A što ako je korona – pozitivna?!

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

U danima kada smo, makar u Sarajevu, opet, kao ranih 1990-ih, u nekoj vrsti opsade i s mišlju kako – i možemo li se uopće?! – izbaviti, pozornost posvećujemo i (naoko) bizarnim pričama. Jedna od njih je i ona o Talijanu Mauru Morandiju, koji je već 30 godina, nakon što je ploveći obišao gotovo cijeli svijet, jedini stanovnik otoka Budelj u blizini Sardinije.

Taj  se ovovremeni Robinson Crusoe trenutačno na svome otočiću, po osobnu priznanju, osjeća kao na najsigurnijem mjestu na svijetu. Kaže uz to ovaj 81-godišnjak, koji bi i tako, zbog svojih respektabilnih godina, bilo gdje na svijetu danas bio u prinudnoj samoizolaciji, i da je samoizolacija prilika da se ljudi pozabave svojom dušom te kako mu nije jasno, a prati ipak aktualnosti daleko od njegove samoće, kako ljudi ne mogu izdržati dva tjedna (prinudne) samoće.

Čovjek nije otok

Nije, dakako, „slučaj Morandi“ poučan sam po sebi u ovo doba pandemije. Niti je bježanje od svega rješenje čak ni u ova teška vremena. Nije, naime, čovjek – otok, u naravi mu nije živjeti sam. Pogledajmo, ipak, od kakvog se svijeta sklonio samotnjak Mauro.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije samo u 2018. malarija je odnijela više od 400 000 života. A glad, kako je prošle godine izvijestila organizacija African Child Policy Forum, u cijelom svijetu svake tri sekunde ubije jedno dijete.

Organizacija Mercy Corps upozorava kako svake godine u svijetu od gladi i njezinih posljedica umre devet milijuna ljudi, više, tvrde, nego od AIDS-a, malarije i tuberkuloze zajedno. Na što je jedan analitičar dometnuo: Ako ste sumnjičavi, slobodno umanjite brojke i deset puta. One će i dalje biti zastrašujuće. Istovremeno, bogati su postajali sve bogatiji, tako da, u biti, ne možemo biti kritični kada na društvenim mrežama naiđemo na kakvu zluradost zbog vijesti kako je korona zaigrala i pred vratima kakva celebrityja. A, vidjeli smo, ni najčuveniji među njima – prinčevi, čak! – nisu pošteđeni. Slijedom čega će zluradi (?!) kazati: COVID-19 je (makar) pravedan! Nikomu ne ostaje dužan…

A i ironija je našla svoje mjesto. Podsjetili smo se ovih dana i na podatak kako je u Kini i Indiji u 2017. zbog zagađenje zraka i vode umrlo tri milijuna ljudi, pa je, eto, korona, zatvorivši tvornice, postigla više negoli (osebujna…) Greta Thunberg i svi ekološki aktivisti i znanstvenici skupa. O čemu svjedoče i satelitske snimke, koje, nastale baš iznad žarišta zaraze Kine, bilježe drastično smanjenje onečišćenja zraka.

Camusova rezignacija

I je li odmah nakon Drugog svjetskog rata, 1947., naime, zlurad bio i Albert Camus koji je napisao: „Čovjek je doživio toliko kuga koliko i ratova a ipak i kuge i ratovi zateknu ljude uvijek nepripravne.” Riječ je, dakako, o njegovu velikom romanu Kuga, koji se bavi pošasti smrtonosne bolesti, iz kojega treba upamtiti nauk dr. Bernarda Rieuxa.

Taj kroničar na kraju, kada je velika pošast konačno pobijeđena, postaje, dok ljudi raspojasano slave, svjestan njihove prirode. Zaključuje zato kako će oni uvijek ostati isti, i kako će njihova radost potrajati do dolaska neke nove kuge. Koju će iznova dočekati nepripravni, kao što smo, uostalom, i mi više od 70-ak godina nakon Camusa, dočekali koronavirus.

Neki, štoviše, krsteći ga najsmješnijim virusom svih vremena… Da bi, evo, potom širili paniku. Bojažljivi i izgubljene vjere…

Njima, svima nama, zapravo, obraća se papa Franjo u svom nagovoru uz Urbi et Orbi 27. ožujka u Vatikanu: „’Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?’ Gospodine, upućuješ nam poziv, poziv na vjeru koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da Ti postojiš, koliko u tome da dođemo k Tebi i uzdamo se u Te. U ovoj korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: ‘Obratite se’, ‘vratite se k meni svim srcem svojim’ (Joel 2,12). Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora.

To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da tijek svojega života ponovo usmjerimo prema Tebi, Gospodine, i prema drugima“, poručio je Sveti Otac u svome nadahnutom nagovoru na praznom Trgu Svetog Petra, koji ravnodušnim nije ostavio ni nevjerujuće. Dapače!

Trenutak „s balkona“

Nemam osobno ništa protiv – usprkos čak i stanovita patosa – aktualnih manifestacija poput noćnog pjevanja (ili pljeskanja) na balkonima, jer znam da ima ljudi kojima ova vrsta manifestacije zajedništva mnogo znači. To je, međutim, samo trenutak. Dobar utoliko što nas podsjeća koliko uzajamna solidarnost – taj u normalnim uvjetima gotovo prezren pojam – znači svakomu od nas.  I pokazujemo kako doista nitko od nas nije otok.

Ukoliko bismo, dakle, taj osjećaj, taj trenutak „s balkona“, uspjeli zapamtiti i ukoliko bismo konačno uspjeli spoznati što je važno a što prolazno te odvojiti ono što je potrebno od onoga što nije, onda se koronavirusa, kad jednog dana, uz Božju pomoć, prođe, ne bismo sjećali samo s nelagodom.

Mislim zato da je u pravu (i) „odmetnuti“ Mauro Morandi kada tvrdi kako su najljepša, najzanimljivija, ali i najopasnija putovanja unutar nas samih.

Ali – ne bojte se!

https://www.nedjelja.ba/hr/nek-se-zna/a-sto-ako-je-korona-pozitivna/14927