PONOSNO PROSLAVIMO DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI

Piše: Dr. sc. Božo Skoko

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u hrvatskom narodu ima posebno značenje. S ponosom se obilježava i slavi jer nas podsjeća na veličanstvenu pobjedu Hrvatske vojske nad suvremenim velikosrpskim fašizmom, koji je predvodio Slobodan Milošević sa suradnicima okupljenima oko zločinačke ideje tzv. velike Srbije, a koji je godinama pustošio Hrvatsku, protjerivao ljude iz njihovih domova, ubijao i terorizirao, razarao i uništavao sve što je hrvatsko… Simbolično je tog 5. kolovoza 1995. završio krvavi i dugotrajni rat, a Hrvatska je ponovno postala funkcionalna država, koja je bila kadra mirnim putem izići na svoje granice i uspostaviti suverenitet na cijelom teritoriju. Zahvaljujući Oluji spašena je i Bosna i Hercegovina od novih pokolja i genocida…

Godinama se pokušavalo ocrniti Oluju, prikazati ju kao zločinački čin, uništiti hrvatski ponos i prisiliti Hrvate da govore o njoj s grčem u želucu. Međutim oslobađajuća presuda Anti Gotovini, nakon svih drugih činjenica i dokaza, konačno je pokazala besmisao takvih pokušaja jer je sudskim putem dokazala svu ispravnost, legitimitet i čistoću ove vojne akcije.

Zato se u prigodi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, vrijedi prisjetiti nekoliko statistika i činjenica, koje bi morali imati na umu srbijanski predsjednik Vučić i njegovi poltroni koji i nadalje patetično pokušava blatiti Oluju i na tim uspomenama graditi nove mržnje i zablude te opravdavati zločine vlastitog naroda.

– Tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku u cilju stvaranja Srbije do Karlovca, Karlobaga i Senja (u čemu je aktivno sudjelovao aktualni predsjednik Srbije) ubijeno je više od 8 tisuća civila, od čega su gotovo polovica žene i djeca, protjerano je 240 tisuća Hrvata, učinjena je materijalna šteta od 400 milijardi dolara (porušeno je cak 14 hrvatskih bolnica, mnogobrojne škole, crkve, tvornice i domovi, opljačkana su kulturna dobra, Hrvatska je imala gubitke zbog uništenog turizma…) itd.

– Iz Republike Srpske (koja je jedini preživjeli dio tog zločinačkog plana) od rata do danas protjerano je i iseljeno 153.000 Hrvata, odnosno njih čak 93 posto od prijeratnog broja, a iz Vojvodine, gdje nije bilo nikakvih oružanih sukoba protjerano je još devedesetih oko 40.000 Hrvata. Ove činjenice gotovo više rijetko tko spominje!

– Tijekom akcije Oluja (prema Sudu u Haagu) ubijena su, nažalost, 44 civila. Dokazano je kako masovni odlasci nisu bili nikakvo organizirano protjerivanje Srba već ideja iz Beograda sa ciljem stvaranja histerije. Tadašnji je predsjednik Tuđman otvoreno pozvao sve građane srpske nacionalnosti da ne napuštaju svoju domovinu, a uskoro je abolirao čak i one koji su se ogriješili o hrvatske zakone.

Hrvatska je učinila sve da se vrate svi koji žele i uložila milijune eura u obnovu porušenih domova.

Srpska manjina u Hrvatskoj, posebno njezino političko vodstvo, danas uživaju prava i privilegije kakve uživa rijetko koja manjina u Europi.

Prema tome možemo biti ponosni na ovu veličanstvenu pobjedu, koja je zaustavila velikosrpsku agresiju (barem na terenu, jer vidimo da se ona sad nastavlja drugim sredstvima) i Hrvatskoj omogućila toliko željeni mir i slobodu! Svaku žrtvu treba poštovati, ali istinu iznad svega, kako retorika koju čujemo iz Beograda Srbiju ne bi ponovno odvela na put bez povratka…

Hrvatska je još u vrijeme prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana pružila ruku pomirnicu. “Pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih zala” – poručio nam je iz Vukovara. Doduše na drugoj strani je godinama bila “figa u džepu”, o čemu svjedoče, među ostalim, još podijeljene škole u Vukovaru i okrenutost nekih prema Beogradu, a ne prema Zagrebu.

No, stvari se mijenjaju, koliko god pojedinci pokušavali zaustaviti taj proces radi vlastitih političkih interesa.

Hrvatska je pokazala Europi i svijetu kako se štite vlastite manjine, kako one predstavljaju bogastvo, a ne teret. Sve više pripadnika srpske nacionalne manjine ne želi biti u političkoj izolaciji, već se osjeća političkim Hrvatima, koji se za svoje interese bore i kroz druge stranke, a ne samo manjinske liste, što su pokazali i nedavni izbori.

Hrvatska otvorenost i tolerancija prema manjinama je standard koji nadmašuje prakse drugih država Europske unije.

Kad to pokaže Srbija i kad prizna grijehe vlastite prošlosti (Hrvatska se sa svojima suočila odavno) otvorit ćemo stranicu bolje budućnosti u cijeloj regiji. Čini se da je to nerealno očekivati od aktualnog vodstva Srbije, budući da bi Vučić morao odbaciti i dio svoje prošlosti koja se ni na kakav način ne da ušminkati. Ali nadamo se da će i u Srbiji prevladati razum i da će u doglednoj budućnosti biti kadri stvoriti i birati ljude koji će ih povesti u budućnost, a ne stalno vraćati u prošlost, na koju nikako ne mogu biti ponosni. No, to je već njihov problem