NIJE LI SE ZAISTA SVE TO ZBILO UZ BOŽJU POMOĆ? AKO JEST, ZAŠTO JEST?

Ne bismo željeli pretjerati, ali ne možemo ne reći: Bog treba Hrvatsku!

Biblijska je istina da se Bog za svoje naume rado služi malenima i neznatnima. Ljudski gledano, mnogi biblijski velikani, sve do samoga Krista, začeti su, rođeni, preživjeli i živjeli  u čudesnim okolnostima da bi ispunili Božju promisao. A Bog ih je kao dijamante brusio patnjom, trpljenjem, samoćom, pustinjom…, dok nisu postigli najveću vrijednost.  Kako ljude, tako i nacije i zemlje. Jer, opet ljudski govoreći, Hrvatska na zemljovidu svijeta nema osobita smisla. No iako je teritorijem i stanovništvom u rangu najminornijih, njezina je povijesna ulogu tomu nerazmjerno velika. Već činjenica što je tako malen narod naseljen na geostrateški najosjetljivijem dijelu Europe, odolijevajući svim najezdama Istoka i zabludama Zapada, i što je, svemu unatoč, tu opstao četrnaest stoljeća, mora pobuditi mnoga pitanja.

No kakve veze nogomet ima s tim? Bogu su, kako u svom romanu „Don Camillo“ piše Giovannio Guareschi, sve noge jednake. Ili su mu katkad ipak, što bi rekao Orwell, neke noge jednakije od drugih?

Nakon što su kvalifikacije bile gotovo izgubljene, odnekuda je izniknuo taj Zlatko Dalić. Spasio je Hrvatskoj drugo mjesto u skupini i osigurao majstoricu s Ukrajinom. Nakon kvalifikacije na SP, pripremne utakmice nisu obećavale, ali Dalić nije gubio prisebnost. Radio je i… zazivao Božju pomoć „Ako Bog da“ i „Bogu hvala“ mogu dakako biti samo fraze, ali po načinu i sadržajima njegova govora, po isticanju poniznosti, pristupu ljudima i radu vidjelo se da je navikao na teži put, ali je sačuvao čistu i vedru vjeru da je s Božjom pomoći sve moguće. Hrvatska je glatko prošla skupinu i to je dalo elan. No onda je započeo teži put: tri produžetka, dva puta raspucavanja penala, sva tri puta protivnici su poveli…, no sva tri puta zakočeni su bili „točkovi faraonovih kola“. Čudo?

Pokušamo li razmatrati ovaj hrvatski nogometni put u svjetlu ukupnosti evanđeoske, a onda i specifikuma naše nacionalne povijesti, nemoguće je i ateistu nekmoli vjerniku ne upitati se nije li zaista sve to zbilo uz Božju pomoć. A ako jest, zašto jest?

U biblijskome svjetlu odgovor može biti samo jedan: Bog treba malene da se proslavi. Veliki se uzdaju u svoju moć, a maleni u Božju pomoć. A Bog povremeno u povijesti ima potrebu upravo preko malenih pokazati važnost vjere u njegovu djelatnu svemoćnu nazočnost u povijesti.

Mi Hrvati imamo u tome golemo iskustvo već četrnaest stoljeća. Pokojni predsjednik Tuđman često je govorio kako smo stvorili državu i pobijedili u ratu uz Božju pomoć. U tome svjetlu i uspjeh sjajne brončane generacije iz 98. dobiva novo svjetlo, kao trasiranje puta ovoj generaciji. Posve bi bilo krivo misliti da stoga svi naši nogometaši moraju biti katolici, a još manje da moraju biti revni katolici. Dovoljna im je Božja milost da Hrvatska zasja kao dijamant.

U nedjelju igramo finale. Ne protiv Francuske, nego s njome, najstarijom kćeri Crkve, kako su je nazivali. Ne igramo da se osvetimo, nego, bila pobjeda ili poraz, da se čestitim hrvatskim imenom proslavi ime Božje.