UZ BLAGDAN SV. TEREZIJE AVILSKE : GDJE BOG DOLAZI DO RIJEČI…

Shvaćanje i poimanje molitve u velike karmelićanke i crkvene učiteljice Terezije Avilske

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Prije sedam godina (2015.) proslavljeno je petsto godina od rođenja velike svetice, klasika španjolske i svjetske literature sv. Terezije od Isusa iz Avile. Blaženi Pavao VI. proglasio ju je prije 45 godina prvom učiteljicom Crkve. Pohvalio je njezin književni genij koji nosi u sebi nevjerojatnu plodnost, okarakterizirao ju je tim povodom kao izvanrednu učiteljicu duhovnoga života. God. 1970. tu veliku, jedinstvenu pa ipak toliko ljudsku i privlačnu osobu i službeno naučiteljicom Crkve. Time je taj naslov dao i prvoj ženi jer je dotada taj časni naslov bio pridržan samo muškarcima.

Rodila se god. 1515. u Avili, na Pirinejskom poluotoku. S devetnaest godina stupila je u karmelski red i dvadeset godina živjela je ‘normalnim’ redovničkim životom, kao i sve ostale sestre u velikome samostanu. S trideset i devet godina imala je snažno mistično iskustvo, doživjela je ‘drugo obraćenje’ koje ju je potaknulo na odlučni zaokret u životu, na cjelokupnu promjenu nutarnjega života, molitve i rada. Počela je živjeti novim životom i osjećala se pozvano da svoj red reformira prema izvornome pravilu. Mnogo je vremena provodila u molitvi i trudila se i druge poučavati u molitvi i kontemplaciji.

Tako primjerice u jednome od svojih značajnijih djela Knjiga utemeljenja – Libro de las Fundaciones što ga je objavila deset godina prije svoje smrti, a u kome opisuje povijest utemeljenja njezinih reformiranih samostana od god. 1567. pa do 1582. ima cijelo jedno poglavlje koje se odnosi na molitvu. I ono što ona tu bilježi zavrjeđuje pomnu pozornost.

Ona naime veli kako se bit savršene nutarnje molitve, tj. napredak duše u spoznavanju Gospodina ne sastoji u mnogome mišljenju i promišljanju, nego u snažnoj, velikoj ljubavi (5,2). Drugim riječima, bit je molitve ljubav. Moliti znači ponajprije ljubiti.

U ovakvo poimanje molitve uklapa se i opis molite što ćemo ga pronaći u njezinoj knjizi Moj život gdje je govor o nutarnjoj molitvi (Libro de la Vida 5,8), gdje se veli: Nutarnja molitva nije ništa drugo nego drugovanje s prijateljem s kojim se često susrećemo, posve nasamo, naprosto s razloga da budemo s njime i kod njega, jer smo sigurni da nas i on sa svoje strane ljubi.

Ali, kako se stječe ta ljubav?, pita se Tereza da bi odmah dala i odgovor na upit: Naime, odlučujući se djelovati, trpjeti pretvarati u djelo kad se pruži prilika (Fondaciones 5,3).

Taj odgovor treba tumača, treba ga smjestiti u surječje o kome je riječ na drugome mjestu. Za Terezu je bjelodano: Ako je molitva ljubav, onda je u molitvi riječ o toj ljubavi. Tu ljubav nemoguće je steći ili zaraditi. Ona nam se daruje. Daruje nam je Onaj tko je sam Ljubav u osobi i koji nam se daruje kao Ljubav (usp. 1 Iv 4,8.16). Tko primijeti i prihvati taj dar ljubavi, i sam postaje ljubljenik. I samo u ljubavi – a to je vrhunska djelatnost – može se primiti i preuzeti taj dar ljubavi.

Taj proces u ljubavi iz ljubavi i zbog ljubavi hoće i želi se svjesno prihvatiti sa strane ljubljene osobe. Stoga je u Terezijinu odgovoru na pitanje spram načina stjecanja Božje ljubavi govor o ‘odluci’. Ljubljeni koji zapaža Božju ljubav odlučuje se djelovati i trpjeti, dakle, biti istodobno i aktivan i pasivan. On se odlučuje biti ono što zapravo po svome određenju i jest: Biti ljubljeno Božje dijete koje počinje oblikovati svoj život snagom te darovane ljubavi. I tako ga ljubav zahvaća i u ljubavi sazrijeva. Ljubav sazrijeva u molitvi, ona je ono mjesto gdje se izmjenjuju aktivnost i pasivnost, objektivnost i subjektivnost. I to potom sili onoga koji ljubi moleći i koji moli ljubeći na akciju, a preko akcije prema savršenstvu.

U našoj molitvi Bog sam čuje glas svoga Sina

U molitvi spoznaje čovjek ono što kao vjernik spoznaje, naime, da je ljubljen onom ljubavlju koja vlada između Oca i Sina, a Duh je Sveti ta ljubav Oca i Sina. Tko je svjestan da je ljubljen, da ga Bog ljubi, on mu onda povjerava sve.

U Novom zavjetu riječ je o ‘parrhesia’. Izraz ne znači samo ‘slobodna riječ’, ‘otvoreno govorenje’, nego zapravo znači, ‘reći sve što mogu reći’, sve izreći, sebe izreći, do kraja. Kad molim, ne moram stavljati ‘flaster’ na svoja usta, Bogu smijem reći sve što me boli, što mi je na duši, sve što mislim, čega se plašim, što mi treba, što me u životu ‘prži’.

Taj odnos čovjekova povjerenja u Boga zgušnjava se u jedinstvenom odnosu između Oca i Sina, Boga i Isusa. I to tvori temelj svake teologije molitve. Isus oslovljava svoga Oca riječju „Abba“, dragi Oče, Tata. U Isusovim ustima ta riječ iz aramejskoga zvuči onako kao kad mala djeca oslovljavaju svoga oca tepajući mu, s punim povjerenjem.

Odnos i povjerenje koje se tu očituje, u odnosu Isusa prema Bogu, tvori temelj molitve za sve one koji vjeruju u Isusa Krista. U Poslanici Rimljanima Pavao veli za sve vjernike da izgovaraju svoj ‘Abba’ u Duhu Svetomu (usp. Rim 8,15), dok je u Poslanici Galaćanima Duh Sveti onaj čimbenik koji u nama izgovara, koji u nama kliče „Abba“ – Tata, Oče (Gal 4,6). Oni koji vjeruju u Isusa znaju, što Pavao izričito naglašava, da su uključeni u Isusov odnos prema Ocu. Štoviše, Bog sam u našim molitvama čuje, prepoznaje glas svoga Sina. Isto veli i sv. Ciprijan u svojoj raspravi o Gospodnjoj molitvi kad piše: „Neka Otac raspozna riječi svoga Sina kad se mi molimo. Taj koji stanuje unutra, u grudima, neka bude i u glasu… Koliko ćemo djelotvornije postići što molimo u Kristovo ime, ako tražimo njegovom molitvom?“ (pogl. 1-3).

Za sv. Tereziju orijentacijska je točka sam Isus Krist. Treba upravo Krista nasljedovati u njegovu stilu molitve. Tko želi nasljedovati Krista, najprije mora slušati njegov glas, mora razaznati kako njegova ‘ura’ otkucava, naime, znati da se Isus stalno obraća svomu Ocu, da sebe i svoj život ‘uštimava’ prema Ocu i Očevoj volji. „Oče, neka ne bude moja, nego tvoja volja“ (Lk 22,42). Isus je sam živio u poslušnoj ljubavi. Ta ga ljubav ali i posluh lišava, oslobađa samoga sebe i osposobljava za predanje Ocu. Tu se pobjeđuje strah od smrti, otvaraju se dveri i prostor ljubavi (usp. Fil 2,8).

U kršćaninovoj molitvi događa se – izričito veli Terezija – susret s Kristom. Molitelj se ne susreće sa svojim vlastitim predodžbama, željama ili projekcijama, nego ih transformira, preobražava orijentirajući se prema Kristu. Ispunjen Isusovim Duhom molitelj se lišava samoga sebe i prepušta se Gospodinu, Raspetomu i Uskrslomu.

Time je molitva ponajprije slušanje Božje riječi, prepoznavanje Božje riječi kao Božje riječi. Molitva je odgovor u Duhu na Božju riječ, molitva je proces u kome se izriče vjera, u kome vjera nalazi svoju pravu artikulaciju. „Ljubimo jer je on nas prvi ljubio“ (1 Iv 4,19).

Ljubav prema Bogu očituje se u tome da čovjek postane, da se pretvori u samo uho za Gospodina. Da poslušam što mi to Gospodin govori… Terezija podvlači responzorijalni karakter molitve. Kao što je naime ljudska ljubav odgovor na Božju ljubav, tako je molitva čovjekov odgovor Bogu koji ga je prije dotaknuo. Za Tereziju je molitva odgovor na Božji govor. U Božjoj riječi očituje se Božja ljubav, Očeva naklonost i milosrđe. Vjernik je svjestan da je zahvaćen tom ljubavlju pa na nju odgovara uzvraćenom ljubavlju. Odgovara na ljubav ljubeći Gospodina. Tko ljubi, senzibilizira se za želje ljubljene osobe. Ljubljeni je sam Krist, Gospodin, živa Božja riječ, Riječ Očeva. „O Ljubavi onih koji zbilja ljube ovoga Gospodina i poznaju njegovu narav!“ (Fondaciones 5,5).

Treba spoznati samu Gospodinovu narav u molitvi. A to su ljubav i predanje, njegov angažman za čovjeka, sve do smrti. Tko moli, njegovo je srce prožeto Kristovim Duhom. Tko je u sebe poprimio Gospodinove karakteristike, njegove osobine, ne ostaje pri sebi, nego se zapućuje u nasljedovanje Gospodina Isusa Krista. Nije ravnodušan spram nevolje svojih bližnjih nego se zauzima za njih. Tko je spoznao Božju riječ kao Božju riječ, on ne može više mirovati, biti miran. On mora naviještati Božju riječ, mora se zauzimati za Božje kraljevstvo. Riječ je spasenju ljudi (Fundaciones 5,5).

U molitvi dolazi Bog do riječi. U molitvi treba njegovu riječ osluškivati. A tko želi slušati, mora zašutjeti. Tko ne može zašutjeti, ne može ni slušati. Pa stoga onaj tko istinski želi moliti mora ponajprije biti miran i tih, mora sve svoje poslove prekinuti, pa i ono čime je iznutra zauzet, od svega se u molitvi mora lišiti. Sve to u molitvi prinosi Gospodinu, sve to onda njemu predaje.

I tako slobodan, svega lišen, opušten on se koncentrira na ono što Bog govori. Treba njegovu riječ osluškivati. I Terezija se ne umara stalno naglašavati kako je u molitvi riječ o posluhu, o pažljivu slušanju svega onoga što nam sam Gospodin govori. Gospodin nam govori, ponekada i snažno, a mi ostajemo više kod svoje osobne računice.

Terezija naglašava: Ono što nam Gospodin govori mora se i slijediti. Jer ono što nam Gospodin u molitvi kaže, može biti i konkretni nalog. Gospodin od nas zna u molitvi tražiti prekinuti tihu molitvu i zaputiti se svomu bližnjemu, pomoći mu da bi i on čuo Božju riječ i prema njoj se ravnao.

Tko moli, dopušta da mu Bog pokaže i pravi put. Tko misli da čovjek može tu određivati, ne poznaje stvarnost. Jer u molitvi i preko molitve ne veže Bog čovjeku ruke, nego upravo obrnuto: Bog mene, Bog čovjeka uzima za ruke. On od nas zahtijeva konkretno, u punom smislu riječi. Bog je onaj koji čovjeka oslovljava. Treba se otvoriti njegovoj riječi, njegovu vodstvu treba se povjeriti.

Terezija Avilska izričito podvlači o čemu je u konačnici riječ kod molitve. Nije riječ o samoj molitvi, pa nije govor ni o samim molitvenim vremenima, horama ili pak molitvenim mjestima – premda se i to mora poštivati – nije riječ ni o duljini pa ni intenzitetu molitve, nego je riječ o tome da se čovjek u molitvi prepusti Božjoj ljubavi, i to ne samo za vrijeme molitve, nego općenito i načelno. Tereziji je stalo do toga da sami život postane molitvom, konkretnim naime i življenim odgovorom na samu Božju riječ.

Smisao molitve – ispuniti Božju volju

Ovdje imamo i stanovito poimanje i shvaćanje Boga: Bog je Bog Stvoritelj i Otkupitelj. On je čovjeka stvorio slobodna, Bog čovjeka oslovljava. Upućuje mu svoje riječi. Bog želi preko čovjeka djelovati u svijetu. Bog ne ograničava našu slobodu, nego dopušta da se po njemu rascvate u punini. Čak i više: Zahtjev posluha otvara prostor slobode u kojoj se „nalazi punina sreće koju čovjek u ovome životu može samo poželjeti“. Sreća se naime, sastoji u tome da čovjek ispunjava jedino volju Božju. Takvi se ljudi ne boje ničega u svijetu ni od svijeta. Nitko im ne može ugrabiti onaj mir jer znaju da su našli u Bogu svoje smirenje, zaštitu (Fundaciones 5,7).

Taj posluh koji otvara slobodu dokazuje se u konkretnom životu. U tu svrhu nabraja Terezija razne primjere koje nudi kao životna svjedočanstva. I tako govori o nekome redovniku koji je punih petnaest godina obnašao vodeće službe u svojoj zajednici tako da se nije mogao prisjetiti, je li u svih tih petnaest godina imao jedan jedini dan za sebe makar se trudio da svakoga dana posveti barem nekoliko trenutaka nutarnjoj molitvi te da ima čistu savjest. Ali to bijaše, prema Terezijinu svjedočanstvu, osoba do kraja zahvaćena posluhom, kakvu ona dotada nije susrela, pa stoga ta osoba zahvaća sve one s kojima dolazi u dodir tim tako nužnim nutarnjim i vanjskim posluhom. I sami redovnik je našao u tome svoju sreću. „Gospodin mu je obilno naplatio budući da je i ne znajući kako otkrio u sebi onu toliko cijenjenu i žuđenu slobodu duha koju imaju samo savršeni, a u kojoj se nalazi punina sreće“ (Fund 5,7).

Terezija i od svojih sestara traži da tako postupaju: „Dakle, drage moje sestre, na noge! Nemojte hodati pognute glave! Kad vam posluh nalaže bavljenje vanjskim stvarima, onda shvatite da je Gospodin i među loncima, ako je to u kuhinji, te vam pomaže iznutra i izvana“ (Fund 5,8).

U molitvi, tako Terezija, nije riječ o ispunjavanju naših želja, premda smijemo i trebamo sve reći Gospodinu. U molitvi je riječ o tome da ispunjavamo Božju volju te u tome otkrijemo svoju sreću. Da, u molitvi smijemo, možemo i moramo reći Bogu sve što nas raduje, pokreće, opterećuje. Ako se molitva može usporediti kao drugovanje s prijateljem, onda se može govoriti o svemu što prijatelji međusobno razmjenjuju i o čemu razgovaraju te što im je u tom trenutku na srcu.

I sve to što nas kao ljude pokreće treba staviti u odnos prema Bogu. Ne smijemo ispustiti iz zrenika da je u molitvi riječ o nasljedovanju Isusa Krista, o svakodnevno življenu nasljedovanju samoga Gospodina. A to nasljedovanje ima svoj vrhunac – tako veli Terezija – u suobličavanju naše volje s Božjom voljom. I mi bismo trebali svim srcem žudjeti i radosno prihvatiti pa i sve ono gorko što nas snađe, ukoliko spoznamo da to hoće njegovo Veličanstvo (Fund 5,10).

S kršćanskoga zrenika tu imamo promjenu paradigma i perspektiva. Naime, ne čeka više čovjek na Božji odgovor, nego Bog čeka takoreći na naš, na čovjekov odgovor, na naš angažman i naše predanje. Tu, u molitvi, nastavlja Terezija treba se očitovati ljubav, ne u nekim skrovitim kutovima nego u svagdanu (Fund 5,15).

I da još jednom naglasimo: Za Tereziju moliti znači ljubiti. U molitvi molitelj doživljava kako mu Bog ponovno iskazuje ljubav. A to pretpostavlja slušanje Božje riječi. Molitva se, kako je shvaća ova španjolska mističarka, nije u tome da govorim Bogu ono što me muči, tišti te kako će mi Bog najbolje pomoći. Tko veli: „Molio sam, ali Bog ne reagira. On me ne čuje“, taj se vara. Bog nas uvijek čuje, on pazi na svaku našu riječ (usp. Mt 6,32). U molitvi nije riječ o tome da bi Bog slušao nas, nego obrnuto, riječ je o tome da mi slušamo što nam to Gospodin govori.

Molitva u poimanju Terezije iz Avile uključuje u sebi čovjekov posluh prema Bogu. Treba slušati Božju riječ, osluškivati Gospodina, živu Božju Riječ, te Njemu odgovarati, konkretno, egzistencijalno. Očeva ljubav iziskuje, želi odgovor u ljubavi s čovjekove strane: Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.

„Zacijelo su veoma rijetki sveci koji su nam tako ljudski blizu kao naša sveta Majka… Na neusporedivo jasan, jednostavan i istinit način njezina djela govore o čudesima milosti koja je Bog izveo u jednoj biranoj duši; ona zbore o neumornom djelovanju te muževno odvažne i snažne žene, otkrivaju naravni razbor i nebesku mudrost, duboko poznavanje čovjeka te izvorni, nepatvoreni humor jednoga bogatoga duha, beskrajnu puninu ljubavi jednoga zaručnički-nježna i majčinski- dobra i topla srca“. Tim toplim riječima završava Edith Stein, velika kćerka svete Terezije Avilske biografiju svoje duhovne majke. Knjižica je ugledala svjetlo dana pod naslovom „Ljubav za ljubav“ za prvoga zavjetovanja Sestre Terezije Benedikte od Križa u travnju 1934. Bijaše to u neku ruku uvježbavanje za konačno primanje u samostan karmelićanki u Kölnu.

Navedene misli svjedoče o snažnoj emocionalnoj zahvaćenosti Terezijinom ljudskom veličinom i bogatom nadarenošću. Istodobno u biografiji Edith Stein zahvaća i povijesno kao i kulturološko značenje i djelovanje sv. Terezije u vremenu reformacije i protestantizma. Živjela je ona u španjolskome tzv. zlatnome dobu. U Njemačkoj je Lutherova reformacija raskolila Crkvu, a raskoli su poput požara zahvaćali cijelu Europu. Nekako se u isto doba kad i Tereza rodio u Ženevi reformator Calvin, koji je osnovao svoju strogu reformiranu Crkvu, u Engleskoj je sredinom tridesetih godina Henrik VIII. prekinuo sve veze s Rimom, u Francuskoj su hugenoti dizali bune. Terezija je zajedno s Ignacijem Lojolskim, sv. Ivanom od Križa te ostalim znamenitim španjolskim svecima toga doba (sv. Ivan iz Avile, sv. Petar Alkantarski, sv. Franjo Ksaverski i ostali) podignula veliki obrambeni zid protiv nadiranja protestantizma u Španjolskoj. Zapravo je htjela vratiti sve na početke, na izvore, što bijaše nakana svih velikih svetaca u povijesti Crkve. U svome su djelu uspjeli i spriječili su reformaciju hodom u vlastitu dubinu, produbljivanjem molitve i predanja Gospodinu. Oni su izveli drukčiju reformaciju, ne odbacivanjem, nego prihvaćanjem predaje u proživljenu izdanju.

U toj povijesnoj nenadmašivoj ulozi i djelu velike Terezije vidi Edith Stein konkretni nalog za svoje ali i naše vrijeme. Rat je bio neminovnost, tolike žrtve, i Stein piše: „U naše doba u kome se tako vidljivo očitovala sva nemoć naravnih sredstava za suzbijanje bijede i nevolje koja tišti i pritišće sve zemlje, ponovno se budi sasma novo razumijevanje za snagu molitve, ispaštanja i zadovoljštine… I tako se najednom u svim kutovima i krajevima govori o tihome karmelu, o sve donedavno samo jednoj neznatnoj manjini malo znanoj zemlji“. Svjedoče te riječi o već bogatome, ali gorkome životnom iskustvu.

Nakon lektire – iskorak u novo – žrtva okajnica i pomirnica

Cijeli naraštaj Edith Stein, svi njezini suvremenici ostali su bez daha nakon velekatastrofe što je zadesila cijeli svijet, nakon Prvoga svjetskoga rata. Ta katastrofa bijaše majka svih potonjih katastrofa što su uslijedile tijekom cijeloga 20. stoljeća, a imaju i svoj nastavak svih ovih godina novoga tisućljeća. Posred takvih razmjera razaranja ljudi su se ponovno počeli pitati spram smisla. Mnogi su intelektualci, napose Židovi, pronašli zavičaj u vjeri i Katoličkoj Crkvi kao jedinoj preostaloj neuzdrmljivoj veličini.

I sama Edith Stein, kao ‘friška’ doktorica filozofije, nakon 1917. u potrazi je za dubljim smislom svoga života. Silno je trpjela zbog gubitaka prijatelja na fronti, imala je i depresivne faze. Tri je godine prebirala i čitala kršćansku literaturu, između 1918. i 1921. prolazila je kroz duševnu i duhovnu pustinju. Čitala je Novi zavjet, potom Augustina, Luthera, Kierkegaarda. Nije bila sklona katolicizmu s kime se susrela u svome rodnom mjestu Breslau-Wroclavu. U početku joj je katolicizam bio nešto neobično, neshvaćeno. Ali je od 1919. čitala rimski Časoslov, misal, počela je pohađati svetu Misu u crkvi Sv. Mihovila u Breslau. Glava je radila, a srce je postupno slijedilo. Ali, onaj konačni poticaj, onaj ‘šub’ dala joj je sv. Terezija Velika.

Nakon bolnoga rastanka s filozofom i liječnikom Hansom Lippsom, koji je na njezine simpatije reagirao odbojno, otputovala je svojim prijateljima u svibnju 1921. u Bergzabern. U putnoj prtljazi imala je dar obraćenika Anne i Pauline Reinach Vita – Autobiografija Tereze Avilske koju je Edith Stein u lipnju te godine jedne noći iščitala. Te noći pala je za nju konačna odluka da će se krstiti i stupiti u Katoličku Crkvu. Odluku za krštenje radikalizirala je također još snažnijom odlukom da će stupiti u karmel, što se ostvarilo tek u listopadu god. 1933. Sve u svemu, riječ je dakle o korjenitoj promjeni, o nutarnjem prevratu koji se dogodio u njezinim tridesetim godinama, u drugoj životnoj dobi, u skrovitosti karmela te u konačnici u holokaustu, u noći mučeništva u Auschwitzu.

Dosta godina poslije pokušala je ova obraćenica opisati svoje stanje na ovaj način: „Možda sam za prikaza svoga životnoga preslabo otklonila ono intelektualno u sebi. U dugogodišnjem vremenu priprave zacijelo je to snažno sudjelovalo. Ali svjesno i odlučujuće bijaše ono što se dogodilo u meni krajnje realno, (dakle: realni, zbiljski događaj, ne osjećaj ili emocije), u zajedništvu s konkretnom slikom istinskoga kršćanskoga života u rječitim primjerima (Augustin, Franjo, Terezija)… I kako su samo neznatni i nevrijedni sukobi s kojima se čovjek prethodno suočavao. I koju samo puninu života, sa svim patnjama i blaženstvima, kakve ne poznaje zemaljski svijet niti ih može shvatiti, obuhvaća u sebi jedan jedini, prema vani gotovo beznačajni dan jednoga posve neznatnoga i nevidljivoga ljudskoga bića“.

Terezija Avilska, sa svojim prodornim samoprikazivanjem onkraj svega ostaloga bijaše ono što je dodirnulo u dubini bitka Edith Stein. Za svoga redovničkoga oblačenja u travnju 1934. prema vlastitoj želji uzela je ime Terezija Benedikta od Križa – jasni hommage osobnim životnim pratiteljima, Tereziji Velikoj i sv. Benediktu iz Nursije. Ali i s jasnom naznakom posvemašnjega predanja: Pridjevak od Križa postaje odlukom biti žrtva pomirnica, okajnica, da se napokon dokine tisućljećima nagomilana krivnja, povezana s molitvom da se otkloni ono najgore što se ipak dogodilo u holokaustu. A sve pod zajedničkim nazivnikom nasljedovanje Krista, stopama velike Španjolke, koja je onodobno izvojevala pobjedu za Krista za svoj narod, koji bijaše pošteđen reformatorskoga ikonoklazma i raskola.

Edith Stein bijaše impresionirana ne samo ljudskom prijaznošću, ljubaznošću, ne samo povijesnom veličinom jedne Tereze. Naime, Edith Stein bijaše po vokaciji filozof- fenomenolog, i nje se doimao oštroumni psihološki pogled, zrenje, prodornost kojom je Terezija sagledavala ljudsku dušu. U Karmelu je Edith Stein napisala svoje glavno djelo Vremeniti i vječni bitak . U njemu je sadržan i treći doticaj intelektualne naravi s Terezijom iz Avile.

Zamak duše i suvremena psihologija

Ova velika španjolska reformatorica može sloviti kao prva velika novovjeka psihologinja. Sa svojim Zamkom duše iz god. 1577. opisuje ona sa začudnom točnošću sedam odaja ili slojeva duše koji se razlikuju svojom udaljenošću ili trajnom blizinom prema svomu božanskom izvoru. Terezija je prošla u svome životu mnoge potresne životne faze i iskustva, a pri opisu imala je pred očima prvenstveno svoja duhovna zrenja te kako ljudska duša može ozdraviti, u nejasnim i neodlučnim stanjima. Edith Stein dolazi za razliku od Terezije iz drugoga duhovnoga ozračja i škole, ona je više teoretski usmjerena te tim zrenjima daje antropološko utemeljenje i iz njih izvlači filozofske varnice i silnice. Istodobno njezin vlastiti nauk o duši crpi bogato gradivo na osnovi Terezijinih spoznaja i zrenja.

Edith Stein je, naime, studirala u rodnome gradu četiri godine psihologiju, pa na temelju toga u spomenutome svome glavnom djelu razvija teoriju o duši kao čovjekovoj ‘jezgri’ istodobno produbljujući i precizirajući Terezijinu analizu. Na dušu se može primijeniti mnogo slojeva. Ona je pluralna. Ona je osjetna duša u tijelu, ona je duhovna duša koja nadilazi samu sebe, a u konačnici sve se objedinjuje i užarištuje u duši, koja stanuje sama u sebi te je u njoj i osobno ja-ego doma. Stoga se duša dade shvatiti, sukladno čuvenome izričaju jednoga Augustina, – također jednoga od veoma ranih psihologa – kao dveri prema unutra, ad intus. „Ne idi prema vani, naprotiv, vrati se k sebi, u sebe. U nutrini prebiva istina“.

Ta najintimnija odaja zamka duše – Terezijina slika koju Edith Stein preuzima – ne postaje smjesta referentnom točkom prema Bogu. To je, naprotiv, ono autentično mjesto aktivnoga prevođenja bitka prema unutra i djelovanja prema vani. Sve se u nutrini mora prevoditi, transformirati jer ništa se ne slijeva u dušu kao u praznu posudu, ništa u nju ne ulazi a da se srođuje s dušom. Odatle se regulira čovjekovo djelovanje prema vani, kamo se duša prelijeva u trajnoj razmjeni. Duša je djelatna, ona bira i odabire, ona određuje.

Nadalje Edith Stein tumači odnos čovjekova ja i duše kao odnos budnoga, svjesnoga života i jedne nedostupne dubine duše koja je obično skrivena i tek se ponekada otvara. Duša nije naprosto identična s aktivnim ja, ona je nosivi temelj čovjekova bića, ona je ono čovjekovo najintimnije. I u tome nedokučivom i neistraživom temelju korijen je ne samo čovjekova ja – tu se njezino promišljanje podudara s Terezijinim i Augustinovim – upravo je tu prisutna Božja stvarateljska volja. Terezija je to akustički opisala u slici tihe umilne pastirske svirke koja mami u duboku intimu. Edith Stein, manje slikovito, oslikava dušu ne više kao statički dom, odaju, nego kao otvorenost koja ostaje nespoznatljiva i nedohvatljiva. Prema tome čovjek je oduvijek usmjeren, prema Bogu, ne jednostavno voljno ili u religijskom smislu kao religiozno biće, nego je to naprosto čovjekov antropološki ‘predujam’. Duša tu nije više aktivna, onda je naprosto okrenuta prema Bogu, prema njemu usmjerena, osim ako se čovjek ne blokira hotimice. Edith Stein proširuje čovjeku najintimniju intimu i preuzima sliku neiscrpive dubine jednoga zdenca – posred zamka, želimo li ostati i zadržati Terezijinu sliku.

U krajnje svijetlom, ljupkom i zornom prikazu podastire se krajnje jasno i na neusporediv način put, hod duše u samu sebe te prema savršenom sjedinjenju s Bogom. I njezina osobna poticajna analiza baca još više svjetla na nevidljivo, nedovidljivo.