AMERIČKI SPORTSKI JUNAK HARRISON BUTKER IZ KANSAS CITYJA – GOVOR UPUĆEN DIPLOMIRANIM STUDENTIMA

Preveo i priredio: Fra Tomislav Pervan

___________________________________________________

Pivot igrač Super Bowla Harrison Butker govorio je diplomantima o dostojanstvu života, muževnosti i najvažnijoj ulozi od svih: majčinstvu.

Napomena urednika: Harrison Butker, 28, placekicker za Kansas City Chiefs Nacionalne nogometne lige, održao je uvodni govor na Benedictine Collegeu u Atchisonu, Kansas, u subotu, 11. svibnja 2024. Transkript njegovih primjedbi nalazi se u nastavku.

*****

Dame i gospodo iz klase 2024.: Želio bih započeti čestitajući svima vama što ste danas uspješno došli do ovog akademskog stupnja. Siguran sam da vaša diploma nije bila onakva kakvu ste zamišljali, a najvjerojatnije ni vaših prvih nekoliko godina fakulteta.

Nadam se da ste uspjeli doživjeti ovaj trenutak kroz sve nedaće koje vam je nanio COVID-19, nadam se da ste naučili važne lekcije da je patnja u ovom životu samo privremena. Kao grupa, svjedočili ste iz prve ruke kako loši vođe koji ne ostanu na svome, mogu imati negativan utjecaj na društvo. Upravo kroz ovu leću želim sagledati kako smo došli tu gdje sada jesmo i kamo želimo ići kao građani i, da, kao katolici. Posljednja stvar prije nego što počnem, želim zahvaliti predsjedniku Minnisu i odboru na pozivu da ovdje govorim.

Kad mi se predsjednik Minnis prvi put obratio prije nekoliko mjeseci, prvotno sam rekao: ne. Vidite, prošle godine sam održao uvodni govor na svojoj Alma Mater Georgia Tech i smatrao sam da je jedan diplomski govor više nego dovoljan, posebno za nekoga tko nije profesionalni govornik. Ali naravno, predsjednik Minnis upotrijebio je svoj dar uvjeravanja. [Smijeh] Govorio je o mnogim izazovima s kojima ste se svi suočavali tijekom fijaska s COVID-om i kako ste propustili toliko miljokaza koje smo mi ostali uzimali zdravo za gotovo. Iako je COVID možda igrao veliku ulogu tijekom vaših godina odrastanja, on nije jedini. Loše politike i loše vodstvo negativno su utjecali na glavne životne probleme. Stvari poput pobačaja, IVF-a, surogat majčinstva, eutanazije, kao i sve veća podrška degeneriranim kulturnim vrijednostima u medijima, sve proizlaze iz sveprisutnosti poremećaja i nereda.

Našu vlastitu naciju vodi čovjek koji javno i ponosno priznaje svoju katoličku vjeru, ali je u isto vrijeme dovoljno prijetvoran da se križa na skupu za pobačaj. Bio je toliko glasan u svojoj podršci ubojstvu nedužnih beba da sam siguran da se mnogim ljudima čini da možete biti i katolik i za izbor (pro-choice).

Nije sam. Od čovjeka koji stoji iza izolacije (lockdown) zbog COVID-a do ljudi koji mladima u Americi guraju opasne rodne ideologije, svi oni imaju očevidno zajedničku stvar. Oni su katolici. Ovo je važan podsjetnik da nije važno biti nominalno katolik. Treba i djela.

To su stvari za koje nam se u pristojnom društvu govori da ih ne spominjemo. Znate, teške i neugodne stvari. Ali ako želimo biti muškarci i žene u ovom trenutku povijesti, moramo se prestati pretvarati da je “Pristojna Crkva” dobitna karta. Uvijek moramo govoriti i djelovati u ljubavi, ali nikada ne smijemo zamijeniti ljubav s kukavičlukom.

Sa sigurnošću se može reći da sam u proteklih nekoliko godina stekao priličnu reputaciju da javno izričem svoje mišljenje. Nikada nisam zamišljao, niti sam želio, da imam ovakvu platformu, ali Bog mi ju je dao, tako da nemam drugog izbora nego da je prigrlim i propovijedam teže istine o prihvaćanju svoga puta i ostajanju na njemu.

Kao članovi Crkve koju je utemeljio Isus Krist, naša je dužnost i naposljetku povlastitca biti autentični katolici i beskompromisni. Nemojte se zavaravati, čak će vas i unutar Crkve ljudi u pristojnim katoličkim krugovima pokušati nagovoriti na šutnju. Snimljen je čak i nagrađivani film Tišina, što ga je snimio jedan katolik, u kojem je jedan od glavnih likova, isusovački svećenik koji je napustio Crkvu, i kao otpadnik kad je umro nađen je kako čvrsto drži raspelo, tiho i nikomu vidljivo osim jedinomu Bogu. Prijatelj Benediktinskog koledža, njegova ekselencija biskup Robert Barron, rekao u svojoj recenziji filma, to je upravo ono što kulturna elita želi vidjeti u kršćanstvu: privatno, skriveno i bezopasno.

Naša katolička vjera uvijek je bila kontrakulturna. Naš Gospodin, zajedno s bezbrojnim sljedbenicima, svi su ubijeni zbog privrženosti učenjima katoličke vjere. Svijet oko nas govori da svoja uvjerenja trebamo zadržati za sebe kad god su u suprotnosti s tiranijom različitosti, jednakosti i uključenosti. Bojimo se govoriti istinu, jer sada je, nažalost, istina u manjini. Kongres je upravo usvojio nacrt zakona prema kojem bi vas moglo dovesti u zatvor navođenje nečeg tako osnovnog kao što je biblijsko učenje o tome tko je ubio Isusa.

Ali ne činite pogrješku! Prije nego uopće pokušamo riješiti bilo koji problem koji muči društvo, najprije moramo dovesti u red vlastitu kuću, a to počinje s našim vođama. Biskupi i svećenici koje je Bog postavio za naše duhovne očeve moraju biti pravilno usmjereni. Danas nemam dovoljno vremena da nabrajam sve priče i zgode o svećenicima i biskupima koji su zaveli svoje stado, ali nitko se od nas više ne može optuživati kako nije znao ili samo slijepo tvrditi da je “tako rekao velečasni“. Jer nažalost, mnogi svećenici od kojih tražimo vodstvo isti su oni koji daju prednost svojim hobijima ili čak fotografijama sa svojim psima ili pak tražeći odgovarajući dizajn, opremu za župni bilten.

Lako je nama laicima i laikinjama misliti da bismo bili sveti moramo biti aktivni u svojoj župi i pokušati to popraviti. Da, apsolutno bismo trebali biti uključeni u potporu svojim župama, ali ne možemo biti izvor na koji bi se naši župnici mogli osloniti za pomoć u njihovim problemima. Kao što gledamo na odnos između oca i sina, tako trebamo gledati i na odnos između svećenika i njegova puka. Ne bi bilo prikladno da uvijek tražim pomoć od svog sina kada je moja zadaća kao njegova oca voditi ga.

Sveti Josemaría Escrivá tvrdi da su svećenici zaređeni da služe i da ne bi trebali podleći iskušenju da oponašaju laike, već da budu svećenici u potpunosti. Tragično, toliko mnogo svećenika crpe velik dio svoje sreće od laskanja koje dobivaju od svojih župljana, a u potrazi za tim, spuštaju ljestve i branike i postaju odveć familijarni. Ta pretjerana familijarnost svaki put će se pokazati problematičnom, jer kako kaže djevojka mog suigrača, familijarnost rađa prijeezir. [Smijeh]

Sveti Josemaría nastavlja kako neki žele vidjeti svećenika samo kao obične ljude. To ne bi smjelo biti tako. Vjernici žele otkriti u svećeniku one vrline koje su svojstvene svakom kršćaninu, pa i svakom časnom čovjeku: razumijevanje, pravednost, predanost u radu – u ovom slučaju svećenički rad – i lijepo ponašanje. Nije razborito da se kao laici trošimo na to da postanemo teolozi amateri, kako bismo mogli dešifrirati ovo ili ono teološko učenje – osim, naravno, ako niste diplomirani teolog. Moramo se usmjeriti i fokusirati na svoj životni stalež i vlastito zvanje. A za većinu nas, to je biti oženjeni muškarac i žena. Ipak, imamo toliko sjajnih izvora i uzora na dohvat ruke da ne treba dugo kako bismo pronašli tradicionalna i nadvremenska učenja koja nisu dvosmisleno preformulirana za naše vrijeme. Osim toga, ima još puno dobrih i svetih svećenika, a na nama je da ih (po)tražimo.

Kaos svijeta se nažalost odražava i na kaos u našim župama, a nažalost i u našim katedralama. Kao što smo vidjeli tijekom pandemije, previše biskupa uopće nisu bili vođe. Bili su motivirani strahom, strahom od progona, strahom od uklanjanja, strahom da se ne svide ljudima. Pokazali su svojim postupcima, namjernim ili nenamjernim, da sakramenti zapravo nisu bitni. Zbog toga su nebrojeni vjernici preminuli sami, bez pristupa sakramentima, i to je tragedija koju nikada ne smijemo zaboraviti. Kao katolici možemo se ugledati na mnoge primjere herojskih pastira koji su dali svoje živote za svoj narod, a u konačnici i za Crkvu. Ne možemo prihvatiti laž da su stvari koje smo doživjeli tijekom COVID-a bile primjerene. Tijekom stoljeća bilo je velikih ratova, velikih gladi i da, čak i velikih epidemija i bolesti, a sve je to dolazilo s velikom razinom smrtnosti i opasnosti. Ali u svakom od tih primjera crkveni su se vođe oslanjali na svoje zvanja i osigurali da njihov puk primi sakramente.

Veliki sveci poput svetog Damjana od Molokaija, koji je znao opasnosti svoje službe, ostao je 11 godina kao duhovni vođa u kolonijama gubavaca na Havajima. Na njegovo se herojstvo danas gleda kao na nešto posebno i jedinstveno, ali gledajući u samoj biti, to uopće ne bi trebalo biti jedinstveno. Jer kao što otac voli svoje dijete, tako i pastir treba voljeti svoju duhovnu djecu.

To daleko više vrijedi za naše biskupe, osobe koji su današnji apostoli. Naši su biskupi nekoć imali mnoštva svojih obižavatelja koji su im ljubili prstenje i upijali svaku njihovu riječ, ali sada su sami sebe smjestili u položaj beznačajne i nedosljednje egzsitencije. E sad, kada biskup neke biskupije ili Biskupska konferencija u cjelini donese neki važni dokument o ovoj ili onoj stvari, nitko ne uzme nimalo vremena da ga pročita, a nekmoli da ga slijedi.

Ne. Danas su naši pastiri daleko više zabrinuti za to da vrata ureda ostanu otvorena nego za to da naglas izgovaraju teške i neugodne stvari. Čini se da je jedino vrijeme kada se čujete sa svojim biskupima ono kada je vrijeme za godišnji poziv, dok nama treba to da naši biskupi glasno (pro)govore o učenju Crkve, ostavljajući po strani svoju osobnu udobnost i prigrlivši svoj križ. Naši biskupi nisu političari nego pastiri, pa umjesto prilagodbe svijetu da se s njime slažu,  oni bi trebali ostati na svom putu i voditi nas.

Sve ovo govorim ne iz ljutnje, jer imamo vođe kakve zaslužujemo. Ali to me sili da razmislim o tome da ostanem u svom zvanju i da se usredotočim na svoj poziv te kako mogu biti bolji otac i muž te živjeti u svijetu, ali ne biti dio njega. Usredotočenost na svoj osobni poziv dok se molim i postim za ove ljude učinit će više za Crkvu nego da se žalim na njezine vođe.

Budući da se čini da od naših vođa dolazi toliko mnogo pomutnje, ljudi trebaju imati konkretne primjere na koje bi se mogli osloniti kao što je Benedictine College, mali koledž u Kansasu izgrađen visoko na litici iznad rijeke Missouri, koji svijetu pokazuju kako je recept je za uspjeh uređeno kristocentrično mjesto poput ovoga. Ne trebate tražiti dalje od primjera ovog kampusa, gdje se u proteklih 20 godina upis studenata udvostručio, izgradnja i revitalizacija stalni su dio života, dok ljudi, studenti, nastavno osoblje i zaposlenici napreduju. Ovo se nije dogodilo slučajno. U  svjesnom nastojanju prihvaćanja tradicionalnih katoličkih vrijednosti, Benedictine je od samo još jedna među školama slobodnih umjetnosti bez ičega što bi je činilo iznimkom, prerastao u uspješan svjetionik svjetla i podsjetnik svima nama da će kad prigrlite tradiciju uslijediti i duhovni i svjetovni uspjeh.

Siguran sam da novinari AP-a nisu mogli ni zamisliti da njihov pokušaj da osude i osramote mjesta i ljude poput ovih ovdje u Benedictineu neće naići na ljutnju, već na oduševljenje i ponos. Ne vrsta ponosa onoga glavnog grijeha (pride-oholost, prim.prev.) kojemu je posvećen cijeli mjesec lipanj, već onoga pravog ponosa usmjerena na Boga a surađuje s Duhom Svetim kako bi ga proslavio. Čitajući taj članak koji se sada širi po cijelom svijetu, vidimo da ćete pronaći sreću u potpunom predanju sebe i okretanju prema Kristu. Upravo ovdje, u gradiću u Kansasu, nalazimo mnoge inspirativne laike koji koriste svoje talente.

Predsjednik Minnis, dr. [Andrew] Swafford i dr. [Jared] Zimmerer nekoliko je izvrsnih primjera upravo ovdje na ovom kampusu koji će odr(a)žavati svjetlo Krista koje svijetli generacijama koje dolaze. Biti vezan za svoj poziv i ostati na svojoj crti bit će najsigurniji način da pronađete istinsku sreću i mir u ovome životu.

Bitno je da se usredotočimo na vlastito zvanje u životu, bilo kao laik, svećenik ili redovnik. Dame i gospodo iz klase 2024., sjedite na rubu ostatka svojih života. Svatko od vas ima potencijal ostaviti iza sebe nasljeđe koje nadilazi vas same i ovu eru ljudskog postojanja. Sitnim koracima, živeći svoj poziv, osigurat ćete da Božja Crkva nastavi djelovati i da svijet bude prosvijetljen vašim primjerom.

Danas, ovdje prisutnim damama,  čestitamo na nevjerojatnom postignuću. Trebale biste biti ponosne na sve što ste do sada postigle u svojim mladim životima. Želim vam se kratko obratiti izravno jer mislim da ste vi, žene, bile te koje su vam ispričane i nametnute najđavolske laži. Koliko vas sada sjedi ovdje i sprema se prijeći ovu fazu te razmišljate o svim promaknućima i titulama koje ćete dobiti u svojoj karijeri? Neke će od vas možda nastaviti te imati uspješne karijere u svijetu, ali usudio bih se pretpostaviti da je većina vas najviše ushićena zbog svoga braka i djece koju ćete donijeti na ovaj svijet.

Mogu vam reći da bi moja prelijepa supruga Isabelle prva potvrdila da je njezin život uistinu započeo tek kad je počela živjeti svoj poziv supruge i majke. Danas sam na pozornici i mogu biti ovakav kakav jesam jer imam ženu koja je odana svom pozivu. Ja sam obdaren i blagoslovljen mnogim talentima koje mi je Bog dao, ali ne može se precijeniti da je sav moj uspjeh omogućen jer se djevojka koju sam upoznao još u srednjoj školi obratila vjeri i Bogu, postala moja žena i prigrlila jednu od najvažnijih titula: kućanica i majka.

[Pljesak u trajanju od 18 sekundi]

Ona je prvi, prvenstveni odgojitelj naše djece. Ona je ta koja se brine da nikad ne dopustim da nogomet ili moj posao odvuku moju pozornost od moje uloge muža i oca. Ona je osoba koja me najbolje poznaje u mojoj srži, i zahvaljujući našem braku, ako Bog da, oboje ćemo postići spasenje.

Govorim vam sve ovo jer sam iz prve ruke iskusio koliko netko može biti sretniji kada zanemari vanjsku buku i sve se više približava Božjoj volji u svom životu. Isabellin san o karijeri možda se nije ostvario, ali ako biste je danas pitali, žali li zbog svoje odluke, glasno bi se nasmijala, bez oklijevanja, i rekla: “Ma, nipošto, ne!”

Kao čovjek koji dobiva puno pohvala i koji je dobio pozornicu da govori pred publikom kao što je ova danas, molim se da uvijek koristim svoj glas za Boga, a ne za sebe. Sve što vam govorim nije iz moje mudrosti, već iz iskustva. Nadam se da će ove riječi biti doživljene kao riječi čovjeka, ne mnogo starijeg od vas, koji smatra da je imperativ da ovaj naraštaj, ova generacija i ovo vrijeme u našem društvu moraju prestati pretvarati se da su normalne stvari to što gledamo i vidimo oko sebe.

Heterodoksne ideje bujaju čak i unutar katoličkih krugova. Ali budimo iskreni, nema ništa dobra da se igramo Boga kad je u pitanju rađanje djece – bilo da je rijeeč o tome koji je to vaš idealan broj ili pravo vrijeme za začeće i trudnoću. Kako god to okretali, nema ništa prirodno u kontroli rađanja.

Tek sam se u posljednjih nekoliko godina ohrabrio da govorim hrabrije i izravnije jer sam se, kao što sam ranije spomenuo, predao svom pozivu kao suprug i otac, i kao muškarac

Za gospodu ovdje danas: Dio onoga što danas muči naše društvo jest laž koja vam se nameće da muškarci nisu potrebni u kući ili u našim zajednicama. Kao muškarci, mi određujemo ton kulture, a kad toga nema, nastaju nered, disfunkcija i kaos. Taj nedostatak muškaraca u domu jest ono što igra veliku ulogu u nasilju koje vidimo u cijeloj naciji. Druge zemlje nemaju ni približno iste stope odsutnih očeva iz obitelji kao ovdje u SAD-u, a usporedba bi se mogla napraviti i u njihovim drastično nižim stopama nasilja.

Ne ispričavajte se zbog svoje muževnosti, boreći se protiv kulturološke kastracije muškaraca. Činite velike stvari. Nikada se ne zadovoljavajte onim što je lako. Možda imate talent u kojem nužno ne uživate, ali ako to slavi Boga, možda biste se trebali prikloniti tomu umjesto nečemu za što mislite da vam više odgovara. Govorim iz iskustva kao introvert koji je sada u ulozi amaterskog javnog govornika i poduzetnika, nešto što nikad nisam mislio da ću biti kad sam stekao diplomu industrijskog inženjera.

Cesta ispred nas je svijetla. Stvari se mijenjaju. Društvo se mijenja. I ljudi, mladi i stari, prihvaćaju tradiciju. Ne samo da je moj poziv pomogao meni i onima koji su mi najbliži, nego mnoge od vas ne treba iznenaditi to što sam otvoreno prihvatio tradicionalnu latinsku misu (TLM). Bio sam vrlo glasan u svojoj ljubavi i odanosti TLM-u i nezinoj prijekoj potrebi za naše živote. Ali ono što mislim da je pogrešno shvaćeno jest da ljudi koji pohađaju TLM to čine iz ponosa ili preferencija. Mogu govoriti iz vlastitog iskustva, ali za većinu ljudi na koje sam naišao unutar tih  zajednica to jednostavno nije točno. Ne pohađam TLM zato što mislim da sam bolji od drugih, ili zbog mirisa tamjana i zvona, pa čak ni zbog ljubavi prema latinskom jeziku. Pohađam TLM jer vjerujem, kao što je Bog Starog zavjeta bio prilično poseban u tome kako je želio da mu se klanjaju i da ga štuju, isto vrijedi i za nas danas. Kroz TLM sam susreo red i počeo ga slijediti u svome vlastitom životu. Osim samog TLM-a, previše je naših svetih predaja potisnuto u zaborav i prošlost, dok se u mojoj župi još uvijek slave obredi kao što su kvatreni dani, dani kada postimo i molimo za zvanja i za svoje svećenike. TLM je toliko bitan da bih svakoga od vas pozvao da odabere mjesto za preseljenje gdje je to dostupno.

Mnogi vjernici imaju pritužbe na župe ili zajednice, ali ne bismo trebali žrtvovati misu zbog  zajednice. Dajem prednost TLM-u čak ako župa i nije lijepa, svećenik nije sjajan ili zajednica nije uzorna. I dalje sudjeleujem na TLM jer vjerujem da je sveta misna žrtva važnija od svega drugoga. Govorim ovo dobro znajući da ćete, kada svatko od vas obnovi svoje znanje i prihvati mnoge velike crkvene prdedaje, uvidjeti koliko vaš život može i treba biti svjetliji i življi.

Dok odlazite s ovog mjesta i ulazite u svijet, znajte da ćete se suočiti s mnogim izazovima. Nažalost, siguran sam da mnogi od vas znaju za bezbrojne priče o dobrim i aktivnim članovima ove zajednice koji su, nakon što su diplomirali i odselili se iz benediktinskog ozračja, na kraju se preselili te žive sa svojim dečkom ili djevojkom prije braka. Neki čak napuštaju Crkvu i ostavljaju Boga. Uvijek je mučno i teško slušati te priče i postoji želja da se sazna, što se tu dogodilo i što je krenulo po zlu.

Ono što morate zapamtiti jest da se život sastoji od toga da činite dobro i pravilno sitne i male stvari, da se pripremate za uspjeh i okružite ljudima koji vas neprestano sile da budete najbolja inačica samih sebe. Ja to stalno ponavljam da željezo oštri željezo. To je sjajan podsjetnik kako bi nas oni koji su nam najbliži trebali činiti boljima. Ako hodate s nekim tko ne dijeli vašu vjeru, kako možete očekivati  da će vam ta osoba pomoći da postanete svetac? Ako je vaša grupa prijatelja sastavljena od osoba koje samo razmišljaju o tome što ćete raditi sljedeći vikend a nisu voljni voditi neke teže razgovore, kako vam mogu pomoći da se izoštrite?

Dok se pripremate za ulazak u radnu odnos, iznimno je važno da stvarno razmislite o mjestima na koja se selite. Tko je biskup? Kakve sve župe postoje? Nude li TLM i imaju li svećenike koji prihvaćaju i vole svoj svećenički poziv? Troškovi života ne smiju biti jedini kriterij vaših izbora, jer život bez Boga uopće nije život, a cijena spasenja vrijedi više od bilo koje karijere.

Uzbuđen sam zbog budućnosti i molim se da nešto od ovoga što sam rekao odjekne u vama, dok se zapućujete prema sljedećem poglavlju svoga života.

Nikad se ne bojte ispovijedati jednu svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, jer to je Crkva koju je Isus Krist uspostavio, po kojoj primamo posvetnu milost.

Znam da je moja današnja poruka bila s nešto malo manje paperja nego što se očekuje za ove prigode i govore, ali vjerujem da su ova publika i ovo mjesto najbolje mjesto da otvoreno i iskreno govorimo o tome tko smo i kamo svi želimo ići, a to je Nebo.

Zahvaljujem Bogu za Benediktinski koledž (Benedictine College) i za primjer koji pruža svijetu. Zahvaljujem Bogu na ljudima poput predsjednika Minnisa, koji odrađuju svoj (u)dio za Kraljevstvo Božje. Dođite i otkrijte da možete imati autentični katolički koledž i uspješan nogometni program. [Smijeh i pljesak]

Nemojte načiniti pogrješku: ulazite na misijsko područje u post-Božjem svijetu, ali stvoreni ste za ovo doba. A s Bogom uz sebe i stalnom težnjom za krjepostima unutar svoga poziva i vi možete postati svetci.

Krist je Kralj.

U Visininama.

Ključne riječi: harrison butker majčinstvo covid benediktinski koledž

Izvor:

^{https://www.ncregister.com/news/harrison-butker-speech-at-benedictine}

ili video uradak

https://www.youtube.com/watch?v=-JS7RIKSaCc&t=474s

(Više od dva milijuna otvaranja u mjesec dana)