TOMA AKVINSKI: ZAŠTO NE DIZATI REVOLUCIJE?

Piše: spec. pol. Bruno Rukavina

Sveti Toma Akvinski (1225.–1274.), dominikanski fratar i jedan od najutjecajnijih mislilaca kršćanske civilizacije, oblikovao je intelektualnu tradiciju koja je vrlo aktualna i danas. Njegova djela predstavljaju monumentalan pokušaj pomirenja kršćanske teologije s Aristotelovom filozofijom, spajajući vjeru i razum u jedinstven i sustavno razrađen svjetonazor. U golemu opusu koji obuhvaća teologiju, etiku, politiku i metafiziku, Toma nije gradio filozofski sustav na temelju pukog autoriteta ili tradicije, nego je svaki zaključak izvodio metodološkom logikom pitanja, prigovora i odgovora. Srž učenja Tome Akvinskog počiva na uvjerenju da postoje dvije komplementarne i ne suprotstavljene spoznaje: ona stečena razumom i ona objavljena vjerom. Dok prirodni razum može doseći spoznaju Boga kao prvog uzroka i moralnih načela upisanih u prirodu stvari, objava otkriva istine kojima razum sam po sebi ne može pojmiti, poput Svetog Trojstva ili uskrsnuća.

Po Tomi Akvinskom čovjek je pripadnik društvene i političke zajednice više nego ostala živa bića. Ljudska priroda ima tri glavne karakteristike. 1) Čovjek je sastavni dio prirode te poput svih živih bića čovjek teži preživjeti, razmnožavati se te je stvoren kao moralno biće iz prirode. 2) Čovjek je također razumsko biće koje zahtjeva vođenje koje može biti izvor sukoba. Stoga razum treba politički autoritet. 3) Iako se svi ljudi rađaju isti, na putu života se mijenjamo i većina može izgubiti osjećaj za pravednost i znanje. Zbog tog uvida da je ljudske zajednice potrebno voditi i politički uređivati, Toma Akvinski ima dvije vrlo zanimljive knjige o političkoj vladavini: Summa Theologiae i De regno. U njima jasno postavlja argument da je tiranija najgori oblik vladavine. Tiranin šteti zajednici na više načina: oduzima im imovinu, prolijeva krv te se narodu uskraćuje i duhovno dobro. Tiranin ne samo da tlači svoje podanike u tjelesnim stvarima, već i ometa njihovu duhovnu dimenziju. I tako su tirani oni koji više žele koristiti nego biti od koristi svojim podanicima te sprječavaju svaki napredak, sumnjajući da je svaka izvrsnost njihovih podanika štetna za njihovu vlastitu zlu dominaciju (Aquinas, 2018) (Aquinas, 1949).

Jedino što je gore od tiranije je revolucija, pobuna ili ustanak protiv tiranije. Toma navodi četiri razloga zašto su revolucije izuzetno loše i opasne.

Argument 1: Lijek može biti gori od bolesti. Svrhovitije je neko vrijeme tolerirati tiraniju nego djelovati protiv tiranina te upasti u još veće opasnosti od same tiranije.

Argument 2: Pobuna može voditi još većoj i okrutnijoj tiraniji. Može se dogoditi da oni koji djeluju protiv tiranina ne mogu pobijediti i tiranin će tada još više bjesnjeti i nanositi još više zla cijeloj zajednici.

Argument 3: Novi tiranin je gotovo uvijek gori od starog. Ponekad se dogodi da dok se mnoštvo bori protiv tiranina uz pomoć nekog čovjeka, ovaj, kad primi vlast obnovi tiraniju. Zatim, bojeći se da će od drugoga pretrpjeti ono što je učinio svom prethodniku, novi tiranin tlači svoje podanike još težim ropstvom, nego prvi tiranin. Odnosno boji se sudbine prošlog tiranina, a jednom kad osjeti „slatkoću“ vlasti nad drugima silom je brani.

Argument 4: Apostolsko učenje o pokornosti čak i lošim vladarima. Sveti Petar nas opominje da budemo s poštovanjem podložni svojim gospodarima, ne samo dobrim i blagim, već i nečasnima: „Kakve li slave doista ako za grijehe udarani strpljivo podnosite? No ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo“ (1. Petrova 2:20). Nadalje, niti ubojstvo tiranina nije dopušteno. Ako bi privatne osobe pokušale na temelju vlastitih interesa ubiti vladare, čak i ako su tirani, to bi bilo opasno i za mnoštvo i za njihove vladare. Obično se zli više izlažu opasnostima takve vrste nego dobri. Odnosno, oni koji su voljni ubiti vladara statistički su češće zli nego dobri. Dobri ljudi zaziru od nasilja. Dakle, svaka revolucija strukturno favorizira najgore ljude kao svoje aktere što objašnjava zašto nakon rušenja tirana vlast često preuzima novi, gori tiranin (Aquinas, 2018) (Aquinas, 1949).

Ono što Toma Akvinski govori da je moguće raditi kao aktivno suprotstavljanje tiraninu su:

• ograničavanje vlasti unaprijed, odnosno vlast kraljevstva mora biti uređena tako da se ukloni svaka mogućnost tiranije. Istovremeno, moć vladara treba biti toliko ublažena da ne može lako upasti u tiraniju.
• Javna kolektivna vlast cjelokupne zajednice, ne privatna pobuna, mora biti odlučujuća protiv tirana, naročito od strane vjernika. Djelovanje protiv okrutnosti tiranina je akcija koju treba poduzeti, ali ne kroz privatnu nasilnu revolucionarnu akciju nekolicine individua, već putem kolektivne javne (institucionalne) vlasti cjelokupne zajednice.

Možemo sumirati da Toma Akvinski u svojim djelima govori kako je kvalitetnije ne rušiti tiraniju jer revolucija vodi u još veći kaos. Ona vrlo rijetko uspijeva i oni koji je provode čeka izuzetno teška sudbina od strane tiranina. Čak i ako revolucija uspije, post-tiransko stanje je još gore jer će se društvo fragmentirati oko toga tko će vladati što vodi u građanske ratove i daljnju kaotizaciju. Revolucija po svom djelovanju gotovo uvijek fragmentira zajednicu. Ponekad je revolucija moguća uz vanjsku silu, što potencijalno može voditi u još veći kaos stranih intervencija i novih tirana izvana. Osim toga, ako se revolucija uspješno provede jedanput, ona postaje u narodu svojevrstan modus operandi i za svaku sitnicu ponovno može nastati revolucija što također destabilizira nove ljudske zajednice. Potrebno je tražiti političke instrumente za rušenje tiranija, ali mirnodopskim i inkrementalnim načinom, ne nasilnim revolucionarnim prevratima. Biblija i učenja apostola Petra jasno govore da se treba pokoravati svim vladarima, bez obzira tko oni bili, čak i tirani. Vjernicima kršćanima uvijek preostaje jedan ključan instrument za rušenje tiranije, kao i za sve ostalo u životu, a to je molitva. Upravo molitva može potaknuti Božju intervenciju i omekšati srce tiranina ili ga temeljem drugih kontekstualnih kontingentnosti političke zbilje razriješiti vlasti (Aquinas, 2018) (Aquinas, 1949). Toma Akvinski „nikad ne isključuje u potpunosti mogućnost pobune protiv tiranije, ali želi da je opravdavanje iste učini što je moguće težim“ (Fay, 1993).

Ovaj anti-revolucionaran stav izuzetno je važno za razumjeti jer su revolucionarne posljedice o kojima je govorio Toma Akvinski vidljive u gotovo cijeloj ljudskoj povijesti, čak i današnjem svijetu. Sjetimo se samo različitih povijesnih revolucija i koji su im bili ishodi? Američka revolucija i ratovi koji su joj slijedili u 18. i 19. stoljeću s Ujedinjenim Kraljevstvom. Francuska revolucija i koliko je ljudi zbog nje izgubilo svoje živote javnim giljotiniranjem, a ova revolucija je vodila u sveopći europski rat protiv francuskih imperijalističkih težnji Napoleona Bonapartea. To je ostavilo sjećanje na uspješnost revolucija kao modusa vivendi te se dižu različite krvave socijalne i/ili nacionalne revolucije diljem Europe 1848. i 1849. godine koje se još nazivaju paradoksalno „Proljeće naroda“ kojemu samo nedostaje jedan pridjev: krvavo. Boljševička revolucija 1917. godine koja predstavlja oblik strane intervencije u Carsku Rusiju, završava s brutalnim Ruskim građanskim ratom i uspostavu totalitarnog Sovjetskog Saveza s milijunima mrtvih do njegovog konačnog pada 1991. godine. Nacional-socijalistička revolucija u Njemačkoj 1930ih godina ostvarena vještim i lukavim iskorištavanjem institucionalnih slabosti Weimarske Republike od strane nacističkog rukovodstva, a kojima su se redovito na izborima uvijek suprotstavljali njemački Katolici te čije su rukovodioce nacisti također izmanipulirali u koaliciji 1933. godine (Shirer, 1977). Nadalje, neuspješne liberalne obojene revolucije te vojne intervencije (ili humanitarno bombardiranje) u nedemokratskim sustavima nakon hladnog rata na području Bliskog istoka i post-sovjetskog prostora pokazuju gotovo identičan scenarij na koji je upozoravao Toma Akvinski. Primjerice, Arapsko proljeće kao pokušaj obojenih liberalnih revolucija diljem arapskog svijeta devastiralo je Libiju i Siriju, kao i izvanjske vojne intervencije s ciljem provođenja liberalnog društvenog inženjeringa u Iraku i Afganistanu rezultiralo je kaosom nakon rušenja starih nedemokratskih režima. Neuspjeh liberalnih intervencija najbolje se očitava na primjeru rušenja talibana u Afganistanu 2001. godine, a koji su danas ponovno na vlasti u Afganistanu. Slično je i s obojenim revolucijama u Ukrajini prvotnom Narančastom revolucijom, koja srećom nije bila nasilna, ali niti uspješna te je svojom ustanovljenom revolucionarnom praksom otvorila vrata novoj Euromajdan revoluciji 2014. godine kulminirajući protu-ustavnim rušenjem Viktora Janukoviča (Rukavina, 2024), a rezultati revolucije su za Ukrajinu gubitak Krima, sukob unutar Ukrajine (2014.-2022.) čijom je matematički dokazanom re-eskalacijom u veljači 2022. godine započeo krvavi i devastirajući međudržavni rusko-ukrajinski sukob (Rukavina, 2024a).

Upravo iz ovih razloga i stanja današnjeg kaotiziranog svijeta, nužno se vratiti kršćanskoj filozofskoj misli, poput Tome Akvinskog, koja u svojim temeljima ima dostojanstvo čovjeka i vrijednost njegovog života te miroljubivu koegzistenciju iznad bilo koje revolucionarne vrijednosti, bilo socijalističke/komunističke jednakosti bilo liberalne slobode. Fundamentalne istinske kršćanske vrijednosti su život (vita) i mir (pax), koje revolucije gotovo pa uvijek prvo uništavaju (uz istinu), a vrijednosti života i mira se čuvaju kroz aktivno korištenje najsnažnijeg instrumenta svakog kršćanina protiv tiranina: molitve.

Jedan od najkvalitetnijih primjera inkrementalnog anti-revolucionarnog strpljivog političkog djelovanja za samostalnost je slučaj Republike Hrvatske koja je, predvođena s prvim hrvatskim predsjednikom, Franjom Tuđmanom, uspješno zadobila i izborila svoju državnost bez revolucije. Hrvati su primjer nacije koja je uspješno djelovala unutar danih prilika, međunarodnog konteksta, prava i institucija te je inkrementalno i dugoročno s jasnom vizijom uspostavljena samostalna Hrvatska bez ikakve upotrebe revolucionarnih metoda i praksi, jer bi se revolucijom otvorile mnogobrojne nove nasilne i krvave neprilike i izazovi. „Stoga i danas težimo onome što doprinosi miru i međusobnoj izgradnji“ (Rimljanima 14:19).

Literatura

Aquinas, Saint Thomas (2018) Summa Theologica (Toma Akvinski o sreći i blaženstvu). Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove.

Aquinas, Saint Thomas (1949)  De Regno. Toronto: The Pontifical Institute of Mediaeval Studies.

Fay, Thomas (1993) Thomas aquinas on the justification of revolution. History of European Ideas 16(4-6): 501-506,

Rukavina, Bruno (2024a) Euromaidan uprising – causes, implementation and legality. Međunarodne studije 24(1-2): 131-156. Dostupno na poveznici: https://hrcak.srce.hr/clanak/467522 (Pristupljeno 12. 6. 2026.)

Rukavina, Bruno (2024a) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno na poveznici: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg%3A2538 (Pristupljeno 12. 6. 2026.)

Shirer, William (1977) Uspon i pad Trećeg Reicha (1-4). Zagreb: Znanje.

Tabak, Josip i Fućak, Jerko (2018) Biblija. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.