EKSKLUZIVNO – KARDINAL GERHARD MÜLLER: Ne možemo izmišljati neku Crkvu…Rajna se ne ulijeva u Amazonu!

KARDINAL GERHARD MÜLLER: ISTINSKA REFORMA U CRKVI I CRKVE DOGAĐA SE SAMO NJEZINOM OBNOVOM U ISUSU KRISTU

Prijevod –  dr. fra Tomislav Pervan

U jednom opsežnom razgovoru – u kome se razmatra i promišlja Sinoda o Panamazoniji te Crkva u Njemačkoj, njegovoj domovini, kardinal Müller tumači kako se zapadno kršćanstvo nalazi u krizi vjere te duhovnoga vodstva. – Razgovarao Edward Pentin za National Catholic Register

Kardinal Gerhard Müller kaže kako iza spornoga Radnoga papira (Instrumentum laboris) za biskupsku sinodu za cijelo područje Amazonije stoji „projekcija“ europskoga teološkoga mišljenja koje nije u skladu s katoličkom teologijom te sa mora korigirati u smislu autentičnoga katolištva i nauka.

U svojim komentarima National Catholic Register koji će se emitirati na EWTN za Poljsku umirovljeni pročelnik Zbora za nauk vjere rekao je kako se svećenički celibat ne može mijenjati (neki bi, koji su uključeni u organizaciju spomenute sinode, htjeli zarediti oženjene muškarce za svećenike u području Amazonije), „kao da bi celibat bio samo nekakva izvanjska disciplina, budući da je celibat duboko povezan sa svećeničkom duhovnošću“.

Osim toga, njemački kardinal vidi očigledno „surječje“ između agende za sinodu koja se održava od 6. – 27. listopada te „sinodalnoga puta“ što su ga predložili neki njemački biskupi, kako bi promijenili crkveni nauk glede seksualnoga morala. Osvrće se također i na najnovije Pismo pape Franje njemačkim vjernicima i biskupima te zašto je napisao u veljači svoj Manifest vjere te zašto, kako se čini, za ovoga pontifikata nailazi na mali odjek nauk sv. Ivana Pavla II.

Eminencijo, kako gledate na Instrumentum laboris za Panamazonsku sinodu?

To je zapravo samo radni dokument, nije to nikakav dokument crkvenog učiteljstva te je svakomu slobodno izraziti svoje mišljenje glede kvalitete pripreme toga dokumenta. Mislim da iza dokumenta ne stoji nikakav široki teološki horizont. Velikim dijelom napisala ga je skupina njemačkih potomaka, a ne ljudi koji tamo žive. U dokumentu se naglašeno vidi europska perspektiva, te mislim da je to većma projekcija europskoga teološkoga mišljenja na ljude koji žive u području Amazonije, jer smo sve te ideje slušali već i prije, trideset godina.

Sve ideje u dokumentu nisu podudarne s temeljnim elementima katoličke teologije, napose ne s pojmom religije. Mi imamo predodžbu objavljene vjere, koja je povijesno ostvarena u utjelovljenju Očeva Logosa u Isusu Kristu te je prožeta Duhom Svetim. Katolička Crkva nije nikakva religija koja bi imala naravni odnos prema transcendenciji. Katoličku Crkvu ne možemo razumjeti samo u okvirima pojma religije. Religije su ljudske tvorevine, one su dojmovi, sredstva, obredi antropoloških želja i žudnji te mišljenja o svijetu i svjetonazora. Naša se vjera temelji na Božjoj objavi u Starom i Novom zavjetu, u Isusu Kristu. To mišljenje u ovome dokumentu moramo korigirati u smislu katoličkog nauka.

Kritičari vele kako taj dokument ima svoje ishodište u kušnjama i patnjama ljudi u području Amazonije, a ne u objavi te Isusu Kristu.

Može se započeti s patnjom naroda, ali to nije ishodišna točka katoličke vjere. Za nas je ishodište krštenje, a mi vjerujemo u Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga. Krist je osobno došao na svijet, i njegov križ uzima svu patnju svijeta u sebe. Druga je međutim stvar započeti s ljudima i onda relativizirati objavu kao izričaj europske kulture. To je apsolutno pogrješno.

Postoji također i stanoviti fokus na teologiju, koji je prema mišljenju nekih kritičara u biti „kulturalno recikliranje teologije oslobođenja“. Slažete li se da je ovaj dokument možebit poticaj da se na stražnja vrata uvede teologija oslobođenja?

Teologija oslobođenja jest širok pojam, moramo poći od činjenice da je sloboda temeljni element naše vjere. Mi smo naime spašeni, oslobođeni, Isus Krist nas je oslobodio od grijeha, Isus Krist je dokinuo naš odmak od Boga. On nas je oslobodio. Ta sloboda sadrži i iscjeljenje sekularnih elemenata i dimenzija, ali mi ne možemo Kristov dolazak, njegov križ i njegovo uzimanje sve patnje i grijeha svijeta na sebe preokrenuti u nekakav imanentni zaokret, te onda, na kraju, relativiziramo objavu kao izričaj grčko-rimske kulture. To je pogrješno ishodište.

Teologija oslobođenja katolička je teologija koja počinje s objavom, koja počinje sa Svetim pismom, predajom, učiteljstvom Crkve, i ne možemo stavljati naglasak ni na kakvu novu hermeneutiku stranu katoličkom vjerovanju.

Vi dakle tvrdite kako je s teologijom oslobođenja u redu, samo se može na razne načine zlorabiti, na načine strane pravovjerju?

Može se shvatiti da kršćani preuzimaju odgovornost za društvo i njegov integralni razvoj. Mi se pak ne zanimamo samo za svijet, nego i za žarište objave, a to je zajedništvo s Bogom koje počinje u ovom životu, te u ižarivanju dobrih djela u životu koja je Bog za nas stvorio.

Ne možemo mi kršćanstvo, Crkvu preokrenuti samo u nekakav sekularni razvoj ili kakvu nevladinu organizaciju te da bi imanentni razvitak bio središte našega vjerovanja. Naše se vjerovanje odnosi na trojedinoga i osobnoga Boga.

Smatrate li da ovaj dokument vodi prema nekoj imanentnoj perspektivi (da se naime božansko manifestira u tvarnom, materijalnom svijetu), a ne prema katoličkoj?

Da, postoji opasnost, jer iza ovoga dokumenta ne stoje neki veliki teolozi, tu je uglavnom većma praktični, većma ideološki pristup stvarima.

Drugi vidik zbog koga su mnogi u brizi jest svećenički celibat, te kako dokument otvara mogućnost zarediti oženjene muškarce ili zrele ljude s obiteljima za katoličke svećenike u području Amazonije. Nije li Vas strah da bi to, kako vele neki kritičari, moglo voditi prema općem potkapanju crkvenoga celibata?

Da, s jedne strane oni to požuruju, naime dokidanje svećeničkoga celibata, da budemo otvoreni, a s druge strane, kad ih se otvoreno pita, onda vele kako oni ne potkapaju svećenički celibat. Svećenički celibat kao disciplina ukorijenjena je u duhovnosti svećeništva u zapadnoj i latinskoj Crkvi. Mi to ne možemo mijenjati, kao da bi to bila samo nekakva vanjska disciplina. Ona je povezana duboko s duhovnošću svećenika kako to ističe i Drugi vatikanski sabor (Presbyterorum Ordinis, 16).

Prihvaćamo oženjene svećenike u istočnim Crkvama u kojima postoji ta tradicija, ali će latinska Crkva nastaviti s celibatom svećenika u ovome obliku. I ne mislim da bi to bilo neko velebno rješenje koje oni očekuju, te da bi se time riješili svi problemi. Kriza kršćanstva u zapadnomu svijetu nema nikakve veze sa svećeničkim celibatom i redovničkim zavjetima. To je većma kriza vjere te duhovnoga vodstva.

Mnoge osobe koje sudjeluju na ovoj sinodi njemačkoga su podrijetla. Na Drugom vatikanskom saboru govorilo se kako se Rajna ulijeva u Tiber. Biste li Vi rekli da je i ovdje sličan slučaj, naime, da se Rajna ulijeva u Amazonu?

Vidimo kako to nije nikakav zdrav utjecaj jer je Katolička Crkva u Njemačkoj na silaznoj putanji. Pogledajte samo rezultate i statistike. Vodeći ljudi Katoličke Crkve u Njemačkoj ne vide i ne poznaju stvarne probleme današnje Crkve. Oni govore samo o seksualnom moralu, celibatu i svećenicama. Ne govore o Bogu, Isusu Kristu, milosti, sakramentima, ne govore o vjeri, nadi i ljubavi, ne govore o teološkim krjepostima, a odgovornost koju imaju kršćani i Crkva za razvoj društva u kome vlada duboki legalizam i beznađe – kao što je i Papa rekao – suočeni smo s novim gnosticizmom i pelagijanizmom.

Nismo više kadri širiti Radosnu vijest ljudima u Njemačkoj ni u drugim dijelovima Europe, primjerice Belgiji ili Nizozemskoj. Vidite posljedice toga progresivnoga vala.

Odakle toliki njemački utjecaj na ovu sinodu? Je li stvar u tome da taj susret žele iskoristiti kako bi možda usporedo s time krenuo i tzv. sinodalni put koji je predložio kardinal Marx? Ima li tu međusobnih poveznica?

Očito je da postoji poveznica. Oni su apsolutno pogrješno pristupili i postupali s pedofilskim problemima i problemima zlostavljanja. Nisu bili kadri i nisu mogli prepoznati istinske i prave uzroke i razloge te krize. Cijelo vrijeme govore o nekakvim drugim stvarima koje s tim nemaju uopće nikakve poveznice.

Nismo naučili niti učimo bilo što iz urušavanja protestantizma u Europi. Pa svi oni imaju te oženjene pastore, koji prihvaćaju nekakve istospolne „brakove“, u njih nema ni celibata. Unatoč tomu stanje u protestantskim crkvenim zajednicama gore je nego u Katoličkoj Crkvi. Dakle, to ne može biti lijek kako bi se nadišla ta duboka kriza, kriza vjere. To je krivo poimanje apostolske misije biskupa. Nisu oni nikakve političke vođe. I na kraju sve će biti beskorisno.

Što držite Vi o sinodalnosti, tome „sinodalnom putu“ kao sredstvu upravljanja Crkvom? Vjerujete li kako postoji opasnost da se strane ideje uvuku u Crkvu?

Promatram to kao nešto vrlo idealistično. Za to ne postoji nikakav biblijski temelj. Govorimo o kolegijalnosti biskupa. Svjedoci smo tzv. reforme kurije, i čini se da je kurija u opasnosti pretvoriti se u jednu novu, drugu svjetovnu instituciju. Sve se ovlasti i mjerodavnosti koncentriraju u Državnom tajništvu. Oni ne govore o sudjelovanju rimske Crkve ili Petrova autoriteta jednoga Pape. Potiskuju riječ „kongregacija“, što ja zapravo prijevod grčke riječi „synodos“.

S jedne strane potiskuju sinodalnost svete Rimske Crkve, kardinalskoga zbora, a s druge strane pretvaraju ustroj kurije u puku birokraciju, u čisti funkcionalizam, a ne u crkvenu ustanovu ili institut. Svi imamo zajedničku odgovornost sudjelovati u životu Crkve, tu univerzalnu participaciju imamo od početka Crkve, već punih dvije tisuće godina.

Ne možemo izmišljati neku Crkvu, kao da je ova staromodna te je moramo nanovo oblikovati kako bi se mogla nazvati naprednom te graditi Crkvu prema njihovim predodžbama.

U veljači ste napisali i objavili svoj Manifest vjere. Zašto te to napisali?

Mnogi su me molili da nešto reknem zbog stanovitoga kaosa u Crkvi te zbog mnogih krivih poimanja spram bitnoga u kršćanstvu: Primjerice, što je brak, što je svećeništvo? Ne možemo nijekati sve što se nalazi u Starom i Novom zavjetu te predaji Crkve.

U Crkvi imamo duboku teologiju o sedam sakramenata, i tom teologijom ne mogu dominirati dvojbe spram tih bitnih elemenata koji nas vode u vječni život. Stoga sam i istaknuo samo bitne točke naše kršćanske vjere, Trojstvo, Utjelovljenje, sakramentalnost Crkve, identitet naše vjere i našega života te našu nadu u vječni život.

Reakcije na taj spis nisu bile uvijek odveć inteligentne, i nisam ih mogao shvatiti. Zapravo, nitko nije mogao shvatiti zašto isticanje tih temeljnih elemenata vjere treba tumačiti kao kritiku Pape, nasljednika svetoga Petra, budući da upravo on nosi najveću odgovornost za izričaj naše vjere. To je u temeljima našeg Vjerovanja koje počinje: „Vjerujem“ u Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, vjerujem u stvaranje, otkupljenje i posvemašnju puninu sakramenata te nadu u vječni život. Krštavamo se u ime trojedinoga Boga, a svoju vjeru očitujemo u djelima stvaranja, otkupljenja te daru vječnoga života.

Jeste li podržali najnoviju Izjavu o istinama vjere kardinala Raymonda Burkea i četvorice biskupa?

Sve je istina što su rekli, zar ne?

Kardinal Rainer Maria Woelki iz Kölna zahvalio je papi Franji za njegovo pismo upućeno njemačkoj Crkvi, njemačkim vjernicima, u kome je pozvao njemačke katolike da se ne boje glede urušavanja njemačke Crkve postati misijska, misionarska Crkva. Drugi su pak upozorili da se pismo može čitati i na različite načine te da se Crkva u Njemačkoj nalazi „pred temeljitim procesom transformacije“. Vaša prosudba samoga pisma i koliko je ono značajno za njemačku Crkvu?

U svome Pismu njemačkim katolicima Papa je postavio mjerilo za jedinstvo Crkve u istini objave. Vjerujemo u trojedinoga Boga te njegovu Crkvu kao sakrament spasavanja svijeta. Stoga proces pretvorbe Crkve u svjetovnu organizaciju s duhovnim i socijalnim zadaćama i dužnostima nije ništa drugo nego čisto protuslovlje njezinu božanskom temelju i poslanju.

Mentalna zadaća cjelokupnoga poduhvata zrcali se u gubitku osjećaja za stvarnost pri analizi uzroka spolnoga zlostavljanja mladih osoba. Uzroke treba tražiti u osobnom ogrješivanju i povredi Gospodnjih zapovijedi te u hedonističkom ozračju zapadnoga svijeta.

Preusmjeravanje seksualnih poticaja prema odraslima obaju spolova, što se u prerušenu obliku nudi kao novo vrjednovanje seksualnoga morala, ne uklanja protuslovlje u odnosu na Božje zapovijedi. Zavođenje muških ili ženskih osoba starijih od 18 godina po sebi je smrtni grijeh „koji isključuje iz kraljevstva Božjega“ (1 Kor 6,8), isto tako obeščašćivanje vlastitoga tijela protunaravnim seksualnim ponašanjem koje je Bog u čovjeka usadio, bilo s muške ili ženske strane (usp. Rim 1,24-27). Spolni odnosi imaju svoje zakonito, moralno neupitno i milosno mjesto jedino u braku između jednoga muškarca i jedne žene. Također se nadam da ni u pitanju povezanom sa svećeničkim celibatom ne ćemo zaobići ili previdjeti nauk Drugoga vatikanskog sabora (Presbyterorum Ordinis, 16) te nauk iz enciklike Sacerdotais Caelibatus.

Prava i istinska reforma Crkve događa se u njezinoj obnovi, reformi u Kristu Isusu te ponovnom oživljavanju apostolskoga žara za vječni čovjekov spas. Među glasnim i zločestim protagonistima koji se arogantno predstavljaju kao pravi reformatori malo ih je koji sjaju svetošću života, spremnošću za žrtvu te odricanje i potpuno predanje Kristu i Crkvi, njegovoj ljubljenoj zaručnici i našoj Majci u vjeri. Upravo spomenuti pojmovi izazivaju kod tih samo ironični podsmjeh jer nude tako malo „prosvjetljenja“ i blizine modernoj stvarnosti života.

Istinske i velike reformatorske pokrete u povijesti Crkve izveli su svetci, a promicali su ih učenjaci u svetim znanostima kao i duhovnici te redovnici koji su se uvijek pozivali na Gospodinovu riječ: „Revnost me za Dom tvoj izjeda“ (Iv 4,17).

Nedavno smo proslavili četrdesetu obljetnicu izbora pape Ivana Pavla. Zašto se njegov nauk za ovoga pontifikata prema Vašem mišljenju marginalizira i ne podržava kao prije?

Jer negdje u pozadini prevladava nekakva neobična predodžba i mišljenje da su Ivan Pavao II i Benedikt zaustavili Drugi vatikanski sabor i njegove reforme te da sada treba nadići te „blokade“ i iznova započeti ondje gdje je stao Drugi vatikanski sabor. Ali to nije valjana katolička ideja.

Mi vjerujemo u kontinuitet Crkve i svakoga pape, Sabora i biskupa. Svako razdoblje ima svoje posebno značenje, kao i svaki papa i biskup u surječju života u kome žive – ali uvijek i trajno u kontinuitetu sa svim saborima i svim papama iz prošlosti.

Ne možemo protusloviti saborima govoreći: „Ja sam za Tridentski sabor“ ili: „Ja sam za Prvi vatikanski sabor“, ili: Ja sam za Drugi vatikanski sabor“, ili pak, za nekakav treći Vatikanski sabor. Sabori ne predstavljaju nikakvo novo utemeljenje Crkve. Njihov je autoritet u određenom vremenu izraziti i priznati katoličku vjeru. Nikada ne ćemo dobiti nekakvu novu objavu (Dei Verbum, 10), jer su „milost i istina došli s Isusom i u Isusu Kristu“ (Iv 1,17).

Međugorje, 8. srpnja 2019.