Pitanja

ŠTO ZAPRAVO PODRAZUMIJEVA POJAM „STVARANJE“

BOŽANSKI STATUS PRIRODNIH ZAKONA

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Sredinom lipnja prošle godine objavljena je vijest da su dvojica mladih hrvatskih znanstvenika u jednom uglednom stranom znanstvenom časopisu objavili rad o novom modelu postojanja svemira, a prema kojem je svemir zapravo vječan i prolazi kroz periodički ciklus stvaranja i uništenja. Nakon toga su se u nekim znanstvenim krugovima pojavila mišljenja, da, dok je još teorija Velikog praska, možda, ostavljala, kakav takav, prostor religiji, jer fizika ne može suditi što je bilo prije tog događaja, koncept cikličkog svemira ukida (!) taj prostor religiji. Na žalost mnogi ateisti, ali i vjernici, ne shvaćaju što zapravo podrazumijeva pojam Stvaranje, iako je to pitanje, bez obzira bio svemir vječan ili ne, još davno u 13. stoljeću rasčistio sveti Toma Akvinski.

Neki religiozni ljudi vide u Velikom prasku mogućnost znanstvenog dokaza Božjeg stvaranja svemira, dok ateisti smatraju da model svemira, koji nema vremenski početak isključuje Stvoritelja. Oba su pristupa pogrješna iz istog razloga: ideju da je svemir stvoren izjednačavaju s idejom da svemir ima vremenski početak. Ne razumije se da je Stvaranje vezano uz činjenicu da nešto uopće postoji, a ne uz pitanje koliko dugo nešto postoji.

Svojedobno je glasoviti fizičar Stephen Hawking postavio retoričko pitanje: „Tako dugo dok svemir ima početak moglo bi se pretpostavljati da ima i svog stvoritelja. Ali, ako je svemir stvarno potpuno samopodržan, te ako nema granice i ograničenja, tada ne bi imao ni početak niti kraj: jednostavno bi bio. Koje je onda tu mjesto za stvoritelja?“ Očito je da u takvom shvaćanju „biti stvoren“ podrazumijeva ujedno i vremenski početak svemira. Ako pak nema vremenskog početka nema ni Stvoritelja. Međutim, Stvaranje, kao metafizička ideja, objašnjava da sve što jest, u bilo kojem obliku, pa i tobožnji svemir koji prolazi kroz periodičke cikluse stvaranja i uništenja, ovisi o Bogu kao uzroku.

Sveti Toma Akvinski je ukazivao na razliku između stvaranja i promjene (Creatio non est mutatio). Prirodne znanosti, promatraju svijet promjena i to od vrlo malih do ekstremno velikih dimenzija (mikro i makro kozmosa). Sve dok postoji promjena, mora postojati i nešto što se mijenja. Stvaranje je prema svetom Tomi Akvinskom korjeniti uzrok sveukupne stvarnosti. Ono je razlog postojanja svih stvari, a nije razlog njihovih promjena. Ono što stvaranjem nastaje nije prije bilo i ne nastaje iz prethodno postojećeg materijala. Prouzročiti da nešto postoji ne znači u tome stvoriti promjenu. „Ono što je stvoreno nije učinjeno kretanjem ili promjenom. Sve što je stvoreno kretanjem ili promjenom načinjeno je od nečega što je prethodno postojalo.“ Sveti Toma razlikuje, dakle, postanak svemira u smislu stvaranja od njegovog (vremenskog) početka (Big Banga?). Početak nastajanja svemira odnosi se na vremenski događaj i on se može podudarati s početkom vremena. Stvaranje, koje je Božji čin, znači dati postojanje (egzistenciju) materijalnom svemiru. Stvaranje je, doista, ni iz čega, to jest iz ništa bitka. No, to ne znači, ponajprije, poslije ništa. Stvoriti znači učiniti nešto iz ničega, odnosno proizvesti nešto što prije nije bilo, i to ne upotrebljavajući pritom nikakvu, već egzistentnu tvar, građu ili kakav predmet. U stvorenoj stvari stvorene su i materija i njezina supstancijalna forma.

Dakle, kad neki fizičar kaže da mu nije potreban Bog za pokretanje svemira time pokazuje samo da ne razumije što znači pojam „stvaranje“. Mnogima je vrlo odbojno da, dok je sve ostalo podložno objašnjenjima, činjenica postojanja materijalnog svijeta nema razumnog objašnjenja (zašto postoji nešto a ne ništa?). Uznemireni su očitom činjenicom nenužnosti postojanja materijalnog svijeta, pa je stoga svim silama pokušavaju oboriti nedokazivim teorijama. Američki fizičar Edward Tyron primjerice kaže: „Naš se je svemir zaista pojavio od niotkuda pred 15 milijardi godina. A zašto? Zato, jer je svemir jednostavno jedna od onih stvari, koje se događaju od vremena na vrijeme.“ Za tog je znanstvenika, a i za mnoge druge, kvantni svijet zapravo naturalistička alternativa Božjem stvaranju.

Reći da su zakoni fizike sami po sebi odgovor postanka svemira najveća je besmislica, a time im se daje božanski status. Pitanja poput: „Otkuda dolaze zakoni fizike? i Zašto ti zakoni?“ izazivaju kod nekih znanstenika nelagodu. Proizlazi da ti zakoni „plutaju“ slobodno. Mnogi će fizičari kazati da nije njihov zadatak odgovoriti na pitanja zašto ti slobodno plutajući zakoni uopće postoje ili zašto imaju oblik koji imaju? Oni nadilaze, transcendiraju, prostor i vrijeme, imaju jedno apstrakno postojanje i u određenom su smislu temeljniji nego svemir kojeg nastoje opisati.

Ugledni isusovac Rudolf Brajčić je u knjizi „Filozofija i filozofije“ ispravno naglasio NEPOBITNU činjenicu: „Svaki čovjek vjeruje u Nadvidljivo, iskustvom Neprovjerljivo. Svatko ima pravo vjerovati u što želi. No, ne može se pritom ne znati da nešto MORA BITI NUŽNO po sebi i odvijeka. Tu znanja nema, tu je vjera, tu je teorija na djelu, koja je izgradila dva suprotna stajališta bez mogućnosti da se ta stajališta provjere u neposrednu iskustvu“. Dakle: I vjernik i ateist vjeruju u nešto što je od sebe, vječno, neizmjerno, svemoćno, od čega sve dolazi.”

Zanimljivo je tumačenje uglednog fizičara Ivice Puljak, koji uporno drži predavanja od vrtića do srednjih škola govoreći: „Mislim da ni Svemir ni naš život nemaju neki viši smisao. Moderna znanost ne zna kako je nastao Svemir, nego pretpostavlja da je nastao iz ničega slučajno i da za stvaranje Svemira nije trebalo ništa drugo, ništa specijalno. Slučajno je nastao i život, a slučajno smo nastali i mi.“ Zapravo priznaje da je nešto postojalo: ništa s mogućnosšću da nastane nešto. A to onda nije ništa!

I još nešto: „ZNANOST BOGA NE MOŽE DOKAZATI, A JOŠ MANJE GA MOŽE ZANIJEKATI!“ (Ivan Pavao II.)

 

16 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!