DUHOVNA MISAO

ISUSOVO IRONIZIRANJE SVAKE ZEMALJSKE MOĆI

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Danas ćemo čuti u Evanđelju o bogatom farmeru komu su urodila polja pa nema gdje staviti svoje žito. Ruši stare silose i spremnike, pravi nove, a Gospodin mu reče – još ove večeri uzet će se tebi tvoja duša – i čije će to sve biti. Čini mi se da upravo ova pandemija ljude iznenađuje. One koji su do jučer bili zdravi, uspješni, poduzetnici, najednom, nakon tjedan dana nešto povećane temperature sve u plućima bukne i ljudi za nekoliko dana umiru. Iznenada. Ostavljaju iza sebe sve svoje. Komu? Čemu su se trudili, ako im Gospodin nije blagoslovio? Dakle, uvijek upitnik, BITI ili IMATI. Biti u Božjim očima, biti dijete Božje, to je smisao našega života ovdje i raditi u skladu s Gospodinom.

Jučer bijaše Misijska nedjelja. Dan kad molimo za misije u svijetu, ali ne smijemo smetnuti, misije su i među nama, u našem okolju, u našoj vlastitoj kući. Kako se može dogoditi da supruga moli s djecom, a mužu je važniji televizor ili pak kompjuterske igre, playstation i sl.? Dakle, on treba biti misioniran, on mora prijeći iz folklornoga kršćanstva koje se očituje za nekih prigoda i blagdana, te prijeći u svjesno kršćanstvo gdje je čovjek – vjernik, srcem i dušom za Gospodina i s njime živi. – Zadnji Isusov naputak bijaše učenicima ne nekom brdu u Galileji da pođu u SAV svijet, te uče SVE ljude  SVEMU što ih je Isus podučio, da krste SVE u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga,  te on jamči da će biti s nama u SVE dane do svršetka svijeta. Jasan Isusov nalog. Danas mnogi stavljaju misije u pitanje. Ne žele biti misionari. Kao, to je povezano s nametanjem svoje vjere i ideologije, ili pak vezano uz kolonizaciju drugih naroda i kontinenata. Danas se ruše po Americi i Europi spomenici misionarima koji su nosili Isusovo ime među poganske narode. Ruše se u ime neke nove netolerantne svjetovne religije, sekularnoga društva, koje nameće, zapravo diktira svoju diktaturu relativizma. A Isus je nastupio kao pravi osloboditelj, kao onaj koji je bio od svega slobodan, zemaljskoga, i živio samo za Oca i čovjeka.

Čuli smo upravo jučer bitnu razliku između Isusa i ovih zemaljskih gospodara i vladara. Dok zemaljski moćnici nastupaju uz velike vojne parade ili pratnju, naoružanu do zuba, u blindiranim vozilima, u strahu za svoj život, u vozilima otpornima i na minobacačke bombe, dotle Isus ulazi u Jeruzalem na magaretu (ne na konju, jer je konj simbol osvajača koji gazi i porobljuje), a u pratnji ga eskortiraju ne naoružani legionari ni pretorijanci, nego djeca i nešto galilejskoga puka i ribara. To je, slobodno možemo reći, ironiziranje svake zemaljske moći. Stoga i glede onoga novčića – poreznoga – pita one koji ga perfidno kušaju: Čiji je natpis, čija je ono slika?  Cezarova! Tiberija, cezara iz Rima. Pa – onda – veli Isus – vratite njemu što je njegovo, a vi dajte Bogu što je Božje. A svi smo Božja slika i prilika. Što možemo i moramo vratiti Gospodinu. Hvalu, zahvalu, hvalopoj, molitvama mu se obraćati, zahvaljivati. Upravo nas na to pozivaju psalmi koje molimo svakoga dana u svojim molitvenim časovima. Pa budimo svjesni čija smo svojina, da svatko od nas u sebi nosi Božji DNK, genetski smo povezani jedni s drugima i s Gospodinom koji nas je poslao u ovaj svijet.

Danas se Crkva sjeća svetih kanadskih mučenika, isusovaca koji su misionirali u Kanadi,a pobili su ih domaći domorodci – Indijanci. Sjeća se također i svetoga Pavla o Križa, utemeljitelja Pasionista – reda koji ima u predjelu srca  veliko Srce i Križ. Taj sv. Pavao boravio je u zvoniku jedne crkve četrdeset dana i imao snažno iskustvo. Dao se zarediti i osnovao red koji napose štuje Kristovu muku. – Crkva se sjeća i svetoga Petra Alkantarskoga, savjetnika sv. Terezije Avilske u njezinim nastojanjima reformirati karmelski red. Sv. Petar je bio franjevac, pokornik, napose štovao Kristovu muku, s ostalim svetcima svoga doba bio je promicatelj kršćanske obnove u Španjolskoj. Gospodin učinio i nas obnoviteljima vjere u vremenu kad se osipa i broj vjernika i sadržaj vjerničkoga znanja.

Zanima nas Tvoje mišljenje!