Doista: Zašto Hrvatima niste osigurali treći entitet?!

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik 

Televizijsko sučeljavanje aktualnog hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i njegova potencijalnog nasljednika Davora Bernardića, osim što je pokazalo kako je riječ o političarima koji se (ni) osobno ne podnose, bilo je povremeno – čak – i zanimljivo. Osobito kada su akteri morali kratko odgovarati; I, jasno, naročitu je pozornost izazvalo pitanje: Koga birate: Tuđmana ili Tita?

Lider oporbe na ovo je pitanje odgovorio k’o iz topa: Tito! A za Broza je spreman bio i prvi hadezeovac. „Drago mi je da su ovo građani čuli, da je SDP za Tita“, zadovoljno je primijetio Plenković, znan i po tomu što je na nekadašnju, još iz doba Sanadera, detuđmanizaciju odgovorio jednako snažnom retuđmanizacijom. Štoviše, i politički reaktivizacijom Miroslava Tuđmana, čija već i sama pojava priziva u sjećanje njegova oca, ali – iz hadezeovske vizure – i Oca domovine.

A nije se (čak) ni rodio

Je li se, ostaje pitanje, Bernardić, inače po općoj ocjeno solidno pripremljen za ovaj sraz s iskusnijim protivnikom, zaletio s ovim odgovorom? Vidjeli smo pred njim silne papire, šalabahtere… bio je, čini se, spreman za razne izazove. Ipak, je li ga pitanje o dvojici najvećih Zagoraca iznenadilo. Možda je, kao kada ga je pitalo da se opredijeli između Dinama i Hajduka, trebao malo vrdati pa kazati kako je nekad navijao za Modre, a sada samo za Hrvatsku reprezentaciju…

No Bernardić se rodio 1980. Taman kada je Ljubičica bijela napokon uvenula, tako da nije mogao biti – kao Miroslav Škoro – čak ni Titov pionir. Otkud mu onda sklonost doživotnom predsjedniku?! I komu šalje poruku „ne skrećući s Titova puta“?!

S druge strane, da je politički iskusniji, pa i bistriji mogao je kao Zoran Milanović kazati: „I Tito i Tuđman su najbolje što smo mi u danim razdobljima svoje povijesti imali, i ako to kao Hrvat ne razumiješ, onda ne razumiješ hrvatsku povijest.”

Time bi, dakako, zadovoljio i onaj „normalni“ dio ljevice u Hrvata koji razumije kolika je realna uloga prvog hrvatskog predsjednika, a koji istovremeno drži kako s trostrukim narodnim herojem nismo živjeli samo „godine pune muka“. Dapače! Ali, ne – mlađahni je Brozov (zakašnjeli) sljedbenik odlučio učvrstiti svoju poziciju kod onoga dijela biračkog tijela koji svoje ljevičarsko nadahnuće crpi na vrelu Nenada Stazića. To je onaj iskusni esdepovac, partijski radnik točnije, upamćen po Facebook profilu: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“

Ima onih analitičara, koji misle da je opredjeljenje između Franje i Jože, zapravo, besmisleno. I, zbilja, bilo bi da nema (još) po Hrvatskoj stazića, „ljudi posebna kova“, koji i dalje vjeruju da su se partizanski poratni zločini mogli temeljitije odratiti. I koji vjeruju, kao što se to gdjekad znalo omaknuti i Milanoviću, da je Hrvatska slučajna država.

Teci Savo – uzbrdo!

„Prije će Sava uzbrdo poteći negoli će Hrvati imati svoju državu“, prijetio je kumrovečki volšebnik nakon Hrvatskog proljeća. I tada je, rekao bih, ustanovio klaster koji u SDP traje, evo, od stoljeća prošlog. Nema veze što je Sava ipak potekla uzbrdo. Nema, čini se, još cjepiva za taj virus.

Uostalom, i sam Milanović, unatoč rečenom mudrom/diplomatskom odgovoru glede „najbolje u Hrvata“, maknuo je Tuđmana s Pantovčaka čim se popeo na ovaj čarobni hrvatski brijeg, uzvraćajući tako predšasnici Kolindi Grabar-Kitarović, koja se riješila Tite čim se dokopala Predsjedničkih dvora.

Usput je sadašnji predsjednik maknuo i Strossmayera, Radića, Starčevića i, dakako, Stepinca. Jer, valjda, ako dirneš Broza, počeo si rat. Do istrebljenja – hrvatske povijesti, makar ona bila simbolizirana samo bistama koje je u Predsjedničke dvore, kao kamene svjedoke, uglavnom slavne, prošlosti, postavio još prvi hrvatski predsjednik. Čime je Milanović, zapravo, nastavio Sanaderovim putom – detuđmanizacije. I dokazao kako antihrvatski klaster i dalje – radi

Bilo je – makar nama u napaćenoj BiH – zanimljivo i još jedno izravno pitanje koje je tražilo kratak i, po mogućnosti, jasan odgovor: Komšić ili Dodik? Plenković nije bio zadovoljan ponuđenim, pa je samokandidirao trećeg čovjeka – Dragana Čovića. Jer ako je pitanje sugeriralo izbor između Hrvata i Srbina (u BiH), jasno je zašto se, nakon spominjanja Ljiljana Zlatnog, hrvatski premijer sjetio čelnika sestrinske stanke.

Čini se, međutim, kako je Bernardić, pogledavajući krajičkom oka na šalabahtere, bio spreman na ovu situaciju. Priznajući kako nije u duhu Ustava da jedan narod drugome bira predstavnike u vlasti, zapitao je, ipak, izbornog takmaca: „Zašto Hrvatima niste osigurali treći entitet?“

I Bosna – između ostalog

Plenković, pak, nije imao šalabahter. A nije se ni sjetio 2000. kada je vlada Ivice Račana, nakon Tuđmanove smrti, preuzela vlast. Hrvati, općenito Bosna i Hercegovina, bili su tih godina zabranjena tema, a sve pod frazetinom nemiješanja u unutarnje stvari druge države. Država jest, doduše, druga, ali narod je – jedan. A deset godina potom čovjek koji je počistio Pantovčak, Milanović svijetla je obraza sudjelovao u Komšićevoj predizbornoj kampanji i tako, baš kao i SDP postao suučesnik drugoj (bošnjačkoj) izbornoj prijevari.

I, evo sada su Hrvati u poziciji da im je glasnogovornik u kolektivnom bh. rukovodstvu lola iz Laktaša, koji je, inače, glede, primjerice, Bleiburga na crti notornoga Stazića. Kaže, naime, kako bi ubijao i poslije Križnog puta, „sve dok sve ne pobije“. Nakon čega je doista bizarno kako dvojbe Komšić ili Dodik, zapravo nema. Trese se, istina, na Mićinoj šubari povremeno cvijeće, ali u trenutačnoj konstelaciji on je jedini hrvatski glas u Predsjedništvu.

Slijedom čega je onda pitanje: Zašto Hrvatima niste osigurali treći entitet? – aktualnije no ikad. Samo uz upitnik, treba dodati i uskličnik. Ma tko pobijedio na izborima u Hrvatskoj 5. srpnja.