RELATIVIZACIJA SVETOG U SUVREMENOJ (NE)KULTURI (1)

Piše: Mag. polit. Bruno Rukavina

Sveto u suvremenoj kulturi se suočava s velikim izazovima koji svoje izvore imaju u sveopćoj profanizaciji i sekularizaciji društva. Međutim ono je još uvijek prisutno u društvu, naročito u zapadnom društvu, koje je utemeljeno na judeokršćanskoj kulturnoj tradiciji. Mnogobrojne suvremene društvene pojave, poput kulture isključivanja, mogu utjecati na kreiranje određene slike i stavova prema Svetom. Ovaj članak proučava prikaz Svetog u popularnoj kulturi, preciznije njegovo prikazivanje u suvremenoj filmografiji 21. stoljeća. Razlog zašto je za studiju slučaja uzeta filmska industrija nalazi se u sve većoj popularnosti ove vrste umjetnosti, koja ima sposobnost vješta manipuliranja gledateljima, subliminalno promičući određene stavove i vrijednosti filmskom radnjom i likovima. Filmovi ulaze u srca i umove ljudi te imaju potencijal stvarati iskrivljenju sliku svijeta. Mediji koji se koriste za relativizaciju Svetog i općenito tradicionalnih vrijednosti mogu biti različiti, poput glazbe, likovne umjetnosti, književne umjetnosti, filmske umjetnosti i dr.

Izvorno etimološko podrijetlo riječi Sveto nalazi se u praslavenskom jeziku svętъ, čije se izvedenice i danas koriste u slavenskim jezicima, poput češkog: svatý i ruskog: svjatój (святой). Potonja, ruska inačica naglašava kako ta riječ označava našu povezanost sa svijetom, a sama riječ „svijet“ ima isti praslavenski etimološki korijen, koji može podrazumijevati „planet Zemlju, čovječanstvo, ljude, javno mnijenje, skupinu pojedinih živih bića u prirodi ili pak ukupnost psihičkih i fizičkih pojava. Riječ „svijet“, koji je istog korijena kao i svet, označava da je sve oko nas sveti svijet, koji je stvoren za čovjeka od Boga i zbog toga je svet ovaj svijet. Ono može biti različito prikazano u svijetu koji nas okružuje. Rudolf Otto naglašava da postoje izražajna sredstva za Sveto, koje se u umjetnosti može pojaviti u različitim oblicima. Neki su od tih oblika: građevine (kameni blokovi, crkve, katedrale), nakit, ukrašavanje, simboli, amblemi, umjetnički stil gotika, prazni veliki prostori (poput stepa i pustinja) te pjesme, zvukovi i glazba (primjerice Bacha, Beethovena i Mendelssohna). Ovdje se na Otta nadovezuje i Mircea Eliade, koji objašnjava što sve može biti Sveto u različitim kulturama: prostor, znak koji nosi religiozno značenje, vrijeme, mitovi/priče/naracije, priroda (voda, tlo/zemlja, stablo/vegetacija), simboli, te život, smrt i tijelo (tijelo kao hram Duha Svetoga i tjelesne aktivnosti – u vidu intimnosti). Upravo se ovi primjeri prikaza Svetog mogu proučavati u filmografiji, pri čemu je važno analizirati kontekst i naraciju Svetog u pojedinoj sceni.

Eliade u svojoj knjizi naglašava kako religiozan čovjek (homo religiosus), koji je duboko ukorijenjen, može živjeti samo u tom sakralnom svijetu, te posjeduje neutaživu ontološku žeđ za bitkom. Ono što konstituira naše postojanje jest Sveto. Ono bitno mijenja čovjekovu poziciju u svijetu, ono zapravo traži silan, dramatičan obrat i poznavanje snage svetog kao stvarnog, snažnog i punog značenja i svega što nema te osobine. Sveopća profanost i desakralizacija za takvog je čovjeka opredmećenje ne-bitka i stvara nereligioznog čovjeka modernih društava. Takav moderni čovjek sam sebe ostvaruje samo ako sebe i svijet desakralizira jer Sveto je zapreka slobodi, što je česta tema u današnjoj popularnoj kulturi. On će dostići osobni identitet samo ako se korjenito demistificira, bit će zaista slobodan kad ubije i posljednjeg boga. Jukić također govori o sličnoj temi, samo vjerskom ravnodušnošću u svjetovnim društvima. Ravnodušnost se u suvremenoj društvenoj znanosti definira kao namjerno povlačenje i odstupanje od crkvenih sustava. To je bijeg u privatnu sferu, ako nije i potpuno zatvaranje u osobnu svijest. Jukić tog modernog nereligioznog čovjeka naziva indiferentnim kršćaninom koji se odriče Boga jer nema dovoljno razloga vjerovati u Boga i pripadati Crkvi s obzirom na to da bi „htjeli da im Bog odmah pomogne, a On to nije učinio ni svojem Sinu na križu.  Uz mnogobrojne razloge rasta vjerske ravnodušnosti Jukić navodi nekoliko koji su važni i povezani sa suvremenom kulturom: „utjecaj laičke umjetnosti, književnosti i kulture; golem utjecaj sredstava priopćavanja, posebice TV i dnevnog tiska; odsutnost Božjih znakova u svijetu i opća sekularizacija društva; rastuća neupućenost vjernika i nevjernika u pitanja religije i Crkve. Na temelju ovog Eliade zaključuje da je Sveto uvjetovano društveno i kulturološki, odnosno ljudske reakcije pred Prirodom, često uvjetuje kultura, dakle Povijest što nas vodi na sljedeći koncept za pojmovnu analizu ovog rada – kulturu.

Kultura je također jedan vrlo širok i sveobuhvatan pojam. Etimološki riječ kultura dolazi iz latinskog jezika, od riječi colere, koja je značila čuvati, skloniti, njegovati, kultivirati, obrađivati, uzgajati. Prvenstveno se mislilo na obrađivanje i uzgajanje zemlje, biljaka, općenito agrikulture, a potom i na uzgoj riba i biljaka. U 18. stoljeću riječ kultura dobiva značenje želje za učenjem o civilizaciji, dok se u 19. stoljeću na nju gleda kao na kolektivne običaje i postignuća jednog naroda (nacije) s posebnim oblikom kolektivnog intelektualnog razvoja. Međutim danas kultura ne označava samo obrađivanje zemlje ili kolektivnu svijest određene civilizacije nego ona oblikuje, obrađuje i kultivira njegu tijela i duha, odnosno služi za oplemenjivanje ljudi.

Dugo se diskutira utječe li kultura na umjetnost ili umjetnost utječe na kulturu. Kultura na umjetnost utječe kreiranjem svjetonazora umjetnika koji pak prenosi svoju poruku korištenjem simbola, slika i drugih umjetničkih načina izražavanja, koja je jedinstvena za njihovu kulturnu baštinu. Umjetnost je jedan dio kulture, njegov izražajni dio, koji istovremeno i sukreira kulturu svojim izražajem. Umjetnost širi vrijednosti, ali može ih i mijenjati, jer je čin stvaranja umjetnosti jedan od oblika komunikacije pomoću kojeg se dijeli priča, slika ili zvuk između ljudi u određenoj kulturi ili između različitih kultura. Najprecizniji je zaključak takvih rasprava da su one međusobno ovisne i povezane, kao dvije strane iste medalje. Umjetnost je izražaj današnjeg stanja u društvu, koje prožima određena kultura. Izraz suvremene kulture jest umjetnost i analizirajući taj izraz može se zaključiti Zeitgeist suvremene kulture. Koji su izazovi današnje kulture, a preko nje i umjetnosti? Postoje dva izazova koja su važna jer u sebi sadržavaju (ili možda preciznije uzurpiraju) riječ kultura, a to su kultura isključivanja (Cancel Culture) i probuđena kultura (Woke Culture).

Kultura isključivanja (ili odstranjivanja) označava praksu ili tendenciju upuštanja u masovno bojkotiranje, izoliranje ili odbacivanje neke ideje, osobe, tvrtke, institucije, države ili proizvoda kao način izražavanja neodobravanja i društvenog pritiska. To je proces ostracizma, koji se često provodi putem društvenih mreža ili javnih medija putem kojih se poziva na izbacivanje iz te kulture određenih vrijednosti, osoba, aktivnosti, proizvoda (bojkotom), država i drugo. Nastao je u protestnim pokretima u SAD-u, #MeToo pokret, koji se bori za prava žena da prozovu sve koji su ih nekada napastovali, i BLM (Black Lives Matter), pokret koji se bori protiv rasizma, diskriminacije i nejednakosti crne populacije. Pippa Norris, profesor s Harvarda, govori kako je kultura isključivanja u određenoj mjeri mač s dvije oštrice – s jedne je strane glas marginaliziranih skupina, ali s druge strane postoji velika opasnost da se ugrozi sloboda govora, s obzirom na to da postoji opasnost od isključivanja te osobe koja želi reći  nešto drugačije argumentirano. Nadalje kultura isključivanja dovodi do čišćenja (ili cenzure) pojedinih likova, aktera iz svijeta umjetnosti, poput knjiga dr. Seuss, JR Rowling, koja se ne slaže s transrodnom ideologijom, tvora Pepea koji je postao silovatelj i nasilnik prema ovoj vrsti kulture, kapetana Jacka Sparrowa iz filma Pirati s Kariba izbacuje se iz serijala filmova zbog suđenja glumcu Johnnyju Deppu, koji ga utjelovljuje. Taj će glumac upozoriti svijet na to kako je ova kultura izmakla svakoj kontroli i da zbog nje nitko nije siguran. Pojedini mediji ovu vrstu kulture nazivaju novim totalitarizmom. Osim opasnosti za slobodu govora, što je naročito velik problem za akademsku zajednicu, jer mi (istraživači) moramo biti provokativni i malo ubosti tkivo koje istražujemo da bismo uspješno testirali naše hipoteze i argumente, tu je i opasnost poput odbacivanja, umjesto razumijevanja, nasilna nametanja osjećaja srama, efekta krda ili povodljivih masa vođenih iracionalnošću. One dijele bijes, ljutnju i frustraciju prema nekom, što vodi u odumiranje tolerantnog društva, dok istovremeno podržavatelji kulture isključivanja zahtijevaju toleranciju na svojim liberalnim manifestacijama. Kultura isključivanja uništava toleranciju jer tolerancija označava postojanje drugog, suprotnog, stava s kojim se pojedinac ne slaže, ali trpi taj stav, odnosno ništa ne radi protiv tog stava, osim daljnje argumentacije. Ljudi postaju netolerantniji zbog kulture isključivanja. Ona predstavlja suprotnost prosvjetiteljstvu, temelju modernog društva, naročito Voltaireu i njegovoj čuvenoj izreci: „Ne odobravam ono što govoriš, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da to kažeš“. Godine 2022. na problem kulture isključivanja upozorio je i papa Franjo prema kojemu je to oblik ideološke kolonizacije, onaj koji ne ostavlja prostora za slobodu izražavanja i koji sada poprima oblik kulture otkazivanja koja napada mnoge krugove i javne institucije. Papa je osudio jednostruko razmišljanje koje pokušava poreći ili prepisati povijest prema današnjim standardima.

Na kulturu otkazivanja nadovezuje se probuđena kultura, nešto manje poznata u Hrvatskoj, koja se odnosi na oprez po pitanjima nepravde u (najviše američkom/anglosaksonskom) društvu, posebno u slučajevima rasizma, na čin da budete vrlo pretenciozni u pogledu toga koliko vam je stalo do društvenog pitanja. Sam je naziv stariji i dolazi iz afroameričkog narodnog jezika. Međutim danas dobiva pejorativno značenje, zbog tzv. kulta društvene pravde (cult of social justice), koja je usko povezana s progresivnim lijevim socijalno-liberalnim politikama, feminizmom, LGBT aktivizmom, pitanjima kulture rasne jednakosti, rodne ideologije i pravima marginalnih skupina. Što je problematično s ovom vrstom kulture? Naime, umjesto da se suprotstave lošim idejama ili pitanjima kulture rasne jednakosti raspravom, debatom ili prosvjedom, probuđeni (woke) ljudi imaju za cilj zastrašiti svoje neistomišljenike da ušute. Do tog cilja dolazi se korištenjem taktike isključivanja zbog govora mržnje i nametanjem progresivno liberalnih ideologija drugima. Govor mržnje, nasuprot slobode govore, može biti jedno zanimljivo buduće istraživanje, naročito pri istraživanju probuđene kulture i kulture isključivanja, o kojima još uvijek nema dovoljno napisanih znanstvenih radova. Dakle kultura isključivanja i kultura probuđivanja idu ruku pod ruku i zajedno mijenjaju društvo u više progresivno socijalno-liberalno, što je temelj profanog ontološki otuđena čovjeka, te postaje određena vrsta izazova današnjoj judeokršćanskoj kulturi/civilizaciji. Stoga je još jedno zanimljivo pitanje za buduće radove postoje li dvije civilizacije pod jednim nazivom „Zapadna civilizacija“, jedna ontološki fundacionalistička, a druga antifundacionalistička?

Ovaj članak istražuje kako je Sveto prikazano u suvremenoj filmografiji. Zašto filmografiji? Razlog zbog kojeg je za studiju slučaja uzet ovaj oblik umjetnosti nalazi se u njezinoj sve većoj popularnosti i sposobnosti vješta manipuliranja gledateljima, subliminalno promičući određene stavove i vrijednosti filmskom radnjom i likovima. Filmovi ulaze u srca i umove ljudi te imaju potencijal stvarati i promicati ponašanje koje stvara profanog otuđenog čovjeka. Nadalje sam izraz kultura isključivanja (Cancel Culture) dolazi iz filma, i to ne bez određene doze ironije. S obzirom na to da se kultura isključivanja koristi za odbacivanje seksizma, nasilja i mizoginije, ironično je da koncept otkazivanja (cancel) dijeli svoj DNK s mizoginističkom scenom. Jedna od prvih referencija na otkazivanje nekoga dolazi u filmu New Jack City, u kojem Wesley Snipes glumi gangstera po imenu Nino Brown. U jednoj sceni, nakon što se njegova djevojka slomi zbog nasilja koje Nino prouzrokuje, on je grubo i nasilno ostavi govoreći: „Otkaži tu ku*ku. Kupit ću još jednu“ (Cancel that bi*ch. I’ll buy another one). Na ovaj je način društveni pokret, koji se samoproglašava kulturom i koji se bori protiv nasilja i mizoginije, etimološki utemeljen upravo na prikazu mizoginije u filmu.

Filmografija u suvremenom svijetu, kao dio umjetnosti, koja je dio kulture, ocrtava, ali i kreira nove obrasce ponašanja. Ljudi koji konzumiraju ovu umjetnost vrlo često ne uočavaju koje im se sve ideje i slike prikazuju u filmu. Zbog toga je ovaj način manipulacije javnošću vrlo perfidan i zanimljiv za buduća istraživanja, naročito ona o osviještenosti javnosti o porukama koje im se filmovima prikazuju i usađuju. Tako filmografija može voditi prema profanizaciji, desakralizaciji te izgradnji ili kultiviranju moderna nereligiozna čovjeka. Međutim koliki je utjecaj filmova i serija na ljude?

Različita znanstvena istraživanja pokazala su da filmovi i serije imaju snažan utisak i utjecaj na ljude, gotovo svih dobi. Taj utjecaj pojačan je činjenicom da je filmografija slojevita i kompleksna umjesnost jer u sebi sadržava elemente glazbene, likovne, kazališne i druge vrste umjetnosti. Istraživanje Tine Kubrak dokazalo je da ljudi, naročito mlade osobe, lako mijenjaju svoje stavove nakon gledanja filma. Snažnu ulogu u definiranju stavova nakon gledanja filmova imaju stavovi koje osobe imaju prije gledanja filmova. Ako osobe imaju afinitet ili odobravaju nešto (bilo ponašanje, odnos prema nekim aktivnostima ili osobama), nakon gledanja filma ili serije koja to odobrava, ispitanici imaju veći afinitet. Također vrijedi i vice versa, ako ispitanici nešto ne odobravaju, nakon gledanja kritičnog filma prema tome što oni ne odobravaju, imat će još negativniji stav prema tome. Do sličnih rezultata istraživanja došla je Michelle Pautz u svom ispitivanju studenata o povjerenju u vladu. Prije gledanja filmova Argo i Zero Dark Thirty, koji govore o radu američke obavještajne zajednice, ispitanici su imali negativno mišljenje prema vladi i vlastima u SAD-u, ali nakon gledanja filmova o američkim sigurnosnim tijelima i institucijama promijenili su mišljenja i stavove, a većina pomaka u mišljenjima bila je prema pozitivnijem mišljenju o vlasti.

Dakle filmovi uspijevaju mijenjati stavove ljudi koji ih konzumiraju, imaju jak utjecaj na podsvijest i mogu ugrađivati stavove i vrijednosti o određenim pitanjima. Ljudi koji gledaju filmove postaju ti filmovi. Gdje um ide, tijelo će pratiti. Filmovi imaju potencijal da uvuku gledatelje duboko u radnju te ih mogu očarati prividnom sličnošću s njihovim životima ili zamišljenim (željenim) životima, te gledatelji mogu početi modelirati ne samo svoje misli i vrijednosti u odnosu na konzumirane filmove nego i ponašanje. Zanimljivo je pitanje događa li se i u kojoj razini određena vrsta neurolingvističkog inženjeringa preko filmova? Stvara se iluzija razmišljanja da se gledatelji pronalaze u filmovima, izjednačuju se s likovima i postaju oni, samo u stvarnom svijetu.