Aktualno

55. obljetnica enciklike „Ecclesiam Suam“ (6. kolovoza 1964.)

Piše: mr. Krešimir Cerovac

„Moramo biti u svijetu, ali ne od njega“

Pred 55 godina papa Pavao VI. objavio je encikliku „Ecclesiam Suam“ (Crkvu svoju), koja je, nažalost, u suvremenim teološkim raspravama uglavnom zaboravljena i zanemarena. „Ova Naša enciklika ne želi biti ni svečana ni strogo doktrinalna. … Šaljemo vam je kao iskrenu bratsku i prijateljsku poruku.“ A upućena je episkopatu, kleru, vjernicima cijele Crkve i svim ljudima dobre volje.

Na samom početku Papa označuje svrhu enciklike: „ … želimo u ovoj enciklici, kao što je moguće bolje, svima objasniti koliko je, s jedne strane, za spas ljudskog društva važno i, s druge strane, koliko je Crkvi na srcu, da se Crkva i ljudsko društvo susreću, uzajamno upoznaju i ljube.“ U enciklici su naglašene tri točke za koje papa Pavao VI. vjeruje da su od vitalnog značaja za tekući život Crkve i koje želi staviti u središte svog pontifikata:

  1. Svijest koju Crkva mora imati o sebi
  2. Obnova Crkve
  3. Snažniji dijalog između Crkve i svijeta

Poruka je jasna: „… danas je čas kad Crkva mora većma produbiti svijest o samoj sebi, kad mora razmišljati o otajstvu sebe same, kad mora sebi na pouku i na svoju izgradnju dublje istražiti nauku o svome postanku, svojoj naravi, svojoj zadaći i u svojoj svrsi.“ Papa objašnjava zašto je Crkvi potrebna obnova po pitanju samorazumijevanja: „Svima je poznato da je Crkva duboko ucijepljena u čovječanstvo, u krilu čovječanstva živi, od njega dobiva svoje članove, iz njega prima dragocjena bogatstva kulture, s njime dijeli zgode i nezgode povijesti, promiče napredak.“ Međutim, „poznato je da današnje čovječanstvo proživljava velike preobrazbe, previranja i napredovanja, koja duboko mijenjaju ne samo vanjske načine života već i način mišljenja.“ Očito je, da Crkva, da bi se uključila u svijet, koji donosi moderna ili postmoderna, mora imati jasniji, produbljeniji osjećaj vlastitog identiteta.

U enciklici „Evangelii Gaudium“ (Radost evanđelja) papa Franjo, u kojoj zagovara „obnovljeni navještaj“, pokazuje da nije zaboravio na encikliku „Ecclesia Suam“: „Pavao VI. pozvao je da se proširi poziv za obnovu i jasno stavi do znanja kako se obnova ne tiče samo pojedinaca, već čitave Crkve. Podsjetimo se na taj nezaboravni (!) tekst koji nije izgubio ništa na svojoj izazovnosti i privlačnosti: Crkva mora produbiti svijest o samoj sebi, razmišljati o otajstvu svog bića“. Papa Pavao VI. smatra da produbljena samosvijest o identitetu Crkve nužno vodi moralnoj i duhovnoj obnovi kako vjernika tako i same Crkve. Ako je identitet Crkve usmjeren na približavanje svijeta Kristu, tada se Crkva i njezini članovi moraju sami pročistiti svojim stalnim susretanjem s Kristom. U upečatljivom odlomku Papa iznosi neka važna načela glede obnove Crkve: „Kada govorimo o obnovi, nije riječ toliko o mijenjanju nego radije o čvrstoj odluci da Crkvi uščuvamo one crte lica koja je Krist svojoj Crkvi utisnuo, da ponovo poprimi svoj savršeni izgled koji će, s jedne strane, odgovarati onoj prvobitnoj zamisli dok će, s druge strane, biti u skladu s nužnim razvojem kojim je Crkva, kao stablo iz sjemenke, od svojih prvobitnih početaka tijekom vremena poprimila svoj zakoniti i konkretni oblik.“ U enciklici je jasno naglašeno da Crkva ima “esencijalnu prirodu” i “osnovnu i potrebnu strukturu”, koja odražava njenu božansku narav, pa se stoga „obnova ne može odnositi na samu bit, niti na temeljno ustrojstvo Crkve“. S jedne strane, Crkva se mora neprestano vraćati na “izvornu sliku” svog božanskog utemeljenja, a s druge je strane, uzimati u obzir da je poput organizma koji s vremenom raste. Papa je svjestan da uključenost Crkve u svijet predstavlja pažljivu ravnotežu: Crkva živi u svijetu, i na neki se način njemu mora prilagoditi, ali također mora zadržati svoj prepoznatljivi identitet i svrhu.

Treći prioritet, koji papa Pavao VI. izlaže u enciklici, je pitanje dijaloga: „Crkva mora stupiti u dijalog sa svijetom u kojem živi. Time će sama postati riječ, poruka i razgovor.“ To nije pitanje nekakve politike, jer kako Papa kaže, „moramo imati pred očima taj neizrecivi i stvarni dijaloški oblik koji je Bog Otac, po Isusu Kristu u Duhu Svetom s nama otpočeo i uspostavio, da bismo mi, tj. Crkva, shvatili kakav suodnos moramo uspostaviti i promicati s ljudima.“ Dijalog nipošto nije neka taktika ili moda, već je nutarnji zahtjev katoličke vjere.  Za papu Pavla VI. dijalog je instrument mira i posebice važan cilj njegovog pontifikata: „… tako bismo htjeli da naša odluka o započinjanju i unapređivanju dijaloga s različitim i uvijek novim oblicima pridonese učvršćenju mira među ljudima.“ Pritom Crkva ne prihvaća logiku postojanja neprijatelja: „Nitko nije stran njezinu majčinskom srcu. … Nitko joj nije neprijatelj, osim onoga koji to sam želi biti. … Nije uzalud zadužena da u ljudskoj obitelji promiče jedinstvo, ljubav i mir.“ Čak i svoje progonitelje (misli se i na stanje u komunističkim režimima) Crkva ne smatra neprijateljima, već kako je Papa rekao: „Ovo naše žaljenje zapravo više je plač žrtava negoli sudačka presuda.“ 

Bez odricanja od nepokolebljivog ispovijedanja, „da je kršćanska religija jedna i jedina istinska religija“, te od gubljenja nade „da će ih kao takve priznati svi koji traže Boga i štuju ga“, papa Pavao VI. otvoren je i za dijalog te suradnju sa svjetskim nekršćanskim religijama: „Ne bismo ipak htjeli s poštovanjem ne priznati različita duhovna i moralna dobra koja nalazimo u raznim nekršćanskim religijama. Spremni smo zajedno s njima braniti i promicati ideale vjerske slobode, bratstva među ljudima, prave kulture, društvene dobrotvornosti i društvenog reda.“ 

Što se tiče ekumenizma, u enciklici su naglašeni odlučnost i nada, koje je Pavao VI. razvio na svom sastanku s patrijarhom Atenagorom u Jeruzalemu početkom 1964. godine. Naglašavajući da nije u mogućnosti praviti bilo kakve ustupke glede cjelovitosti vjere Papa kaže: „Rado slijedimo načelo da treba u prvom redu isticati što je svima zajedničko, a ne ono što nas dijeli. Tako naš dijalog teče u dobrom duhu i postaje plodan.“

Papa se posebice osvrće na situaciju katolika, koji su tada živili u komunističkom bloku, gdje je „teško govoriti o dijalogu, da ne kažemo kako je on nemoguć“, jer „nema dostatno slobode ni u mišljenju ni u djelovanju, jer se u raspravama naopako upotrebljavaju riječi zbog proračunate zloupotrebe riječi, …, koje se stavljaju u službu sebičnih, unaprijed određenih ciljeva.” Ipak, čak i u najgorim uvjetima, Crkva može izvršiti svoje poslanje: „Stoga, namjesto dijaloga tu je šutnja. … Šutnja, bolni krik, strpljenje i neprekidna ljubav postaju u ovom slučaju svjedočanstvo koje Crkva još može dati.“.

Papa Pavao VI. zalaže se i za dijalog „između sinova Kuće Božje, to jest u jednoj svetoj, katoličkoj i apostolskoj crkvi.“ Pedesetipet godina kasnije, njegove ideje iz enciklike „Ecclesiam Suam“ i dalje su aktualne. Papa poručuje svakom katoliku da „bude spreman čuti različite glasove ljudi našeg vremena“, odnosno želi da „od katolika napravi ljude zaista dobre, ljude mudre, ljude slobodne, ljude nepristrane, vedre i hrabre“. I unatoč vremenu koje je prošlo, završne riječi enciklike su još uvijek pravovremene: „Danas je Crkva življa nego ikada! Unatoč tome, kad malo bolje razmislimo, čini nam se da još ništa nije učinjeno. To je zakon našeg putničkog hodočašćenja zemljom i vremenom.“

Papa Pavao VI. je svjestan određeni opasnosti, koje, općenito uzevš, može donijeti dijalog. Stoga, primjerice, upozorava da se Crkva u dijalogu sa svijetom ne smije nikada tako prilagoditi da se napokon njemu suobliči: „U brižnom nastojanju da se približimo braći istinu nipošto ne smijemo oslabiti ili umanjiti.“ Dijalog se uvijek mora provoditi u potrazi za istinom. U enciklici su posebno kao opasnost navedeni relativizam, nedopustivi kompromisi, te irenizam i sinkretizam kao „oblici skepticizma s obzirom na snagu i sadržaj Božje riječi koju želimo naviještati.“ No, Crkva ne smije zbog mogućih opasnosti odustajati od dijaloga, nego se, vodeći dijalog, mora njih čuvati. Neprijeporno je: „Umijeće je apostolskog djelovanja rizično.“

Papa Pavao VI. je umro je 6. kolovoza 1978. i nije, na žalost, vidio ostvarenje tolikih svojih težnji, koje je kasnije ostvario njegov nasljednik papa Ivana Pavao II.

Zanima nas Tvoje mišljenje!