PAPA FRANJO: „ILI RADOSNO PROPOVIJEDAJMO ISUSA, ILI GA NE PROPOVIJEDAJMO” -10. OBLJETNICA APOSTOLSKE POBUDNICE „EVANGELII GAUDIUM“

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Papa Franjo: „Ili radosno propovijedajmo Isusa, ili ga ne propovijedajmo“

Apostolska pobudnica „Evangelii Gaudium” („Radost evanđelja“) pape Franje, objavljena 24. studenoga 2013. godine, predstavlja jedan od najradikalnijih papinskih dokumenata nakon završetka Drugoga vatikanskog koncila. Dokument „je plod truda” Sinode biskupa održane u Vatikanu tijekom listopada 2012., prije izbora pape Franje 13. ožujka 2013. godine, a posvećena je temi nove evangelizacije. Napisan je, također, i kako bi se označio završetak Godine vjere, koja je trajala od 10. listopada 2012. do 24. studenog 2013. godine. „Evangelii Gaudium” obraća se svim kršćanima i jasno ističe da nije ograničena samo na katolike. Pobudnica „Evangelii Gaudium” je važan dokument, koji izražava viziju pape Franje o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu. Papa Franjo poziva sve kršćane da budu radosni i misionarski učenici Isusa Krista, koji svjedoče svojom vjerom, nadom i ljubavlju.

Prvi pasus apostolske pobudnice započinje riječima: „Radost evanđelja ispunjava srce i čitav život svakog onog koji susretne Isusa.” Ova pobudnica izražava papinu viziju Crkve, njezinu ulogu u svijetu te potrebu za reformom i evangelizacijom. „Evangelii Gaudium” prvenstveno se bavi Crkvom, pozivajući na obnovu koja ostaje vjerna evanđelju. Važno je razumjeti da „Krist je »evanđelje« vječno i »jučer i danas isti je – i uvijeke«, ali njegovo bogatstvo i njegova ljepota su neiscrpni“. Papa Franjo naglašava važnost svjedočenja vjere, radosti i milosrđa u suvremenom svijetu. Ovaj dokument potiče na promjene u crkvenom upravljanju, životu i poslanju Crkve. „Evangelii Gaudium” postavlja izazov svakom članu Crkve da razmisli o tome što znači biti sljedbenik Krista i poziva sve da propovijedaju radosnu vijest u današnjem svijetu.

Dotiče mnoge teme, uključujući obveze koje kršćani imaju prema siromašnima, te dužnost uspostavljanja i održavanja pravednih ekonomskih, političkih i pravnih poredaka. Papa također naglašava važnost dijaloga s društvom, uključujući i one koji nisu katolici, kako bi se prenijela poruka evanđelja na suvremen način. „Sanjam o misijskom opredjeljenju“, piše papa, „koje može sve preobraziti, tako da crkveni običaji, načini na koje se stvari čine, satnice, jezik i sve strukture postanu prikladan kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta više no za samoočuvanje“.

Neki unutar i izvan Crkve izražavaju različite kritike u vezi s pobudnicom. Te kritike gotovo uvijek proizlaze iz izvlačenja iz konteksta jedne ili dvije rečenice. No, poruka pape Franje je jasna: „Moramo imati dovoljno hrabrosti da pronađemo nove znakove, nove simbole, nove oblike u koje ćemo uobličiti i prenositi Božju riječ, te različite oblike ljepote koji se očituju u raznim kulturnim sredinama, uključujući i one nekonvencionalne načine izražavanja ljepote.“

Ako Crkva ozbiljno prihvati poruku pape Franje o misijskom učeništvu kao utjelovljenju misijskog Boga s radošću, milosrđem, nježnošću i brigom za siromašne, rezultat bi trebao biti stvaranje zajednice dijaloga. Papa Franjo često naglašava potrebu razvijanja „kulture susreta“, što je moguće samo u Crkvi koja je dovoljno otvorena za slušanje, sudjelovanje u participativnim procesima, poštivanje sensus fidei cijele Crkve i prepoznavanje prisutnosti Duha izvan crkvenih granica.

Prije svega, to će biti zajednica „učenika misionara“, Crkva svjesna da njezino postojanje nije radi nje same, već radi Evanđelja, a Evanđelje radi svijeta. To će biti Crkva koja je „po svojoj naravi misionarska“. Pritom, „svaki krštenik, neovisno o položaju u Crkvi … aktivni je nositelj evangelizacije“. Drugim riječima: „Ne govorimo više da smo »učenici« i »misionari«“. Misija je dužnost i privilegija svakog krštenog kršćanina za „Crkvu izlaska“ i koja je „otvorenih vrata“. Papa Franjo naglašava da mu je „draža Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izašla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti“. To je Crkva koja se ne boji rizika i koja „napušta sigurnu obalu i s velikom ljubavlju i oduševljenjem upušta se u misiju prenošenja života drugima“. Misionarska Crkva je ona koja stalno „raste u razumijevanju evanđelja i u razlučivanju putova Duha, i čini ono dobro koje se da učiniti, čak i ako se time izlaže opasnosti da cipele zaprlja blatom s ulice“. Citirajući Petu opću konferenciju biskupa Latinske Amerike i Kariba (2007.) papa Franjo jasno ističe da „»puka administracija« danas više nije dovoljna. … u svim krajevima svijeta, trebamo biti trajno u misijskom stanju’“.

Crkva koja je u solidarnosti sa siromašnima je siromašna Crkva i postoji radi siromašnih: „Želim siromašnu Crkvu za siromašne“, poručuje papa Franjo. Kršćanske zajednice trebaju biti mjesta gdje se siromašni osjećaju „kao u svome domu” i tako zrače radošću i gostoljubivošću Evanđelja. Papa sa žaljenjem konstatira da je „najveća diskriminacija od koje trpe siromašni nedostatak duhovne skrbi“. Poziva Crkvu da bude mjesto gdje se Božje prijateljstvo i blagoslov nude besplatno, gdje siromašni mogu slaviti sakramente i rasti u vjerskoj zrelosti. „Povlašteno opredjeljenje za siromašne mora se ponajprije pretočiti u povlaštenu i prioritetnu duhovnu skrb“. Biti siromašna Crkva i potreba da kršćani žive jednostavnim načinom života uvjeti su misijske Crkve koja prihvaća siromašne. Nema isprike za nepribližavanje siromasima, iako se često navode različiti izgovori „u akademskim, poduzetničkim i profesionalnim, pa čak i u crkvenim krugovima“. „Nejednakost je korijen društvenih zala“, upozorava papa Franjo.

Misijska Crkva koja širi poruku Evanđelja radosti, milosrđa i nježnosti, te koja je solidarna sa siromašnima, treba biti deklerikalizirana Crkva. Papa Franjo naglašava temeljnu jednakost i dostojanstvo svih vjernika, koje „izvire iz krštenja, koje je dostupno svima“. Također ističe da je posebnost svećeničke vlasti „u području funkcije a ne dostojanstva i svetosti“. Svi su pozvani biti misijski učenici. „Evanđelje je zadaća Crkve. No činitelj evangelizacije mnogo je više od jedne dobro ustrojene i hijerarhijske institucije, jer je to, prije svega, narod na putu prema Bogu“. Čitava Crkva, a posebno laici, obdareni su „instinktom vjere – sensus fidei – koji im  pomaže raspoznati ono što doista dolazi od Boga“. Što se tiče narodne pobožnosti, često prakticirane od laika u različitim kulturama diljem svijeta, može se prepoznati mudrost jednostavne vjere koja je ispunjena prisutnošću Duha. Biskupi su pozvani voditi vjernike „u mudrome i realističnome pastoralnom razlučivanju“, te „promicati misijsko zajedništvo” u zajednicama pod njihovim nadzorom, ponekad idući ispred ljudi, a ponekad idući iza njih, „da pomognu onima koji su zaostali i – prije svega – dopuštajući stadu da krene novim putevima“. „Suobličenje svećenika s Kristom glavom – kao glavni izvor milosti – ne podrazumijeva uzdgnuće koje ga izdiže iznad svih drugih“. Svećenički položaj „nije vlast shvaćena kao dominacija, već vlast podjeljivanja sakramenta euharistije“ i to je izvor autoriteta, „koji je uvijek u službi naroda“.

Papa Franjo ističe da „evangelizacija uključuje i dijalog“, te navodi da „za današnju Crkvu postoje tri područja dijaloga“. To uključuje dijalog s državama, dijalog sa širim društvom te „dijalog s drugim vjernicima koji ne pripadaju Katoličkoj crkvi“. U dijalogu s državama i društvom Crkva ne pretpostavlja da posjeduje sve odgovore i rješenja, ali „uvijek jasno predstavlja temeljne vrednote ljudske osobe“ i zastupa „uvjerenja koja se zatim mogu pretočiti u politička djalovanja“.

U ekumenskom dijalogu papa Franjo potiče kršćane na međusobno povjerenje kao „hodočasnike koji hodočaste zajedno.“ On naglašava važnost vjernika da se uzdaju jedni u druge i ističe da je „povjerenje umijeće, a mir također“. Nedostatak kršćanskog jedinstva predstavlja prepreku širenju Evanđelja, osobito u regijama poput Azije i Afrike, te je stoga hitan ekumenski dijalog,: „Ako se usredotočimo na uvjerenja koja nas ujedinjuju i sjetimo se načela hijerarhije istina, moći ćemo odlučno kročiti naprijed  prema zajedničkim oblicima naviještanja,  služenja i svjedočenja“. Papa Franjo ima mudre riječi za Crkvu, koja sudjeluje u dijalogu s drugim (nekršćanskim) religijama.

Nakon deset godina od objave pobudnice opravdano se postavlja pitanje: Koliko su biskupije diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj, zaista krenule u „odlučni proces prepoznavanja, pročišćenja i reformi“ na što Papa poziva? Također važno je upitati se koliko je vjernika i svećenika u Hrvatskoj uopće pročitalo papin apostolski poziv? Kako se uopće obilježavaju značajnije, okrugle, obljetnice objave tog velebnog dokumenta? Istovremeno mnogi „pravovjerni pismoznanci“, moralni i svjetonazorski bičonošci, te kibernetski katolički policajci, odnosno pojedinci opsjednuti klerikalizmom, uporno napadaju papu Franju zbog svake stvari koju napravi, napiše ili izrekne nadajući se da će uskoro doći novi papa koji će „ponovno“ svoj pontifikat temeljiti na „uvijek se radilo tako“. Ono što zapravo stvarno smeta nepravedne i ograničene kritičare pape Franje je činjenica da njegova teologija izvire iz stvarnosti života: stvarnosti nepravde, siromaštva i uništavanja prirode, te stvarnosti raširenog crkvenog klerikalizma. Smeta ih papino temeljno stajalište izrečeno u „Evangelii Gaudium“: „Nejednakost je korijen društvenih zala.“

U dijalogu s drugim religijama, papa Franjo naglašava da se Crkva mora angažirati „u stavu otvorenosti istini i ljubavi“. Međureligijski dijalog, međutim, nikada ne smije skliznuti u relativizam koji bi proizveo „lagani sinkretizam“. Naprotiv, „prava otvorenost podrazumijeva da osobe ostaju čvrsto pri svojim najdubljim uvjerenjima, s jasnim i otvorenim identitetom, ali u isti mah otvoreni »razumijeti … drugoga« i znajući da dijalog može obogatiti svakoga“.

Zaključak pobudnice, koja definira program duhovnosti za suvremenog čovjeka, ukazuje na teocentričnu ovisnost sudbine čovjeka i svijeta: „Možemo reći da Božje srce biva dirnuto zagovorom, ali u stvarnosti on je uvijek ispred nas. Ono što možemo postići našim zagovorom jest da se njegova snaga, njegova ljubav i njegova vjernost očituju s većom jasnoćom u narodu“.