HORIZONTI, PERSPEKTIVE I DIMENZIJE KRŠĆANSKE MLADEŽI

Mladi najsvježije o tome govore. Mladi često najupornije o tome razmišljaju. Ovo je samo mala pripomoć i njihovu razmišljanju, i njihovim razgovorima, i njihovoj – molitvi.

I. Horizonti, obzorja, vidici: dokle se prostiru? Što obuhvaćaju? S čime graniče?

Prije svega to je pitanje mladenačke spoznaje. Njihove radosti zbog prisutne istine. O čemu? Što ih zanima? Što najviše pitaju? Što usvajaju? Čega se plaše? Što odbijaju?

Mladi su neobično osjetljivi za pravu istinu. Ne vole lažne i podmetnute duplikate. Odbacuju sumnjive “Ersatze – nadomjestke”. Bježe od nejasnoće. Osuđuju mutnu varku. Govor žele oprati od suvišne romantike. Nastoje izreći stvari gotovo kompjutorski točno, metodički jasno, argumentirano i sigurno.

Dokle njihovi horizonti sežu? Dokle samo mogu. Manje ih zanima prošlo, više ih zanima buduće. Manje prolazno, više bitno. Manje individualno, više zajedničko. Pitanje koje se nalazi u knjigama: Odakle? Bježi pred mnogo težim pitanjem: Zašto? Kamo? Kome? Više vole spoznati svijet duše, dubinu života, kanon savjesti, opravdanje akcije, procjenu patnje – negoli šetnju otvorenim svemirom do ne znam koje zvijezde!

Horizonti mladih ne zaobilaze ništa i nikoga. Mladi su nezadovoljni polovičnim, sumrtvim, neozbiljnim odgovorima. Radoznalo se zagledavaju u svijet velike tajne, tajne prirode, tajne srca, tajne opstanka, tajne Boga. Žele se približiti domovini svetoga, ući mirno u hram pravde, naći se u pokrajini povjerenja, ljubavi i milosti. Mladima zagrljaj nije tuđ. Najmanje zagrljaj istine, spoznaje, susreta. Mladi znadu da svemir nije sav u mraku. Znadu da srce pravilno kuca na čistom zraku istine, pod suncem otkrivenja. Ma koliko im stariji trovali dušu, mladi ne žele suziti pogleda. Ne žele ostati prikovani uz prolazni, nestalni, varavi svijet materije. Ulaze smiono u svemir duha – u kraljevstvo spoznaje, slutnje, slobode, zanosa, ljubavi i smirenosti. Mladi osjećaju da su sposobni stati pred obzorjem objave, koja nam se ovdje dariva, a s onu stranu života iščekuje. Horizonti mladih nisu tragično obzidani i uzidani u vanjsku izgradnju svijeta, koji je prepun sjene i mraka, koji nam dariva tjeskobu i razočaranja. Horizonti mladih – to nam sami kažu – nadilaze znanstvene, kulturne, filozofske, akciozne krugove. Njihovi vidici traže svjetlo na srcu egzistencije, svjetlo nade koja ne pada u bezdan očaja; traže sjaj sve opravdanije vjere, koja prelazi u živo povjerenje; traže horizont u kome pronalaze obrazloženje i sadašnji i posmrtni život.

II. Perspektive mladih – računaju sa zaprekama. Život je trkalište, i zapreka je mnogo. Ali mladi traže dobar odskog, traže prolaz i izlaz, traže put. Neki vitez reče: “Put ću si ili pronaći ili prokrčiti!” treba živjeti kadikad u velikom mraku. Tu se gomilaju sistemi, ideologije, poruke. Alarmne poruke znadu mlade pritiskivati, razvlačiti, mučiti. Život im blokirati, obzidati, umrtviti. Stare i trošne ponude, bez tračka novosti i radosti, vuku mlade kroza nagone i strasti, kroz Aheront duše i podzemlje života, kroz prizemni svijet sebičnosti, užitka i naslada bez trajnog zadovoljstva. Neki su mladima ponudili životni put akcije, rušenja, mržnje. Neki su im zacrtali put spasonosne društvene revolucije. Bilo je tu i prave velikodušnosti. Ali se nije pročitao ni u čemu posljednji smisao i put u puninu. Neki su mlade zaustavljali, držali u lijenosti, zastajkivanju, opasnom čekanju i kobnom skretanju. Mladi osjećaju da im je izvarana povjerena nada, da je udarac zahvatio njihovu mladenačku strpljivost. Napokon su – još i prije revoltne godine 1968. – počeli sve to odbacivati, proklinjati, gaziti. “Sve smo iskušali, a srce je ostalo porazno prazno!” Kakva katastrofa! Pogasila se stara svjetla, a nadošla je nova tmina. Koliki su stajali bez orijentacije, bez otvorenog i slobodnog duhovnog prodora u budućnost, bez prave spasonosne perspektive!

I kamo sad? Kome predati život, kome pružiti ruku i povjeriti srce? Tko je taj perspektivni Učitelj i Vođa, jednostavno prisutan, dobar i povjerljiv, prijatelj svake mlade sudbine, drag i svijetao gospodar budućnosti? Tko ima ključ za sve dane i za sve prilike, čak i za sve opasnosti i neprilike, za sve dvoznačnosti koje su tu, koje nadolaze? Je li to Kranjčevićev i Blokov Krist, naoko različit od Augustinovoga i Pascalova, ali prizivan krikom srca, koje želi Isusa na barikadama i na fronti potpune dobrote, svršene zauzetosti, neprolazne ljubavi?

Mladi, i to je sreća, nisu beznadni. Nisu u svemu prevareni. Perspektive mladih preskaču kratkometražnu ljudsku povijest. Otvaraju povijesni tijesni zatvor. Ruše povijesni mračni besmisao Mladi su postali – uza sav časoviti nerazbor i nepromišljenost, kraj svih ispada i ludorija, dovoljno ozbiljni i nadasve oprezni. Nek im se samo spomene litanija prošlih neuspjeha, povijesno abortivnih pokušaja, kolektivnih svodništava, pojedinačnih tiranija – odmah se nakostruše. Takova su rješenja barem sumnjiva, ukoliko nisu prokleto promašena. Oprez, oprez – kažu mladi. Od svjedoka koji nadolaze traže garanciju. Prije svega svjedočanstvo autentičnog života, osobnog cjelovitog uspjeha, svjedočanstvo trajnog uspjeha “odavde do vječnosti”!

III. Dimenzije mladih – s godinama se šire, obogaćuju, produbljuju. Mladi su nadživjeli Marcuseovog i Dutschkeovog “čovjeka jedne dimenzije”, sprešanog u herbariju ovozemnosti poput suhog lista. Od nadkožnog iskustva spustiše se Cankarovskom upornošću u bezdane srca, u beskraj duše, u prostore osobne slobode, u neizmjerno kraljevstvo nutarnjeg života. Otkrili su trodimenzionalnog čovjeka: onoga što je vidljivo matricom materije vezan uz svemir oko nas, i onoga daleko dubljega čovjeka, koji zamišljeno, kao Rodinov mislilac, reda u sebi svjetove, doznaje poneku tajnu opstanka, pronalazi i mjeri egzistencijale, očekuje u bezdanu srca Neizmjerno, očekuje u drhtavici duše ono Veliko Utješno. I te dimenzije teku iz čarobno zvjezdanog, svjesnog i osobnog središta, kao zrake provodnice na sve strane. Obasjavaju pojedine sudbine, i pitanja koja navaljuju, i patnje, i sumnje, i otkrivenja, i radosti. Kakve su to dimenzije, u kojima čovjek susreće sebe u punosvjesnoj odgovornosti, u pokajničkoj autokritičnosti! Kakva dimenzija koja otkriva susret i srodstvo s drugima! Koja prepoznaje druge, njihov smisao, njihovu blizinu, njihov suživot! Ta dimenzija susreta, prepoznavanja, zapleta i raspleta, ushita i sreće, ljubavi i sjedinjenja! I kamo nas ta dimenzija vuče? Svakako – kao one najveće u našoj izmučenoj vrsti, kao Dantea, Shakespearea, kao Pascala i Dostojevskoga, kao Newmana i Claudela – vuče nas u otvoreni svijet čovječnosti bez gadosti, ljudskosti bez osude. Mladi po svojoj prirodi – još nepokvareni do srži, možda izliječeni od površne izgubljenosti, osvješćeni primjerom propalih i neuspjelih, potreseni primjerom i uspjelih i velikih, čeznu za svim otkrivenim dimenzijama opstanka. Žele usvojiti, žele se pretvoriti i u onu prvu dimenziju, koja ih zdravo, ali i nesigurno, može ukorijeniti u zbivanje svijeta; žele ući i u drugu dimenziju, koja nas postavlja na kraljevsku stražu duha, pameti, slobode, volje, srca i ushita; hrabro ulaze i u treću, još dublju i iznenađujuću dimenziju, koja nas vodi u novost Objave, vječnu svježinu Boga, u stvarnost, nečuveno i neočekivano Drukčijega, trajnoga, opojnoga, nerazorivoga; mladi – ako govorimo suvremenim jezikom znanosti – ulaze i u četvrtu dimenziju egzistencije, u najsretniju, kolektivno bogatu, sveobuhvatnu, besmrtno blistavu dimenziju Suživota i Suradnje, Supatnje i Supobjede, zajedničarskog Dolaska u odvijeka pripravljen, svjež, neugasiv Opstanak.

Bila je to uvijek, znamo, početna, startna točka svetosti; bila je to uvijek inspiracija plemenitosti, naročito u trenucima zastoja, inertne tjeskobe i stravičnih kušnji; ali je to uvijek za svakog mladog kršćanina bila i završna vizija – točnije: ona Stvarnost koja jedina može opravdati sve. Sve, pa i naše slabosti, i naš bijeg, i naš strah, i naš grijeh. Jednostavno svojim neshvatljivo golemim zaboravom i svojim svemilosnim opraštanjem.

Nova godina mladih i na studiju i na poslu, i u samoispitivanju i samoodlučivanju, stavljena iskreno pred Isusa Krista, u naručaj Djevice Bogorodice, ponudit će svima “gladnima i žednima pravde” – horizonte sve bogatije, perspektive sve sigurnije i dimenzije opstanka sve potresnije.

Dr. Mijo Škvorc (List mladih MI – 1886.)