IZA GOVORA O VRIJEDNOSTIMA – VRJEDNOTAMA KRIJU SE UVIJEK INTERESI

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Uz knjigu Eberharda Strauba, O tiraniji vrjednota

(Zur Tyrannei der Werte, Stuttgart 2010.)

Jean Jacques Rousseau, prethodnik i (među inima) duhovni otac Francuske revolucije iz god. 1789., žalio se u predvečerje revolucije spram ravnodušnosti društva u odnosu na krjeposti, unatoč svim pohvalama ćudoređu i ćudorednu življenju. Čudio se kako to da „posred tolike filozofije, humanosti, učtivosti i uzvišenih zasada prevladava varljiva i površna slika i pojavnost. Na djelu je čast bez krjeposti, razum bez mudrosti, zadovoljstvo bez sreće i blaženstva. Gdje je tomu uzrok? U duhu natjecanja, ljubomore, zavisti, pohlepe, kukavičluka, taštine, dakle, sve same prizemne strasti koje se lako uzgoje, a veoma su prikladne pokvariti dušu i srce, i prije nego tijelo stasa i odraste“.

                                                                    *****

Tiranija vrjednota

Alexis de Tocqueville još je u 19. stoljeću, promatrajući Amerikance, zamijetio kako ih spopada u pravilu žalost i melankolija. Oni naime grozničavo žude za blagostanjem, za bogatstvom, tjerani trajnim strahom što nisu pronašli prijeki put do sreće. “Čije je srce opsjednuto stalnim traganjem za dobrima ovoga svijeta, tomu će se u životu uvijek žuriti… I na kraju ga sustigne smrt koja odjednom zapovijeda: ‘Stoj!’ prije nego čovjek skapa od puste i uzaludne pomame za varljivom i nedostižnom srećom i blaženstvom ovdje na zemlji”. Mjesto koje je zauzimao Bog u dušama, srcima i mišljenju ljudi moralo se ispuniti nečim drugim, navodno znanstveno ovjerovljenim istinama koje ne pozivaju doduše na nasljedovanje, nego se oslanjaju na nadmoć znanosti i pojavnosti.

“Civitas non est dux ad coelestia” – država ili društvo ne vode u kraljevstvo nebesko ni k vječnim istinama. Taj mudri savjet pape Leona XIII. prešućuju danas promicatelji pluralizma, relativizma, civilne religije, te njezine konkretne objave i zasade u ustavima pojedinih država. Ustav nije nadomjestak za religiju, kako neki misle. On je samo temelj pravnoga poretka koji građanima jamči zaštitu njihovih osobnih sloboda i prava. Ustav se oslanja na pravo, on ne govori o vrijednostima. “Društvene snage trebale bi sa svoje strane biti toliko razumne da ne zlorabe državu kao svoj instrumentarij kako bi učinili obvezatnima za sve vlastitu sliku ‘ustavotvornoga’ domoljuba koji ne puši, ‘prakticira’ sigurni seks, odgovorno se odnosi prema svome holesterinu, izbjegava pretilost i svakoga dana vježba jogging”.

Tiranija vrjednota, uostalom misao filozofa Nicolaia Hartmanna, knjiga je na 172 stranice koja bavi svjetovnim društvom koje se lišilo Boga, društva u kome je Bog nestao. To sa sobom nosi posljedicu da je čovjek današnjice izgubio smisao za nadnarav, transcendenciju, te iz toga proizlaze svjetovni pokušaji da na mjesto Boga zasjednu i ustoliče se neki nadomjestci, u kojima se tako zorno zrcali drama gubitka i zaborava transcendencije suvremenoga čovjeka. Zbog toga je na djelu i inflacija u današnjem društvu trajnoga isticanja i govora o vrijednostima, vrjednotama.

Strah od kršćanstva i islama

Suvremeni Europljani nisu ni u čemu do te mjere ‘usuglašeni’ i složni kao u činjenici da nemaju nikakvu javnu svijest glede svoje duhovno-religijske baštine. Već više od sto godina bave se oni samo svojom poviješću. Povijest pak ne može nuditi nikakvu utjehu, ona nema ključa za rješavanje kriza, ona nas samo uči kako je sve prolazno, sve protječe, sve se mijenja i mora promijeniti, kako ne postoji trajnost. Europa je velebni kulturni muzej koji samim Europljanima postaje sve više nerazumljiv jer ne poznaju jezike svojih susjeda, svojih predaka. Europski državnici poput Metternicha i Bismarcka vladali su tečno s po devet stranih jezika, makar se u diplomaciji rabio francuski. Aristokrati, umjetnici i intelektualci svih ishodišta krstarili su nekoć Europom, služeći se stranim jezicima. Današnji pak Europljani ne razumiju više ni jezik slika,ni jezik svojih katedrala ili dvoraca, koji su na svoj način utjelovljenje i ostvarenje ideja kojima su se stari zanosili. Danas su to mnogima beznačajne, estetske starine, koje trebaju samo kao historijski zasloni suvremenim komercijalnim veletržnicama i četvrtima za provod.

Sekulariziranoga Europljana strah je od oživljavanja vjere, pogotovo da je strah vjere o kojoj ništa ne zna. Tomu Europljaninu najednom postaje simpatično kršćanstvo, s kojim nemaju ništa zajedničko, jer se ukočio od straha pred islamom. Ksenofobija je prisutna, provode se državni referendumi protiv stranaca, oni unose nemir među nevjernike, agnostike, stoga i zahtjev za integracijom u društvo. U kakvo se pak društvo integrirati? U društvo bez morala, bez jasnih etičkih principa, u društvo gdje ne postoji ni brak ni obitelj, u kome se govori samo o ‘partnerstvima i partnerima’, u kome se ne smije govoriti o grijehu, u kome ne smije nositi javno o vratu lančić s Raspetim, u društvo u kome vlada tiranija, doslovce nasilje, manjinskih skupina? Sve smo više nalik Rimskomu carstvu na zalazu koje postade stjecištem barbarskih naroda i vjera te se doskora urušilo samo u sebe.

U ime kojih ‘vrjednota’?

Straub u svojoj studiji zorno očituje kako pojmovi poput ‘vrijednosti’, ‘slika o čovjeku’ i ‘etika’ kroz minulih trideset i više godina sve više zauzimaju prostora u politici, u svagdanu, u proizvodnji i potrošnji, dok su istodobno gotovo naskroz iz uporabe iščeznuli pojmovi poput krjeposti, slika o Bogu, Crkva, metafizika, grijeh ili pak milost. Ti suvremeni pojmovi nadomjestak su za transcendenciju, u svome blijedu izdanju. Došli smo čak dotle da je i jedan vojni savez, NATO, postao ‘zapadnim vrijednosnim savezom’, koji smije upotrijebiti i vojnu silu kako bi se negdje spasile ugrožene ‘vrijednosti’. Cijeli svijet treba urediti – tako neki misle – prema zapadnim ili pak američkim predodžbama. Misija je kristalno jasna, globalizacija, demokratizacija, univerzalizacija preko glazbe, mode, jezika, filmova, sapunica, medija, interneta, sve za dobrobit zasićena zapadnjaka. Za Amerikance zlo postoji samo onkraj njihova ‘otoka blaženstava’, svoju Ameriku proglašavaju kraljevstvom dobra i plemenita, njeguju svijest i ‘poslanje’ istjerati iz svijeta zlo i Nečastivoga. Zanimljivo, nigdje nije svijet postao sigurniji gdje god su umiješali svoje prste oni kao svjetski policajci, samozvani čuvari ‘vrijednosti’: ni tu u nas, ni na Kosovu, ni u Iraku, ni u Afganistanu, ni u Pakistanu, ni Somaliji. Naprosto nigdje. Usta im puna govora o ‘osovinama zla’, a sami promiču zlosilje, govore o ‘razbojničkim režimima’, a ponašaju se zlosilno ubijanjem stotina tisuća nevinih. Za koje ‘vrjednote’?

Neutemeljenost etike bez Boga

Dok se prije metafizika pitala koji su općevažeće nepromjenljive zasade i ideje temelji čovjekove nade, znanja, obveza i vjere, suvremena se etika uopće ne zanima za takve zasade ni ideje. Ona zauzvrat samo uspoređuje međusobno različite slučajeve ljudskoga ponašanja, kako se etički sudovi mogu posredovati i iz toga izvodi zaključak za pojedine slučajeve, kako se čovjek može i treba ponašati u stanovitoj prilici ili okolnostima.

Primjerice – etička povjerenstva u suvremenim bolnicama – krajnje učinkoviti izum novijega nadnevka, još vijećaju pro et contra održavanja na životu pacijenta, poštujući volju zainteresiranih stranaka, odvagujući i donoseći većinsku odluku, kako se trebaju ponašati liječnik ili medicinsko osoblje. Ta se povjerenstva uopće ne zanimaju za ideje i načela prirodnoga prava koje se temelji na metafizici, a pogotovo je za njih naskroz nevažno, irelevantno, koje značenje ima takva odluka za vječni život pacijenta i osoba kojih se to tiče. To se više uopće ne uzima u obzir jer suvremenoga sekularnog čovjeka uopće ne zanima nikakvo kraljevstvo nebesko.

Iza govora o vrijednostima, vrjednotama kriju se uvijek interesi. Dakako, ne će se svakom svidjeti sve to što piše povjesničar, arheolog i povjesničar umjetnosti E. Straub o vrijednostima. Oštroumno on razobličuje ideologiju koja sebe poima besprijekornom i nedodirljivom, plemenitom i dobrom par excellence, utjelovljenjem ljudske slobode, koja u konačnici plodi grozomornom nesnošljivošću i neslobodom. Jer upravo oni koji poput papiga ponavljaju priču o izgubljenim vrijednostima nerijetko nisu uopće voljni saznati kako nastaju i kako se promiču vrijednosti. (izvadak iz opširnije studije)