druge knjige, povijesno i književno svjedočanstvo, ali povrh svega on je u njoj gledao Božju riječ i poruku.

Jeronim nije samo učenjak, znanstvenik u suvremenom smislu riječi. On je svećenik i monah koji je vodio nekoliko samostana u Betlehemu i okolici. Nutarnja ga je sila Duha (Magister interior) tjerala da braću i sestre privodi Kristu. Bio je gotovo prisiljen napustiti Rim zbog svoje strogosti i strogih zahtjeva u životu, nastanio se u Betlehemu i ondje zajedno sa svetom Paulom Rimskom osnovao nekoliko muških i ženskih samostana. Svake im je subote propovijedao i izlagao pojedini biblijski tekst. Njemu je stalo do susreta s Kristom, što je najzornije ozbiljeno u binomu – lectio et oratio – čitanje i molitva. U molitvi on sažima odgovor na Božji poziv iz Riječi. Jeronim razvija dijalošku metodu pristupa biblijskim tekstovima.

Tko čita Pismo, sluša Zaručnikov glas, kao Zaručnica iz Pjesme nad pjesmama, a tko moli, napose riječima psalama, odgovara kao Zaručnica Gospodnja. Jeronim kao svećenik ističe nutarnju poveznicu između Svetoga pisma i euharistije. On Božju riječ položenu u Svetim spisima promatra kao nebeski kruh kojim se hranimo. „Ne živi čovjek samo od kruha, nego od svake riječi iz Božjih usta“. Drugim riječima, vjernik se susreće s Kristom u sakramentu Pisma i sakramentu oltara.

Srce srcu govori

Posljednje godine svoga života provodi u molitvenom osobnom i zajedničkom čitanju Svetoga pisma, u kontemplativnom promišljanju svete Riječi. Služi u Betlehemu braći i sestrama svojim djelima i primjerom. Sve uz betlehemsku špilju, u blizinii špilje gdje se Božja Riječ rodila od Djevice Marije, svjestan kako je „sretan onaj tko u svojoj duši nosi križ i uskrsnuće, mjesto rođenja i uzašašća na nebo Krista Gospodina. Sretan tko nosi u svome srcu Betlehem u čijem se srcu Krist svakodnevno rađa“. Od njega potječe izreka kako je Sveta zemlja Peto evanđelje koje treba pohoditi, kročiti Gospodinovim stopama, koračati mjestima kojima je hodio Isus dok je bio na zemlji.

Imao sam prigodu imati u rukama tiskana izdanja pojedinih opera. To su golema djela, neka s više stotina knjiških stranica. Svi notni zapisi i riječi ostaju mrtvo slovo na papiru dok ih se ne lati dirigent znalac, prouči ih, pronađe umjetnike na pojedinim glazbalima, znani orkestar i pjevače te zapisane note pretvori u prelijepo scensko djelo komu se publika divi, oduševljeno plješće. Iz onih nota treba izvući najljepše što je umjetnik zamislio jer je glazbu nosio u sebi.

Svaki veliki dirigent ima osobni pristup notnim zapisima, daje im svoj „štih“ i onda ih s pomoću orkestra pretače u zanosne, opojne melodije. Beethoven je skladao svoje završno djelo Missa solemnis „gluh kao top“ za bilo kakve zvukove izvana. Ali je imao i nosio glazbu u sebi i djelo naslovio Von Herzen zu Herzen, od „srca k srcu“, ili što bi rekao veliki sveti kardinal Newman, Cor ad cor loquitur. Srce srcu govori!

Tako je i sa Svetim pismom. Poslanica Hebrejima veli kako je „uistinu živa Riječ Božja i djelotvorna, oštrija od svakoga dvosječna mača“, raskoljuje „dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca“ (Heb 4,12). Ništa joj nije skriveno, sve joj je naskroz razgoljeno. Jasno, kad joj se prepustimo, kad pokušavamo Riječ iščitavati kao što glazbenici iščitavaju i sviraju notne zapise. „Riječi koje sam vam zborio duh su i život“, kaže sam Gospodin (Iv 6,63). Imamo toliko primjera pogođenosti Božjom riječi tijekom povijesti. Ona mrtva, zapisana riječ mora progovoriti u životu vjernika, što ćemo pronaći u biografijama svetaca koji bijahu zahvaćeni Riječju.

Neizbrisivo iskustvo Gospodina

Poznati njemački biblijski stručnjak za Novi zavjet Ulrich Wilckens u svojim autobiografskim bilješkama govori o svojim iskustvima s kraja Drugoga svjetskog rata. Odrastao u ateističkom okružju, u nevjerničkoj obitelji, kao mladić prijavio se u njemačku vojsku (r. 1928.). Piše kako je pod kraj rata 1945. u svome rovu gledao američke tenkove kako se približavaju njegovu rovu. Premro je od smrtnoga straha. Imao je uza se džepno izdanje Novoga zavjeta i upravo se namjerio na mjesto iz Ivanova Evanđelja gdje Isus govori o strahu, ali da se ne bojimo, on je pobijedio strah. Čuo je sa stranica Novoga zavjeta živi Gospodinov glas koji mu je upravljen posve osobno, dobrohotno, umilno. Taj ga je glas, svjedoči, oslovio kao što ga dotada nitko nije oslovio: „U svijetu ćete imati strah, ali ne bojte se. Budite utješeni, ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16,33).

Wilckens nikada više nije zaboravio taj glas, to jedinstveno iskustvo, u vojničkom rovu, pred strahotnim tenkom. Nakon rata studirao je teologiju, predavao novozavjetnu egzegezu i teologiju na više njemačkih učilišta, potom je bio luteranski biskup na sjeveru Njemačke. Kao biskup obolio od neizlječive bolesti. Gospodin ga je u bolesti pohodio, na čudesan je način ozdravio. Nakon čudesnog ozdravljenja odrekao se historijsko-kritičke metode tumačenja biblijskih tekstova, počeo kritički pisati o suvremenoj egzegezi („Kritik der Bibelkritik“ naslov je jedne knjige, tj. „Kritika biblijske kritike“). Odrekao se svoga dotadašnjega pristupa Božjoj riječi te je nakon bolesti izdao nekoliko značajnih djela, napose Teologiju Novoga zavjeta u više svezaka. Nezaboravno iskustvo Gospodina koji mu je progovorio sa stranica Novoga zavjeta duboko mu se usjeklo u srce te o tome svjedoči životom i spisima.

I nije on prvi koji je imao takvo iskustvo, koji je čuo Gospodinov glas nakon slušanja Božje riječi. I sveti Antun Pustinjak je za slušanja Radosne vijesti u bogoslužju čuo Gospodinov glas da ostavi sve i njega do kraja slijedi. Imamo i kod Augustina primjer kad je čuo dječji glas „tolle et lege“, uzmi, čitaj! Sjetio se Antunova života što ga je napisao sv. Atanazije, posegnuo za Biblijom, namjerio se na mjesto iz Poslanice Rimljanima koje je slomilo sve njegove nutarnje otpore prema Gospodinu. „Noć poodmače, dan se približi!… Kao po danu pristojno hodimo, ne više u pijankama i pijančevanjima, ne u bludništvu ni razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom, a u brizi za tijelo ne pogodujte požudama“ (Rim 13,12sl.). Slično se dogodilo i sa svetim Franjom koji je čuo riječi Evanđelja i rekao: „To je ono što sam tražio. To želim živjeti“. A riječ je o Matejevu 10. poglavlju, gdje Isus odašilje učenike bez igdje išta u misije.

S pomoću Pisma voditi Kristu

Origen iz Aleksandrije bijaše genijalna pojava na nebu ranoga kršćanstva u 3. stoljeću u Aleksandriji. Temeljno mu je djelo „De principiis“ – O počelima. U predgovoru djelu izrijekom veli kako svoje čitatelje želi voditi Kristu. Oni koji su stekli vjeru i sigurnost kako su se u Isusu Kristu objavili milost i istina te da je Isus Krist u svojim vlastitim riječima istina, svi ti koji se osjećaju pozvanima živjeti čestito, dobro i pošteno te sretno, nigdje drugdje ne mogu to pronaći nego u riječima i nauku Isusa Krista. Ne govori on o istini kako je poimaju filozofi, nego o istini o kojoj govori Ivanovo Evanđelje.

Naime, riječ je o istini koja vodi u život vječni, koja govori o izvorištu ljubavi. Tko živi iz vjere u tu istinu, spoznaje u njoj smisao života. Origen nam želi dati do znanja da je samo onaj tko posve osobno poznaje Isusa Krista kadar pogledati vječnoj istini u oči. Istini koja oslobađa. U bavljenju Biblijom njemu je stalo do osobnoga susreta s Isusom Kristom te u svim svojim homilijama uvijek najprije moli Isusa da mu pomogne kod tumačenja Pisma.

Kao što su uši i oči svih u sinagogi u Nazaretu bile napete i uprte u Isusa te su upijali riječi koje su tekle iz Isusovih usta tako i on zaključuje: „Oh, kako bih želio da i naše okupljeno zajedništvo dobije takvo svjedočanstvo. Da smo napeti i te upremo svoj pogled u Isusa Krista. Svi mi, i katekumeni i vjernici, i muževi i žene i djeca, ne oči tijela, nego očima srca uprtih u Isusa. Naime, kad gledate u njega, onda će njegovo svjetlo i njegov pogled prosvijetliti vaše lice i oči, i moći ćete reći s psalmistom: ‘Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!’ (Ps 4,7)“.

Lectio et oratio – čitanje i molitva

„Lajtmotiv“ Augustinova pristupa Pismu jest Christus loquitur de Christo – Krist govori o Kristu. Za njega je Crkva učionica, kuća stege, domus disciplinae. Postavlja on četiri pitanja da bih razvio svoju tezu. Naime, on se pita: „Što se uči? Čemu se uči? Tko uči? Od koga se uči?“ Odgovor na četvrto pitanje zacijelo je najznačajniji. Stoga Augustin nastavlja: „Tko je učitelj koji poučava u toj školi? Ne bilo koji čovjek, nego apostol. Bez dvojbe apostol, ali ne samo apostol… Krist je onaj koji poučava. Njegova učiteljska stolica jest na nebu… Njegova je škola za zemlji. Njegova je škola njegovo tijelo. Glava su njegovi udovi; jezik – glava govori nogama. Krist je onaj koji poučava. Želimo slušati, želimo se bojati, želimo činiti“.

Crkva nije tu nekakav apstraktni pojam, nego pod pojmom Crkve misli na zajednicu koja je poučavana, koja uči. Vjernici uče u zajednici, dok je biskup namjesto Krista. I on uči od Krista, i on je suučenik Gospodinov: Condiscipulus discipuli Christi.

Odvija se to napose u bogoslužju u kome svi zajedno slušamo Kristovu riječ te Krist kroz biskupova usta tumači svoju riječ. Pastiri su dužni više od ostalih vjernika ići u Gospodinovu školu, susresti se u čitanju i studiju Svetoga pisma s Kristom. Ne čitaju i ne meditiraju oni više kao nekoć u klasičnoj rimskoj školi da bi se spremili za političku karijeru. Ne, oni izoštravaju svoj duh za Pismo iz koga im Krist progovara. Tako postaju sposobni učiniti Kristov glas prihvatljiv i vjernicima.

Nutarnji i vanjski Učitelj – Magister interior et exterior

Kad Augustin zbori o Kristu kao jedinom istinskom Učitelju, voli on razlikovati između magister interior et magister exterior – između vanjskog i nutarnjeg Učitelja. Nutarnji Učitelj rasvjetljuje nam duh i um. To je vječna istina s pomoću koje smo kadri razlikovati istinu od laži, donijeti vrijednosni sud glede istine nekoga izričaja. Međutim, razlikovanje istine od laži te početak vjere i obraćenja zavisi uvijek od Krista samoga.

Augustin voli navoditi Poslanicu Efežanima gdje stoji, kako Krist treba stanovati u srcima vjernika (usp. Ef 3,17). Treba Gospodina probuditi kako to učiniše učenici na olujnom moru, kad su bili u smrtnoj opasnosti. Po vjeri Krist je prisutan u vjerničkim srcima. U kome Krist ne spava, on bdije, usmjeruje i vodi sav život jednoga kršćanina. Prosvjetljuje ga, daje mu strpljivost, ne čini ga bahatim, daje da i u nevoljama života Gospodina veliča.

Augustin je napisao djelo o Presvetom Trojstvu („De Trinitate“). Cijelo je djelo usmjereno na promatranje Božjega lica na Kristovu licu. Ali je preduvjet svemu najprije ljubav prema Isusu Kristu koji nas je prije ljubio te predao sebe za nas, za nas umro i uskrsnuo. Stoga je zadaća svih kršćanskih učitelja, katehista/istica, svih koji poučavaju teologiju, voditi svoje gojence prema Kristu. Zaputiti se svi zajedno u školu jedinstvenoga i jedinoga Učitelja.

I tako možemo zaziv iz Očenaša „dođi kraljevstvo tvoje“ pretočiti u molitvu: Neka dođe među nas ljubav koju je nebeski Otac objavio na Isusovu licu. Neka nam Isus očituje svoje ljubazno lice i neka ljubav njegova Oca zasja na našemu licu. Ne držimo se grčevito slova Pisma koje govori o Kristu. Nije dovoljno kao u Isusovo vrijeme glasno čitati i izgovarati riječi Pisma kako to čine Židovi i danas. Zapućujemo se kao istinski učenici, discipuli, u školu jedinstvenoga Učitelja. Ondje želimo osobno slušati Isusov glas kako su ga nekoć slušali učenici za Učiteljeva života. On nam sam treba posvjedočiti da nas Otac ljubi. Stoga neka dođe svima nama Kristova ljubav kako bi Bog u jedinstvu Duha Svetoga bio sve i u svemu.

Pretvarati Riječ u život

Sveti je Franjo bio pogođen Božjom riječi za bogoslužja kao i sveti Antun, opat i pustinjak. Čuo je identične riječi kao i Antun, ostaviti sve. To je doslovce i učinio. Svaki put kad bi bio pred nekim značajnim životnim odlukama, za sebe i zajednicu te braću koja su ga slijedila, slijedio bi glas Svetoga pisma. Nije imao nakanu osnivati red, nego Red bijaše plod njegova nasljedovanja Gospodina. Postao je magnetom za suvremenike. S prvom dvanaestoricom (kao i Isus!) zapućuje se 1208. u Rim i traži od Pape dopuštenje živjeti Evanđelje. Pretvarati Riječ u život! I prije nego je primio Gospodinove rane, dvije godine prije smrti, u rujnu 1224., nazočnog je brata zamolio da mu triput otvori Gospodinovo Evanđelje. I svaki put se namjerio na mjesta Isusove muke i križa. U tome je prepoznao da se mora Gospodinu do kraja suobličiti, a kao plod toga doživio je da mu bijahu utisnuti biljezi Kristove muke na tijelu, stigmata.

Kristov glas iz Pisma ne pogađa samo pojedince koji se nalaze pred životnim odlukama ili prekretnicama. Taj glas čuju svi koji su na bogoslužju okupljeni u Isusovo ime kako bi zajedno čitali i slušali Sveto pismo. Sveti Lav Veliki papa jednom se izrazio kako vjernici doživljavaju u bogoslužju za čitanja evanđelja Kristovu nazočnost. Oni slušaju – hodie – danas njegove riječi kako su ih slušali učenici dok su bili s njime. To iskustvo, taj doživljaj su-dobnosti, sinkronije znaju imati oni koji se u Duhu posvete proučavanju Biblije. Upravo za teologe vrijedi Augustinova riječ: Christus loquitur de Christo. Krist sam govori o Kristu.

Sveti Jeronim piše o jednom svom prijatelju da je „svoje srce učinio Kristovom knjižnicom“ svakodnevnim čitanjem i promišljanjem Svetoga pisma. Za Jeronima se to može višestruko reći. Jeronim je, kako piše papa Franjo u svome najnovijem pismu, zbilja „Kristova biblioteka“, trajna knjižnica koja nas i nakon 16 stoljeća poučava što znači ljubiti Krista, što znači Kristova ljubav, ljubav koja se ne da odijeliti od susreta s Kristovom riječi. Stoga je na nama ljubiti ono što je Jeronim ljubio, za što je živio; otkrivati Pisma, dati se dotaknuti Duhom i duhovnošću koja zrači iz Pisma.

Nastanio se Jeronim u Betlehemu gdje se Isus rodio, a nježno je štovao i ljubio Majku Mariju koja nas sve može poučiti kako čitati Božju riječ, meditirati je, Bogu se moliti, promatrati Gospodina koji se u našemu životu neumorno uprisutnjuje te donositi Krista svijetu kao Marija.