ZDRAVI REALIZAM I CIVILIZACIJA LJUBAVI U ENCIKLICI MAGNIFICA HUMANITAS

Piše: spec. pol. Bruno Rukavina

Enciklika Magnifica Humanitas (15. svibnja 2026.) pape Lava XIV. bavi se zaštitom ljudske osobe i njenog dostojanstva u doba umjetne inteligencije i tehnokratske paradigme, oslanjajući se na socijalni nauk Crkve Lava XIII. (Rerum Novarum).

Nekoliko je ključnih tema koje se najviše ističu u enciklici:

• Dvije biblijske slike: Papa Lav XIV. govori o dvije građevine koje imamo izbor graditi. Jedna je Babilonska kula (gradnja bez Boga s ciljem dominacije) nasuprot obnovi Jeruzalema pod Nehemijom (gdje je naglasak na zajedničkoj odgovornosti i suradnji). Pitanje enciklike nije „umjetna inteligencija: da ili ne“, nego hoćemo li graditi Babilon ili Jeruzalem?
• Pregled socijalnog nauka: Enciklika opisuje razvoj misli o socijalnom nauku od Lava XIII. preko Pija XI., Pija XII., Ivana XXIII., Drugog vatikanskog sabora, Pavla VI., Ivana Pavla II., Benedikta XVI. do Franje, s naglaskom na dostojanstvo rada, opće dobro, univerzalnu namjenu javnih dobara, supsidijarnost, solidarnost i socijalnu pravdu.
• Umjetna inteligencija i tehnologija: umjetna inteligencije nije moralno neutralna jer ne posjeduje svijest, savjest ni iskustvo, tek statistički i algoritamski oponaša ljudsku inteligenciju. Enciklika jasno upozorava na koncentraciju moći u rukama malih tehnoloških aktera, potrebu transparentnosti, odgovornosti i ljudskog nadzora nad umjetnom inteligencijom.
• Transhumanizam/posthumanizam: Enciklika daje kritiku ideja o „poboljšanom čovjeku“ ili hibridnom čovjeku koje obezvređuju granice čovjeka i njegovu ranjivost kao bitne dijelove ljudskosti, kao i pravo da „više od ljudskog“ dolazi kroz Božju milost, ne tehnologiju.
• Istina, rad, sloboda: Jasno se upozorava kako su dezinformacije pojačane s utjecajem umjetne inteligencije i one ugrožavaju demokraciju. Automatizacija prijeti dostojanstvu rada i otvara pitanje nezaposlenosti. Digitalna ovisnost i nadzor podataka prijete slobodi i otvaraju vrata novim oblicima ropstva u 21. stoljeću.
• Kultura moći vs. civilizacija ljubavi: Papa daje izuzetno oštru kritiku normalizaciji rata, autonomnog digitaliziranog naoružanja koje je upravljano s umjetnom inteligencijom, krizu multilateralizma i realpolitike. Poziva na razoružanje kako ono istinsko u stvarnosti, tako i razoružanje u riječima kroz dijalog i diplomaciju gradeći povjerenje i civilizaciju ljubavi.

Realizam u enciklici Pape Lava XIV. – Magnifica Humanitas

Papa Lav XIV. u svojoj enciklici naglašava da je nužan realistički pogled na svijet, naročito kroz „kršćanski humanizam ne odbacuje znanost ili tehnologiju, već ih prihvaća sa zahvalnošću i realizmom te ih utemeljuje u višem pozivu (Magnifica Humanitas, 218). Ovo značenje realizma odnosi se na općeniti realistički/konzervativna stav prema različitim društvenim kontekstima u svijetu što se spominje na još nekoliko mjesta u enciklici. Kršćani, naročito Katolici, trebaju imati realan pogled na svijet, ne ga gledati kroz bilo kakve ideološke ružičaste naočale, naročito one koje zagovaraju revolucionarna djelovanja bilo koje vrste (uključujući i socijalne/komunističke i liberalne ili obojene revolucije) o čemu nas je upozoravao i sveti Toma Akvinski.

Kad je riječ o realizmu na razini međunarodnih odnosa, Papa Lav XIV. izvodi razlikovanje između lažnog i zdravog (istinskog/pravog) realizma.  Papa ovu raspravu smješta u širi dijagnostički okvir koji izgrađuje kroz Peto poglavlje o kulturi moći i civilizaciji ljubavi. Njegova polazišna točka je da živimo u vremenu značajne duhovne i kulturne sljepoće koja se očituje upravo u tome da su nam dostupne samo dvije naizgled suprotstavljene, ali jednako pogrešne pozicije: naivni idealizam (pri čemu se vjerojatno misli na liberalizam jer je naziv za liberalizam gotovo do kraja hladnog rata bio idealizam) i cinični realizam. Papa ih ne tretira kao suprotnosti, nego kao dvije strane iste pogreške, a obje zapravo onemogućuju djelovanje prema miru i izgradnji civilizacije ljubavi, samo na različite načine.

Papa opisuje idealizam kao stav koji odabire činjenice selektivno kako bi sačuvao vlastitu sliku svijeta, a njegovi nositelji naposljetku obitavaju u stvarnosti konstruiranoj prema vlastitim uvjerenjima. Radi se o mehanizmu koji politolozi i psiholozi poznaju kao kognitivna pristranost potvrđivanja (eng. confirmation bias) podignuta na razinu političke ideologije. Problem nije nedostatak informacija, nego strukturalna odbojnost prema informacijama koje remete koherentnost vlastite ideološke vizije. U kontekstu rata i mira, lažni idealizam funkcionira tako da deklarira visoke principe (sloboda, ljudska prava, međunarodno pravo), ali ih selektivno primjenjuje, odnosno samo kad odgovaraju vlastitim interesima liberalnih demokracija. Rezultat je da idealistički (liberalni) jezik postaje licemjeran pokrivač/celofan za realpolitiku: govori se o miru, a vodi se rat; govori se o multilateralizmu, a zaobilaze se međunarodne institucije kada su neugodne. Papa je posebno oštar prema jednoj varijanti ovog idealizma, odnosno uvjerenju da se zlodjela dvadesetog stoljeća ne mogu nikada ponoviti. To je oblik povijesnog nihilizma koji briše memoriju pod krinkom optimizma. Iste ideološke dinamike se vraćaju u novom ruhu, samo ih ne prepoznajemo jer smo uvjereni da je naša era po definiciji naprednija. To je ono čuveno liberalno gledište i bezvrijedni argument koji ništa ne govori: „živimo u 21. stoljeću“, kao da je čovjek prije 26 godina postao novo genetski i antropološki drugačije biće koje je nekako mutiralo u potpuno drugačijeg čovjeka od onog prije 27 godina.

Antropološki, čovjek se nije ništa znatnije promijenio u posljednjih nekoliko tisuća godina, što znači da smo isti ljudi kao što smo bili i prije. Iracionalni, vođeni emocijama poput straha, zavisti, pohlepe i želje za dominacijom. Znači li to da ljudi nisu okrenuti prema racionalnim odnosima, prema harmoniji, suradnji, uvažavanju drugih? Naravno da ne. Ljudi su i jedno i drugo, odnosno u njima obitava i ovo prvo pesimistično i drugo optimistično gledanje na ljudsku prirodu. Međutim, što uzrokuje ponašanje sukladno pojedinoj ljudskoj prirodi? Kontekst.

Duhovno i kulturno slijepilo je uz lažni realizam uzdiglo i lažni pragmatizam „koji nas potiče da prekinemo korijene naše povijesti, kao da je moguće započeti neku vrstu novog stvaranja odvojenog od prošlosti. Čak i oni koji se pozivaju na važna moralna načela mogu upasti u ovaj povijesni nihilizam, pogrešno vjerujući da se zločini dvadesetog stoljeća nikada više ne mogu ponoviti. Pa ipak, u stvarnosti se ista dinamika ponovno pojavljuje pod novim krinkama. Čini se da se mentalitet oružane ravnoteže i odvraćanja ponovno nameće. Međutim, danas, za razliku od dvostrane dinamike hladnog rata, širenje operativaca i bojišta čini ovaj mentalitet sve krhkijim. Eskalacija sukoba dovodi do asimetričnih i hibridnih ratova, koji se vode ne samo na bojnom polju već i na ekonomskim, financijskim i kibernetičkim frontovima, gdje se dezinformacije i kampanje koje hrane strahove ljudi koriste za manipuliranje javnim mnijenjem. U mnogim zemljama, uključujući i one na globalnom jugu, povećana vojna potrošnja predstavlja se kao jedini odgovor na neizvjesnu budućnost ili percipirane prijetnje. Stvarni trošak pada na najsiromašnije, koji vide smanjenje resursa za zdravstvenu skrb, obrazovanje i socijalne usluge“ (Magnifica Humanitas, 204). Ovdje se jasno uviđa direktna kritika militarizacije Europe i svijeta zbog koje se više ulaže u naoružanje koje ubija, umjesto u socijalne politike, obrazovanje i znanost koje bi promovirale život, mir i ljubav koje su glavne kršćanske vrijednosti, a kojih se Europska unija inkrementalno odriče u ime rata i militarizacije. Zato Papa Lav XIV. upozorava:

„U srži ovih pitanja je lažni realizam, utemeljen ne samo na prevladavajućem mentalitetu sile, već i na kulturnom i antropološkom uvjerenju da je rat neizbježan dio ljudske prirode. Kaže se da su stvari oduvijek bile takve, osim povremenih prekida, i da će uvijek biti tako! Kao rezultat toga, briga više nije potraga za mirom – koja je izgubljena kao referentna točka na međunarodnoj sceni – već kako i kada poduzeti vojnu akciju. Isti argument tvrdi da bi bilo neodgovorno ne pripremiti se za sukob. Međutim, tvrdio bih da je ono što je uistinu neodgovorno Realpolitik, oblik političkog realizma koji u savjesti i u društvu sije stav rezignacije prema neizbježnosti rata i odbacuje mir i dijalog kao utopijske ili iracionalne stavove koji ignoriraju rizike koji su u pitanju. Zapravo, mir nije ni naivna nada ni samo odsutnost rata; umjesto toga, uvijek je moguć kao plod pravde i milosrđa“ (Magnifica Humanitas, 205).

Upravo je navedeno put prema onom što Papa Lav XIV. naziva zdravi realizam kojeg je potrebno kultivirati za izgradnju civilizacije ljubavi.

„Potreban nam je zdrav realizam koji izbjegava i politički idealizam i cinizam. Postoji vrsta idealizma koja, kako bi sačuvala vlastiti svjetonazor, sklona je selektivnom odabiru činjenica, iskrivljujući ih i preimenujući. Njegovi zagovornici na kraju nastanjuju stvarnost konstruiranu kako bi odgovarala njihovim vlastitim uvjerenjima. Suprotno tome, postoji i degradirani oblik realizma koji brka promatranje s rezignacijom, tvrdeći da će sila uvijek prevladati. Autentični realizam ne odustaje od promjene svijeta; zapravo, on počinje jasnim identificiranjem interesa, strahova, ograničenja i dinamike moći, upravo kako bi odredio što se može postići i mjere potrebne za postizanje toga. Ne svodi politiku na moral; niti se predaje nasilju. Umjesto toga, traži održive puteve za postizanje mira više od puke riječi, kroz vjerodostojne institucije, provjerljiva jamstva, strpljive pregovore, sprječavanje sukoba i zaštitu civila“ (Magnifica Humanitas, 218).

Međutim, Papa Lav XIV. ne zaustavlja se samo na deskripciji problema, nego u svojoj enciklici postavlja jasne aktivnosti koje trebaju voditi prema civilizaciji ljubavi, naročito među kršćanima svih denominacija: dijalog, diplomacija te militva i nadanje.

Realističke implikacije Pape Lava XIV. na realitet međunarodnih odnosa

Papa Lav XIV. jasno pokazuje kako je realizam, o kojem konstantno govorim i pišem, ključan način razmišljanja i teorijska postavka budućeg međunarodnog poretka ako želimo graditi civilizaciju ljubavi, a ne današnji kulturu moći koja cijelo čovječanstvo vodi u propast. Ovi uvidi u enciklici Magnifica Humanitas jasno su primjenjivi na različite sukobe diljem svijeta, a naročito onaj koji je za Europu kao kontinent, od Lisabona do Urala, najvažniji: međudržavni rusko-ukrajinski sukob.

Prije svega važno je naglasiti da je Papa vrlo kritičan prema teoriji pravednog rata koja se zloupotrebljava u doba post-hladnoratovskog liberalizma. „Danas, više nego ikad, bez obzira na pravo na samoobranu u najstrožem smislu, važno je ponovno potvrditi da je teorija pravednog rata, koja se prečesto koristila za opravdanje bilo koje vrste rata, sada zastarjela. Čovječanstvo posjeduje daleko učinkovitije i sposobnije alate za promicanje ljudskog života i rješavanje sukoba, poput dijaloga, diplomacije i oprosta. Upotreba sile, nasilja i oružja odražava relacijsko siromaštvo koje uvijek ima katastrofalne posljedice za civilno stanovništvo“ (Magnifica Humanitas, 192). Stoga su potrebne nove teorije kako ratu, tako i o miru i ljubavi, naročito među kršćanima. Vatikan kritizira zloupotrebe prava na pravedni rat koji mora biti isključivo na samoobrani. Zato izvode jednaku kritiku i prema ruskim napadima na Ukrajinu, kao i prema američkim napadima na Iran, kao i prema bilo kojem drugom sukobu. Međutim, također prikazuju licemjerje Europske unije koja ne odobrava ruske napade na Ukrajinu, a šuti kad njihovi saveznici (SAD) napadaju države diljem svijeta. Kritika Pape je usmjerena ponajviše na države članice EU koje podržavaju liberalne demokracije čak i kad su defektne i pokazuju neliberalne tendencije te licemjerno ne govore protiv savezničkih automatskih režima koje liberalne demokracije podržavaju. Ako je zemlja neprijatelj, osuđuje ju se kao nedemokratsku i sankcionira na razne načine. No, ako je ona saveznik, činjenica da joj nedostaju sloboda govora, ljudska prava ili demokracija se zanemaruje. Europska unija uvodi gospodarske sankcije jednoj zemlji, a šalje financijsku pomoć i oružje drugoj. No, to ne čini kada je suočena s drugom, čak i ozbiljnijom invazijom s brutalnijim posljedicama za cijela stanovništva. Više ne postoji stvaran i stabilan okvir istine i vrednota. Katolička crkva nikad ne može podržavati, promovirati, poticati i opravdavati bilo koji sukob, nego mora tražiti puteve prema miru, dijalogu i razumijevanju između zaraćenih strana.

Za vrijeme unutar-ukrajinskog (2014.-2022.) sukoba Papa Franjo i diplomacija Vatikana podržavala je i promovirala implementaciju Sporazuma iz Minska kojeg je Kijev odbijao implementirati budući da bi ustavnim promjenama i decentralizacijom došlo do neutralizacije Ukrajine i nemogućnosti njenog ulaska u NATO savez. Zbog toga je pokojni Papa Franjo više puta upozoravao o odgovornosti Zapada za rusko-ukrajinski sukob, odnosno da je jedan od uzroka „predugo lajanje NATO saveza na granicama Rusije što je pridonijelo međudržavnom rusko-ukrajinskom sukobu“ (2022.-danas) (Politico.eu, 2022). Kad su Papu Franju počeli prozivati da ima tzv. „diskurs Kremlja“ on im je jednostavno odgovorio: „Bilo bi pojednostavljeno i pogrešno reći takvo što. Jednostavno sam protiv svođenja složenosti na razliku između dobrih i loših momaka, bez razmišljanja o korijenima sukoba i interesima, koji su vrlo složeni“ (Politico.eu, 2022a), a pojednostavljivanje se radi kroz paradigmu kolektivne sigurnosti koja gleda samo tko je prvi ispalio metak preko granice te ga etiketira kao „agresora“, ne gledajući što radi „žrtva“ prije ispaljivanja prvog metka preko granice. Također je naglasio kako je rusko-ukrajinski sukob potencijalno namjerno izazvan (isprovociran), što je i matematički dokazano zbog „naglog povećanja intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini u veljači 2022. godine, što je Ruska Federacija interpretirala kao početak ukrajinske vojne ofenzive na DNR i LNR te ju je odlučila spriječiti nastavkom politike drugim (vojnim) sredstvima“ (Rukavina, 2024: 71). Vatikan formalno zadržava neutralnu poziciju u ovom sukobu, odnosno ne imenuje jednu stranu kao definitivnog neprijatelja te održava kontakte s obje strane kako bi pomogao razriješiti ovaj sukob i potencijalno se postaviti kao medijator, što naravno izaziva kritike liberalnih struja europskih država koje slijepo i nekritički podržavaju Ukrajinu na svoju vlastitu štetu što je posebna vrsta političko-ekonomskog mazohizma.

Papa Lav XIV. naglašava kako je nužno tražiti održive puteve mira što je više od puke riječi koju su europski čelnici prekršili kad su u pitanju Sporazumi iz Minska. Za bivšu njemačku kancelarku Angelu Merkel i francuskog predsjednika Françoisa Hollandea, nakon početka ofenzivnih vojnih djelovanja Rusije u Ukrajini 2022. godine, Sporazum iz Minska bio je kupovina vremena Ukrajini da se naoruža i pripremi za sukob s Rusijom. Ovakva izjava je diplomatski i vanjskopolitički izrazito opasna jer se zaključuje da je dogovor od početka bio prevara i prazno slovo na papiru, a za Rusiju još jedna u nizu izdaja i razočarenja od strane Zapada. Sporazum iz Minska se dakle nikad nije niti trebao implementirati. Nadalje, postavlja se pitanje budućih diplomatskih pregovora oko primirja i to ne samo između Ukrajine i Rusije, nego i bilo kojih drugih aktera u međunarodnim odnosima. Nakon ovakvih izjava najsnažnijih europskih država, Njemačke i Francuske, koje se zalažu za promicanje i pridržavanje međunarodnog prava i potpisanih ugovora, pravnim principom pacta sunt servanda, zašto bi im itko ponovno vjerovao?

Institucije nisu bile vjerodostojne, kao niti strpljivi pregovori i sprječavanje sukoba i zaštita civila u istočnoj Ukrajini koju je Kijev odlučio vojno osloboditi u veljači 2022. godine, što je matematički dokazano iz dnevnih izvještaja Posebne promatračke misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Nadalje, Zapad (EU/NATO) je odbio jasno prihvatiti i identificirati ruske nacionalne interese i strahove na koje je Rusija konstantno upozoravala još od 1990ih godina kad su upravo ruski liberali/zapadnjaci, Andrej Vladimirovič Kozirjev i Mihail Sergejevič Gorbačov, govorili o opasnim ruskim reakcijama ako se nastave jednostrani potezi Zapada vođeni na krilima samouvjerenosti ideološkog paradigmatskog post-hladnoratovskog liberalizma. Upozorenja nažalost nisu padala na plodno tlo te se u narednim desetljećima konstantno održavalo i kultiviralo nepovjerenje (kultura moći) o kojem smo ranije pisali.

Za Papu Lava XIV. civilizacija ljubavi se gradi se kroz dijalog, razumijevanje, multilateralizam i diplomaciju, a ne fobije, strahove koje gotovo uvijek završe u mržnji, daljnjim sukobima i ratovima. Nažalost danas su diljem Europe vidljivi obrasci sijanja različitih strahova koji nemaju razloga postojati kad bi se aktivirala europska diplomacija s ciljem potrage za mirom u svrsi izgradnje civilizacije ljubavi. Međutim, prošli mjesec svjedočili smo kako oni koji pokušavaju uspostaviti diplomatske kontakte i dijalog završavaju pod kritikama i opaskama različitih malicioznih političkih persona. Riječ je naravno o pokušaju Predsjednika Europskog vijeća, Antonia Coste, koji je pokušao diplomatski kontaktirati Moskvu s ciljem da Europska unija ne ostane postrani i marginalizirana u potencijalnim mirovnim pregovorima o završetku rusko-ukrajinskog sukoba. Europska unija očigledno je još uvijek fokusirana na kultiviranje kulture moći i militarizacije za daljnja liberalna humanitarna bombardiranja, umjesto gradnje civilizacije ljubavi. Ponavljamo citat iz enciklike:

„Suočeni s impulzivnim emisijama, agresivnom retorikom i politikom moći koja karakterizira naše vrijeme, poziv diplomacije je poticanje dijaloga sa svim stranama, uključujući i one sugovornike koji se smatraju manje pogodnima ili se ne smatraju legitimnima za pregovore“ (Magnifica Humanitas, 224). Dakle, nužni su europski pregovori s Rusijom po enciklici Pape Lava XIV.

Stoga su izuzetno važne riječi koje koristimo u svakodnevnoj komunikaciji i dijalogu koje je po Papi Lavu XIV. potrebno razoružati kako ne bi vodile u daljnju demonizaciju i etiketizaciju političkih aktera na međunarodnoj razini. „Prvi doprinos koji možemo dati humanijoj civilizaciji jest da budemo svjesni svojih riječi. Razoružajmo riječi i pomoći ćemo razoružati svijet. Riječi imaju ogromnu moć, nešto što doživljavamo u svakodnevnim interakcijama; na primjer, izgovorene riječi mogu promijeniti naše raspoloženje nabolje ili nagore. Mir počinje sa svakim od nas: u načinu na koji gledamo druge, slušamo druge i govorimo o drugima. U tom smislu, način na koji komuniciramo je od temeljne važnosti: moramo reći ne ratu riječi i slika, moramo odbaciti paradigmu rata. Stoga svi moramo preispitati svoju savjest u vezi s riječima koje koristimo, predrasudama koje imamo i eksplicitnom ili implicitnom agresijom koja se u njima krije. Imamo stvarnu priliku doprinijeti općem dobru svaki put kada govorimo istinu, nudimo mudar savjet, podržavamo one kojima je potrebna utjeha, osuđujemo nepravdu i dajemo glas onima koji nemaju glas“ (Magnifica Humanitas, 214). Glas je prije svega potrebno dati mirohuškačkim snagama, odnosno onima koji se u Europi suprotstavljaju ratnohuškačkoj retorici koja dolazi od militantne političko-ekonomske elite.

Umjesto zaključka – huškajmo mir i gradimo civilizaciju ljubavi

Ako je EU, kao nekadašnja dobitnica Nobelove nagrade za mir, danas paradoksalno postala militantno ratnohuškačka upravo zato što jedino govori o ratu, naoružanju i „strateškoj autonomiji“ (što potencijalno znači stratešku samo-izolaciju i globalnu marginalizaciju) kao jedinom (lažnom) realističnom odgovoru na sigurnosne izazove, onda se potvrđuje Papina dijagnoza iz Magnifica Humanitas: lažni realizam postaje samoostvarujuće proročanstvo. Diskurs koji polazi od premise neizbježnosti sukoba usmjerava sve europske institucije, resurse, narative i imaginaciju prema pripremi za rat, a ne prema njegovoj prevenciji kroz dijalog i diplomaciju.

Ovaj pristup ima ozbiljne probleme i nosi mnogobrojne opasnosti u implementaciji takvih liberalnih vanjskih politika. Post-hladnoratovski liberalizam počivao je na uvjerenju da će ekonomska integracija, liberalna demokratizacija (liberalni društveni inženjering) i multilateralne institucije automatski generirati mir, ali su se ignorirali strukturalni faktori moći i legitimni ili samo-percipirani sigurnosni interesi aktera izvan zapadnog normativnog i narativnog konstruktivističkog okvira. Kada je ta liberalna iluzija pukla, nije uslijedio sofisticiraniji zdravi realizam, nego oscilacija prema drugoj krajnosti, lažnom realizmu, militariziranom diskursu koji mir tretira kao naivnost, a pregovore kao kapitulaciju. Ova pozicija nije ono što Lav XIV. naziva zdravim realizmom.

Danas su stoga nužni, možda više nego ikad od završetka hladnog rata, aktivni mirotvorni akteri koji huškaju na mir s jednakom energijom i institucionalnom ozbiljnošću s kojom se danas huška na naoružanje. To nije pacifizam u smislu pasivnosti, nego ono što bi se moglo nazvati mirotvorna Realpolitika: realistično prepoznavanje interesa svih strana, uključujući i onih čiji su interesi suprotni zapadnom liberalnom konsenzusu i narativu, uz istovremeno odbijanje predaje logici sile kao jedinoj mogućnosti. Ovo je naročito važnu za Europu jer su europska društva koja su prošla kroz ratove 20. stoljeća razvila su duboku anti-ratnu kulturu koja se više ne reproducira jer nestaju generacije s izravnim ratnim iskustvom i strahotama koje su prošli. Papa Lav XIV. upozorava na uznemirujući gubitak povijesnog pamćenja kako nestaju svjedoci Holokausta i svjetskih ratova, a bez te žive memorije, novi naraštaji političkih aktera lakše normaliziraju ratni diskurs bez suočavanja s njegovim stvarnim posljedicama. Navedeno je vidljivo čak i u Republici Hrvatskoj koja je imala Domovinski rat te umjesto da se zalaže za diplomatske pregovore i mir (što je Hrvatska konstantno radila sa Srbima u Beogradu i Kninu te su se Tuđman i Milošević susreli 48 puta za vrijeme Domovinskog rata), dio hrvatske političke scene potiče i održava ratnohuškačku retoriku. U hrvatskom kontekstu dodatno je žalosno i porazno što se takva retorika može čuti iz određenih redova demokršćanskih političkih opcija. Takvi hrvatski demokršćani hipotetski nisu opće demokratski kršćani, nego politički liberalni poltroni neke demo verzije kršćanstva koji vrlo vjerojatno nisu pročitali nijedan kršćanski dokument, uključujući ni encikliku Magnifica Humanitas, a da jesu možda bi u svojim ratnohuškačkim fobijama tražili cenzuru ove enciklike koja je objavljena na devet jezika, uključujući i ruski jezik.

Europa geografski, demografski i ekonomski ne može dugoročno funkcionirati podijeljena na blokove. Vizija šireg kontinentalnog pomirenja od Lisabona do Vladivostoka, bez obzira na trenutnu političku neizvedivost, nije sentimentalna utopija, nego geografski i ekonomski imperativ koji su razumjeli i Charles de Gaulle (Europa od Atlantika do Urala) i Papa Ivan Pavao II. (kršćanska Europa koja diše s oba plućna krila i zapadno i istočno). Odbacivanje te vizije kao nerealistične upravo je primjer lažnog realizma koji trenutačne kontekstualne kratkoročne dinamike kulture moći (rusko-ukrajinski sukob) proglašava vječnim zakonitostima.

Ekumenistička kršćanska tradicija dijeli zajednički civilizacijski supstrat koji nadilazi trenutne državne i blokovski interese kao i ideološke paradigme poput post-hladnoratovskog liberalizma koji u svojoj suštini razara zajednice svojim individualizmom nasuprot kršćanstvu koje je uvijek pozivalo graditi zajedništvo (kolektivizam). Veliki europski mirovni procesi, od Vestfalskog mira do post-hladnoratovske europske integracije, počivali su na prepoznavanju zajedničkog temeljnog identiteta Europe: kršćanstva, kojeg danas svojim politikama odbacuju mnogobrojne političko-ekonomske grupacije u Europskoj uniji.

Sve ovo zajedno vodi prema zaključnom argumentu kako je mirohuškačka europska diplomatska aktivnost, utemeljena na kršćanskom vizionarskom ekumenističkom pomirenju kao strateškom civilizacijskom projektu, a ne na lažnom realizmu kao instrumentu liberalizma, zapravo jedina pozicija koja je istovremeno realistična i kršćanski konzistentna u trenutnom europskom ratnohuškačkom kontekstu.

„Stoga težimo onome što doprinosi miru i međusobnoj izgradnji“ (Rimljanima 14:19).

Literatura

Фененко, Алексей (2017) Современная история международных отношений: 1991-2016. Mосква: Аспект-Пресс.

Фененко, Алексей (2023) Современная история международных отношений: 1991-2022. Mосква: Аспект-Пресс.

Hurak, Ihor (2015) The Minsk Agreements of 2015: a Forced Step or a Small Achievement of the Ukrainian Side within the Diplomatic Confrontation around the War in the Donbas. The Copernicus Journal of Political Studies 7(1): 124-140.

Jović, Dejan (ur.) (2013) Realizam: teorije međunarodnih odnosa. Zagreb: Biblioteka Međunarodne studije.

Jović, Dejan (ur.) (2014) Liberalne teorije međunarodnih odnosa. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.

Jović, Dejan (ur.) (2016) Konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.

Kaštelan, Jure i Bonaventura, Duda (2018) Biblija. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Magnifica Humanitas (2026) The Holy See. Dostupno: https://www.vatican.va/content/leo-xiv/en/encyclicals/documents/20260515-magnifica-humanitas.html (Pristupljeno 26.06.2026).

Marshall, Tim (2018) U okovima geografije. Zagreb: Knjižara Znanje.

Nacional.hr (2026) SELEKTIVNA PRIMJENA PRAVA Vatikan kritizirao EU: Nedosljedna je u vanjskoj politici. Dostupno: https://www.nacional.hr/selektivna-primjena-prava-vatikan-kritizirao-eu-nedosljedna-je-u-vanjskoj-politici/ (Pristupljeno 26.06.2026).

Ogorec, Marinko (2008) Putinova Rusija: novi uspon stare vojne sile. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga.

Politico.eu (2022) Pope says NATO may have caused Russia’s invasion of Ukraine. Dostupno: https://www.politico.eu/article/pope-francis-nato-cause-ukraine-invasion-russia/ (Pristupljeno 26.06.2026).

Politico.eu (2022a) Pope Francis: Russian war in Ukraine was ‘perhaps provoked. Dostupno: https://www.politico.eu/article/pope-francis-says-war-in-ukraine-perhaps-provoked-or-unprevented/ (Pristupljeno 28.06.2026).

Reuters (2022) Putin: Russia may have to make Ukraine deal one day, but partners cheated in the past. https://www.reuters.com/world/putin-russia-may-have-make-ukraine-deal-one-daypartners-cheated-past-2022-12-09/ (Pristupljeno 26.06.2026).

Rukavina, Bruno (2022) Poluotok Krim – geopolitički i geostrateški osvrt na prošlost, sadašnjost i budućnost. Forum za sigurnosne studije 6(6): 89-118. Dostupno: https://hrcak.srce.hr/303586 (Pristupljeno 26.06.2026).

Rukavina, Bruno (2023) Besmisao rata između Ruske Federacije i Ukrajine. Mi portal. Dostupno: https://miportal.hr/2023/01/03/besmisao-rata-izmedu-ruske-federacije-i-ukrajine/ (Pristupljeno 26.06.2026).

Rukavina, Bruno (2024) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg%3A2538 (Pristupljeno 26.06.2026).

Rukavina, Bruno (2025) Uništeno povjerenje: Zašto si Zapad i Rusija ne mogu vjerovati?. Geopolitika News. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/bismarck-je-znao-odgovor-tajna-uspjeha-u-politici-dobar-dogovor-s-rusijom/ (Pristupljeno 26.06.2026).

Rukavina, Bruno (2026) Toma Akvinski: zašto ne dizati revolucije?. Mi portal. Dostupno: https://miportal.hr/2026/06/16/toma-akvinski-zasto-ne-dizati-revolucije/ (Pristupljeno 26.06.2026).

Rukavina, Bruno (2026a) Bauk rata kruži Europom: Dan pobjede u iščekivanju novog Dana pobjede. Geopolitika News. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/bauk-rata-kruzi-europom-dan-pobjede-u-iscekivanju-novog-dana-pobjede/ (Pristupljeno 26.06.2026).

Schwarz, Peter (2022) Former German Chancellor Merkel admits the Minsk agreement was merely to buy time for Ukraine’s arms build-up. World Socialist Web Site. Dostupno: https://www.wsws.org/en/articles/2022/12/22/ffci-d22.html (Pristupljeno 26.06.2026).

Takač, Karla (2024) Neutralnost Vatikana u međunarodnim odnosima i rješavanju sukoba. Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno: https://zir.nsk.hr/object/fpzg:2348/FILE0 (Pristupljeno 26.06.2026).

Tuđman, Miroslav (2015) “48 apsurdnih susreta između Tuđmana i Miloševića”. National Security and the Future 16(2): 121-172.

Članak prvotno objavljen u dva dijela na portalu Geopolitika News:

https://www.geopolitika.news/analize/zdravi-realizam-u-enciklici-magnifica-humanitas-1-dio/

https://www.geopolitika.news/analize/huskajmo-mir-i-gradimo-civilizaciju-ljubavi-2-dio/