KOMENTAR HKZ „MI“: KOME KORISTI ZABRANA MISE NA BLEIBURGU?

Piše: Oliver Mikulić

Neki su mediji u Hrvatskoj odmah nakon odluke koruške biskupije objavili kako je Katolička Crkva protiv komemoracije na Bleiburgu. Crkva jest univerzalna, ali svaki biskup je „gazda“ na području svoje biskupije i autonomno odlučuje kako će se postaviti u pojedinoj situaciji.

Zašto je koruški biskup donio ovakvu uistinu neobičnu odluku vrijeme će pokazati – ili je pao pod utjecaj propagande, koja se iz Beograda, ali i nekih krugova u Zagrebu, vodi protiv Hrvatske, pa se populističkim potezom želi svidjeti određenim krugovima, ili se želi dodvoriti svojim političkim vlastima, pa biti revniji i od njihovih zabrana… Da su u pitanju samo interesi Crkve, sigurno nitko normalan ne bi mrtvima, a ni živima, uskratilo pravo na misu, već bi se našlo razumno rješenje u kojem bi se,  u najmanju ruku, sveta misa jasnije odvojila od popratnih komemorativnih događanja, pa i političkih govora koji su se ponekad znali biti neprimjereni.

Svatko tko se poigrava sa sjećanjem na Bleiburg i bleiburškim žrtvama – bilo da je riječ o onima koji dolaze iz Hrvatske s ustaškim uniformama (služeći znamo kome), bilo o austrijskim biskupima koji problem rješavaju tako da pogaze i dostojanstvo žrtve, i svetost mise, ne razumije ni povijest, ni sadašnjost, a ni budućnost. Također ne želi dobro, ne samo Hrvatima, već ni Austriji, a ni sebi.

Opširnije:

Bleiburg u hrvatskom narodu ima posebno simbolično značenje, kao mjesto sjećanja i komemoracije na stradanja tisuća hrvatskih vojnika i civila na samom kraju Drugog svjetskog rata. Naime, u svibnju 1945. ondje i na tzv. Križnim putevima stradalo je više desetaka tisuća hrvatskih civila i vojnika poražene NDH, koji su se u Austriji htjeli predati savezničkim snagama, ali ih je britanska vojska izručila jugoslavenskoj. Oni koji nisu ondje pobijeni ostavljali su svoje kosti u jamama i grobištima kroz Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu pa i Srbiju… Za vrijeme komunizma to maleno mjesto, odnosno polje u Austriji nije se smjelo ni spominjati, jer su tako prikrivali strašne partizanske zločine i umirivali savjest,  da bi se tek stvaranjem neovisne Hrvatske počelo govoriti o toj velikoj tragediji. Sredinom svibnja svake godine postajalo je mjesto hodočašća tisuća Hrvata iz domovine i dijaspore, koji su ondje održavali komemoracije i slavili svete mise zadušnice.

Nažalost, moramo otvoreno priznati kako su proteklih godina neki svjesno, a neki nesvjesno,  zlorabili ovo mjesto posebnog pijeteta oblačeći ustaške odore i na taj način privlačeći pozornost, ne samo hrvatskih već i svjetskih medija. Postoje svjedočenja kako su ondje u takvim odorama viđani ljudi koji nemaju nikakve veze ni sa žrtvama, ni sa željom da se dostojno obilježi tužna obljetnica njihova stradanja. Njihova namjera je bila oblatiti svetost Bleiburga, izazvati kontroverze i ocrniti Hrvatsku pred europskom javnosti, kao zemlju koja još podržava i njeguje nacizam.

Godinama je Hrvatski sabor pokrovitelj manifestacije, izuzev nekoliko godina vladavine SDP-a, a od 2003. misno slavlje ondje organiziraju Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija BiH. I njima je bilo u interesu da okupljanja prođu dostojanstveno i bez ikakve mrlje. Zato su upozoravali i molili da se nacističkim i fašističkim znakovljem ne narušava dostojanstvo okupljanja. No, sigurno je bilo nemoguće nadzirati tisuće sudionika, od kojih očito svi nisu imali dobre namjere. Zato su mnogi pozdravili odluku austrijske Vlade da na teritoriju Austrije zabrani sva sporna povijesna i suvremena znakovlja, uključujući i ono ustaško (iako su neki odmah pomislili da je usmjerena protiv Bleiburga). Važno je naglasiti kako Austrija nije zabranila onaj povijesni hrvatski grb s prvim početnim bijelim poljem, kakav se vijorio i na Markovu trgu 1991. (što su neki mediji pogrešno isticali), već samo ustaški znak i grb s ustaškim obilježjima. Tako bi ubuduće svi izgrednici bili uredno privedeni i kažnjeni, za razliku od dosadašnje situacije kad je austrijska policija samo mirno promatrala skup, a organizatori se crvenili i nisu mogli ni na kakav način sankcionirati zlonamjernike. Pritom nećemo ulaziti u povode austrijske zabrane, jer očito se nije išlo na ruku Hrvatskoj, a teško je povjerovati da se ta vlada sastavljena od konzervativaca i populističkih desničara baš željela obračuna s porastom nacizma u vlastitom dvorištu, već je to bilo više pranje vlastite savjesti.

I baš kad smo se ponadali da bi bleiburške komemoracije mogle ubuduće prolaziti bez izgreda, šok nam je stigao iz klagenfurške biskupije, koja je odbila dati dopuštenje Hrvatskoj biskupskoj konferenciji da se ove godine 18. svibnja služi misa na komemoraciji za žrtve Bleiburga na obližnjem Lojbaškom polju. Odluci je, kako je priopćeno, prethodila detaljna analiza komemoracije 2018. te brojni razgovori između predstavnika Austrijske i Hrvatske biskupske konferencije, vjernika hrvatske zajednice u Koruškoj i predstavnika austrijskih sigurnosnih službi. Ondje smatraju da je misa na Bleiburškom polju bila dio događaja koji se politički instrumentalizira i dio je političko nacionalnog rituala koji služi selektivnoj percepciji i tumačenju povijesti. Dodaju kako ukupna slika događaja na Bleiburškom polju šteti ugledu Katoličke Crkve i ako se izda dozvola za služenje mise, ona bi mogla poslužiti tome da se Katoličkoj Crkvi u Koruškoj predbaci toleriranje instrumentalizacije mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkim idejama, stoji u priopćenju.

Hrvatska biskupska konferencija sa žaljenjem je primila tu odluku i izražava svoje duboko neslaganje s razlozima koji se navode za takvu odluku i u cijelosti ih odbacuje. Uskraćivanje mogućnosti molitve za žrtve te velike tragedije hrvatskoga naroda znači nepoštivanje žrtve i gubitak osjećaja za patnju nedužnih – kažu hrvatski biskupi. „Svih proteklih godina, a napose prošle 2018. godine, euharistijsko slavlje je proticalo dostojanstveno kako i priliči toj najuzvišenijoj molitvi Crkve” – ističe se u priopćenju hrvatskih biskupa, koji su očito u šoku, jer kako netko može zabraniti molitvu i misu.

Podsjetimo, prošle godine je obilježena 73. obljetnica stradanja u Beliburgu, a svetu misu predvodio je zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić, koji je u propovijedi istaknuo da je Bleiburg metafora progona, mučenja i pogibije silnoga mnoštva naših sunarodnjaka koji su bez procesa i suda, bez groba i imena, umirali po logorima i grobištima u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Posebno je naglasio kako je to „okupljanje u znaku vjere, molitve i poštovanja prema žrtvama kolektivnog stradanja koje su, kako znamo, počinili partizani po okončanju Drugog svjetskog rata, a koje se, nažalost, desetljećima zatiralo, pravdalo ili umanjivalo“. Bleiburg nam je opomena i poziv, poručio je nadbiskup Puljić, gledati na prošlost očima vjere s pogledom uprtim u onoga koji vodi povijest ljudi i naroda. Baš na kraju prošlogodišnje mise nadbiskup Puljić zahvalio je svim hodočasnicima na dostojanstvenom ozračju u kojem je održana te se osvrnuo na kritike koje u dijelu javnosti izaziva bleiburška komemoracija (podsjetimo prošle godine je u Austriji opisivana i kao okupljanje neonacista). „Mi se samo Bogu želimo moliti i Bogu preporučiti one koji su stradali i potaknuti sve da se konačno završi Drugi svjetski rat, ako smijem tako govoriti. Da izgrađujemo Domovinu, ali da ne zaboravljamo one koji su bez suda i osude stradali!“ poručio je Puljić.

Neki su mediji u Hrvatskoj odmah nakon odluke koruške biskupije objavili kako je Katolička Crkva protiv komemoracije na Bleiburgu. Crkva jest univerzalna, ali svaki biskup je „gazda“ na području svoje biskupije i autonomno odlučuje kako će se postaviti u pojedinoj situaciji. Neki su mediji u Hrvatskoj odmah nakon odluke koruške biskupije objavili kako je Katolička Crkva protiv komemoracije na Bleiburgu. Crkva jest univerzalna, ali svaki biskup je „gazda“ na području svoje biskupije i autonomno odlučuje kako će se postaviti u pojedinoj situaciji. Zašto je koruški biskup donio ovakvu uistinu neobičnu odluku vrijeme će pokazati – ili je pao pod utjecaj mnogobrojnih dezinformacija, pa i propagande koja se iz Beograda, ali i nekih krugova u Zagrebu vodi protiv Hrvatske, pa se populističkim potezom želi svidjeti određenim krugovima, ili se želi dodvoriti svojim političkim vlastima, pa biti revniji i od njihovih zabrana. Da su u pitanju samo interesi Crkve, sigurno nitko normalan ne bi mrtvima, a ni živima, uskratilo pravo na misu, već bi se našlo razumno rješenje u kojem bi se,  u najmanju ruku, sveta misa jasnije odvojila od popratnih komemorativnih događanja, pa i političkih govora koji su se ponekad znali biti neprimjereni.

Bleiburg je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od strane komunista koji su prigrabili vlast nakon završetka rata, iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom sljedećih mjeseci. Ukupan broj hrvatski žrtava procjenjuje se na čak 50 tisuća od kojih je najveći broj nedvojbeno nevin. Zar ne zaslužuju poštovanje i misnu žrtvu!?

Svatko tko se poigrava s komemoracijom na Bleiburgu – bilo da je riječ o onima koji dolaze iz Hrvatske s ustaškim uniformama (služeći znamo kome), bilo o austrijskim biskupima koji problem rješavaju tako da pogaze i dostojanstvo žrtve, i svetost mise, ne razumije ni povijest, ni sadašnjost, a ni budućnost. Također ne želi dobro, ne samo Hrvatima, već ni Austriji, a ni sebi.