ZAŠTO JE JEDAN GOVOR IZAZVAO TAKVE FRUSTRACIJE EUROPSKIH POLITIČARA?

Svaka batina ima dva kraja. I mrkva. To bi trebalo imati na umu kada se govori o posljedicama aktualnih političkih, ali i duhovnih previranja nakon famoznoga govora američkoga potpredsjednika Vancea na minhenskoj sigurnosnoj konferenciji.

Nedvojbeno, Amerikanci su rješavanju ukrajinskog i palestinskog pitanja prišli tipično američki. Sudjelovat će koliko se to njih tiče. Ne zaboravimo da se Amerika uključila u Prvi i Drugi svjetski rat onoliko koliko se nje i kada se to nje ticalo, a tako i u naše /ne/prilike devedesetih…. Drugim riječima, dečki, ajmo to zatvoriti i usput nešto zaraditi (čitaj: naplatiti), pa ćemo se okrenuti pravim pitanjima.

Europa, predstavljena mahom političarima koji godinama, pa i desetljećima, uporno bauljaju bespućima povijesne (ne)ozbiljnosti, našla se zabezeknuto zatečena… Jedva su smogli riječi. Plaču. Krše ruke. Kaj bumo sad? Mi šumom, oni drumom. Zar međunarodno pravo više ne vrijedi (kao da je za jače ikad vrijedilo), međunarodni poredak otišao k vragu… A ne pitaju se, pod jedan, zašto je tako? Ne pitaju se, pod dva, zašto tim svojim „politikama“ nisu spriječili rat, odnosno ruski napad na Ukrajinu, nego su ga „futrali“ sklerotičnim frazama, a, nakon što je započeo, nisu ništa učinili osim alibi-sankcija i slanja pomoći toliko koliko Ukrajini treba da drži glavu iznad vode. Realisti će reći da više nisu mogli. No zašto nisu više mogli? Pa zato što je cijela koncepcija europske politike već trideset godina počiva na liberalnomaterijalističkim zabludama mira na temelju vječitog ekonomskog napretka, upravo suprotno od kršćanske vizije napretka „otaca Europe“ Schumana, Adenauera, De Gasperija…

Ono što njih sada šokira nije samo odluka Amerikanaca da će se – kako stvari stoje – mir u Ukrajini uspostaviti na račun Ukrajinaca, nego još više to što su američki protestantski pragmatizam i ruski pravoslavni cezaropapizam našli zajednički jezik. Ukrajina im dođe kao „praktikum“. A našli su ga ne samo zbog potrebe da podijele interesne sfere nego, začudo, i na tome što su oba zatvorila vrata soroševskim „ružičastim“ politikama, onima kojima je Europa, na svoju štetu, širom otvorila vrata i prozore. Učinili su to ne primarno iz osobite dubine kršćanskoga uvjerenja, već poglavito iz spoznaje da takva ideologija uništava samu supstanciju njihovih nacija, stabilnost društva, samim time državu kao takvu, a naposljetku, da si ne lažemo, i kapitalizam. I tu je kvaka ovoga naglog „prijateljstva“. Shvatili su da, ipak!, ne živi čovjek samo o kruhu. Shvatili su da ta Isusova riječ nije samo neka „teorija“ nego grubo praktična i pragmatična uputa: čovječe, nema kruha bez duha! Ili: pazi da se ne prejedeš!

Vanceov govor, koliko se god činio grub i neotesan, izveo je stvari načistac. No, umjesto da se sada smiri, sabere i razmisli gdje je i što joj je činiti, kako je mudro predložio finski predsjednik, bornirana politička Europa traži instantna rješenja… Organiziraju na brzinu skovane sastanke i viču kako se Europa mora vratiti „sebi“. Sjajno! No kada kaže „sebi“, na što zapravo misli? Što je to u njoj vrijedno? Ako želi imati svoju obranu, što zapravo brani? Slobodu kretanja ljudi i kapitala? Ili treba da brani nešto više, važnije, dublje, veće?

Umjesto odgovora, valja uzeti u ruke proročku encikliku Sv. Ivana Pavla II. Centesimus annus. Upozorenja i upute što ih je sveti papa tada izrekao itekako su aktualna. (rf)