10 GODINA PONTIFIKATA PAPE FRANJE: JEDNOSTAVNI I OTVORENI PAPA, KOJI NUDI LJUDSKO LICE PAPINSTVA, SLUŽENJE, MILOSRĐE I RADOST KATOLIČKE VJERE

Piše: dr.sc. Božo Skoko

Kako bismo mogli procjenjivati dosege i ostvarenja pojedinih papa, obično ih uspoređujemo s njihovim prethodnicima, a još su nam uspomene iznimno svježe kad je u pitanju nedavno preminuli papa Benedikt XVI, ali i papa Ivan Pavao II. koji je u međuvremenu postao svet.

Budući da je papa Ivan Pavao II. bio jedan od najdugovječnijih papa na Petrovoj stolici za većinu je on postao svojevrsni model, prema kojem smo procjenjivali sve ostale pape. On je svojim pontifikatom uveo Crkvu u 21. stoljeće, te bio jedan od ključnih aktera promjene političkih sustava i stvaranja slobodne Europe. Bio je duhovni pastir, ali i lider čija su toplina, neposrednost i karizma šarmirale svijet. U 26 godina svoga pontifikata posjetio je 130 država. Proputovavši 1,2 milijuna kilometara obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Prvi je papa, koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike. Bio je veliki komunikator i koristio je moderne tehnologije. Tijekom cijelog pontifikata zalagao se za mir i jačanje dijaloga,  pokazao je otvorenost prema drugim vjerskim zajednicama. Prvi je papa, koji je ušao u džamiju i sinagogu. Uoči Velikog jubileja 2000. otvoreno se ispričao za sve grijehe koji su počinjeni u ime Crkve kroz povijest – od uništavanja južnoameričkih starih civilizacija i križarskih ratova do inkvizicije te žrtvama suvremenih oblika zlostavljanja djece od strane pojedinih svećenika. Za vrijeme pontifikata napisao je te izgovorio oko 15.000 raznih govora i dokumenata. Napisao je 14 enciklika, 11 apostolskih konstitucija, 41 apostolsko pismo, 15 apostolskih pobudnica i više knjiga. Među ostalim, zaslužan je za međunarodno priznanje hrvatske države, koju je posjetio čak tri puta – 1994., 1998. i 2003. Bio je istinski prijatelj hrvatskog naroda i prvi papa koji je pohodio Bosnu i Hercegovinu. Voljeli su ga u svim dijelovima svijeta. Čak i među nevjernicima te pripadnicima drugih religija. Bio je medijska zvijezda, a tu je moć koristio da bi svijetu približio Krista. Kad je u travnju 2005. zatvorio oči u svojoj skromnoj sobici u Vatikanu, stotine tisuća ljudi na Trgu svetog Petra pljeskalo je njemu u čast, baš onako kako su mu pljeskali kad im se daleke 1978. obratio (nakon izbora za Petrova nasljednika) na talijanskom jeziku riječima kako dolazi iz jedne daleke ali prijateljske zemlje te nek mu oproste ako loše izgovara njihov jezik, poručivši svijetu „Otvorite vrata Kristu!“. Osjetila se golema praznina, ne samo u Crkvi već i u cijelom svijetu. Nitko nije mogao zamisliti život Crkve nakon Ivana Pavla II. jer je on bio simbol moderne Crkve i jedan od najvećih lidera suvremenog svijeta.

Zato se nekako činilo logičnim da ga naslijedi njegova „desna ruka“ – šef Kongregacije za nauk vjere, kojeg se odmah okarakteriziralo kao „prijelaznog papu“. Papa Benedikt bio je sušta suprotnost svome prethodniku u smislu komunikacije. Samozatajan, pomalo introvertiran, fokusiran na pisanu riječ… Iako je na dan konklava sebe nazvao “skromnim radnikom u vinogradu Gospodnjem”, važno je naglasiti kako je bio jedan od najvećih intelektualaca suvremenog svijeta, veliki teolog i crkveni naručitelj. Njegove knjige su neponovljiva riznica mudrosti, genijalnog uvida u lik i djelo Isusa iz Nazareta i argumentiranih rasprava o odnosu Boga i čovjeka, koje rado čitaju i ateisti. On je promišljao mnoge aktualne teme – od identiteta Europe do odnosa prema kulturi, pa je bio rado čitan među intelektualcima bez obzira na vjersko opredjeljenje. Divili su se njegovoj argumentaciji, snazi riječi i dubini promišljanja.  Koliko je duboko promišljao budućnost Crkve, još kao mladi svećenik, svjedoče njegovi eseji iz šezdesetih godina gdje je proročki govorio o teškoj budućnosti Crkve, nužnom padu masovnosti, ispraznosti vanjske forme i povratku na male, ali snažne zajednice. Tijekom pontifikata se suprotstavio zlostavljačima u Crkvi i povukao neke – do tada radikalne – poteze. Jednom riječju, nakon pape putnika i komunikatora dobili smo papu intelektualca. Svojim povlačenjem, koje je protumačeno prilično odvažnim, papa Benedikt otvorio je vrata dolasku jednog potpuno drukčijeg pape, s drugog kraja svijeta.

Papa Franjo je tako od svoga prvog pojavljivanja na balkonu bazilike Svetog Petra postao osvježenje na svjetskoj medijskoj pozornici. Vještinom komunikacije podsjećao je na papu Ivana Pavla II., britkošću je pokazivao inteligenciju pape Benedikta, a skromnošću nalikovao na dobrog papu Ivana XXIII.  Uspio je jednostavnošću šarmirati svijet, i to ne samo vjernike već i nevjernike. Tisućama razočaranih ponovno je otkrio i približio Isusa Krista u njegovoj revolucionarnoj jednostavnosti. Vratio je nadu i širom otvorio vrata grešnicima, zagovarajući Božje milosrđe i otvoreno priznajući kako ni Crkva nije savršena. Pokazao je svima što znači kršćanska solidarnost prema najpotrebitijima i najobespravljenijima, posebno migrantima. Promicao je otvorenost prema drugima i drugačijima te optimizam koji bi trebao krasiti svakog vjernika (blaženi kardinal Stepinac je govorio „Protuslovlje je vjerovati u Boga i biti pesimist“, a papa Franjo: „Crkvu se ne može zamisliti bez radosti“). Otvoreno je progovorio i o suvremenim progonima kršćana, ukazao na nepravde u svijetu, ali i pružio obje ruke drugim vjerskim zajednicama i religijama. Putovao je svijetom, ali uglavnom u rubna i problematična područja, posebno gdje su kršćani manjina, kako bi ih ohrabrio i gradio mostove prema drugim religijama.

Naglasak u njegovu pontifikatu je u pastoralnom radu, okrenut je ljudima i njihovim potrebama. Osjeća probleme običnog čovjeka i nastoji pronaći rješenje. Dakle, u liku pape Franje dobili smo skromnog, duhovitog i otvorenog papu, koji nasuprot utrci za moći, slavom i bogatstvom (koji su zahvatili ne samo političke strukture, već i dio crkvene hijerarhije) nudi – služenje. Vidjeli smo da ovaj papa želi „siromašnu“ Crkvu, a suvremeni svijet želi „zaraziti“ ljubavlju, nježnosti i solidarnosti. Predstavio se kao papa, koji nas vraća izvornoj Božjoj riječi bez suvišne filozofije, dociranja i mudrovanja. Imamo papu jednostavnosti! Tako izgledaju i njegove knjige. One su lišene dubokih teoloških promišljanja. Kao da su pisane iz srca.

Njegova obraćanja su također jednostavna. Netko bi rekao premalo diplomatična. Zbog toga ponekad izgovori i koju riječ viška, pa ih mora pojašnjavati. Nekada se zaleti u prosudbama, pa se kasnije korigira. Uostalom i sam je priznao da je ponekad nagao i brzoplet. Upravo to ljudsko priznanje pokazuje da je i on samo čovjek te rađa simpatijama. Međutim, zbog toga je dobio oporbu unutar same Crkve. Naime, mnogi koji misle da su pravovjerniji od njega, love ga za nelogičnosti ili stavljaju njegova promišljanja u kontekst crkvenih učenja dokazujući da nije na pravom putu.  Neki mu predbacuju da je populist pa govori ono što ljudi žele čuti. No, Isus nam je poručio kako ćemo sve po djelima prepoznati, a ovaj papa ne ostaje samo na riječima već vuče konkretne poteze, unosi novine u djelovanju Crkve i svjedoči osobnim primjerom, živeći evanđelje. S druge strane, kritičari zaboravljaju da su populističke poruke, kakve nam primjerice nude političari, kratkog daha ako ih ne slijede djela i stil života komunikatora.

Ta iskrenost i neposrednost se osjećala već od prvog pojavljivanja nasljednika svetog Petra na balkonu velebne vatikanske bazilike. Te večeri u srijedu 13. Ožujka 2013. po simboličnim gestama novog pape moglo se zaključiti kako počinje neko novo vrijeme papinstva. Pojavio se pred milijunima televizijskih gledatelja te stotinjak tisuća hodočasnika i turista okupljenih u Vatikanu, u bijeloj papinskoj haljini, bez ikakvih uobičajenih odjevnih dodataka kakve su nosili njegovi prethodnici. Tek je za blagoslov stavio urešenu štolu oko vrata. Svoj željezni križ koji je nosio kao nadbiskup Buenos Airesa nije želio zamijeniti zlatnim, što je uobičajeno u papinskoj službi. Okupljene je pozdravio – ne vjerskim pozdravom Hvaljen Isus i Marija – već s „Dobra večer!“. To je učinio zbog poštovanja prema svim onim turistima koji nisu bili vjernici već su se ondje zatekli iz čiste znatiželje. Slično je postupio i na audijenciji za novinare koji su izvještavali s konklava kad je u sebi izgovorio molitvu blagoslova, kako ne bi povrijedio vjerske osjećaje onih koji nisu kršćani. Prvu večer s novim papom pamtit ćemo i po posebno neuobičajenoj gesti, kad je zatražio blagoslov i molitvu za svoj pontifikat od okupljenih vjernika. Poručio je time kako je on tek prvi među jednakima, kako je u službi svakog čovjeka i kako će mu biti teško ostvariti svoje poslanje bez molitava, potpore i promjene ponašanja milijuna vjernika diljem svijeta. Time je pokazao kako je svjestan da je samo čovjek i da bez Božje pomoći malo toga može učiniti. Ali isto tako to može tražiti samo čovjek koji neizmjerno vjeruje u Božju milost. Kako je samo čovjek pokazao je toliko puta, od priznanja straha od patnje pa do iskrenosti u iznošenju pojedinih stajališta, bez puno pakiranja i diplomatičnosti.

Ovaj papa pokazuje kako nije nepogrešiv u svojim procjenama, ali i da zna slušati druge, pa ako treba i korigirati svoje izjave ili stajališta. Uostalom svi se sjećamo kako su mu mediji izvlačili iz poruka tobožnje osude Međugorja. Međutim, upravo je on nakon duboke analize svega što se događalo u Međugorju, kao i plodova tog svetišta, napravio golem iskorak kako bi postalo  međunarodno Marijansko svetište. Vjerovao je u pravovjerje i ekumenizam moskovskog patrijarha, sve dok on nije otvoreno stao na stranu agresije…  O njegovoj otvorenosti govori i činjenica je SPC-u dao priliku da iznese sve svoje argumentirane prigovore na račun blaženog kardinala Stepinca. Kako od njih nismo čuli ništa novo, niti potkrijepljeno relevantnim dokazima, ostali su bez argumenata u potencijalnoj daljnjoj hajki… Mogli bismo zaključiti kako nema dovoljno osjećaja za politiku i kako nedovoljno poznaje kompleksne odnose u Europi, te kako često promatra svijet iz južnoameričke perspektive. Posebno u usporedbi s papom Ivanom Pavlom II., koji je pridavao značajnu pozornost nacionalnom identitetu, povijesti, ali i kompleksnim nijansama europske politike…

Ovaj je papa je bio odlučan u namjeri mijenjanja ustaljene prakse i tradicije papinstva – od mjesta stanovanja i izbjegavanja luksuznih limuzina do odlaska u krajeve, koje su drugi godinama izbjegavali. On želi pokazati svima a ponajprije braći biskupima i svećenicima kako imati titulu u crkvenoj hijerarhiji znači svjedočiti osobnim primjerom i služiti drugima, a ne uživati u časti i moći. Mnogi su počeli slijediti taj primjer (neki iz uvjerenja a neki iz trenda), što bi pak moglo dodatno ojačati Crkvu, čijim se pojedinim službenicima često zamjeralo skrivanje iza pravila, licemjerje, neosjetljivost, zatvorenost, uživanje u moći, pa i bahatost. Poruka je i sam izbor imena Franjo u čast svetog Franje Asiškog, koji je odbacio plemićke titule i bogatstvo kako bi mogao pomagati sirotinji i obnavaljati Crkvu, koja se u srednjem vijeku bila udaljila od učenja Isusa Krista i počela uživati u raskoši. Ljubav prema čovjeku i služenje onim najsiromašnijima i najpotrebitijima, te očuvanje prirode i svega stvorenog što je dano čovjeku na upravljanje bile su misije svetog Franje. A i papa Franjo je pokazao kako je to njegov smjer. Kao što se sveti Franjo nije bojao poljubiti gubavca, sadašnji papa dok je bio nadbiskup ljubio je noge oboljelima od AIDS-a, a zaustavljao je i papamobil kako bi osobno mogao blagosloviti i poljubiti invalida među hodočasnicima ili odlazi među tisuće zaboravljenih izbjeglica na talijanskom otoku kako bi im pružio nadu za život. Međutim, to nije njegov profil od izbora za papu već jednostavno stil života. I dok je bio kardinal vozio se busom, živio u skromnom stanu, sam kuhao, bio istinski prijatelj…

Iako je dobar komunikator, ne voli pripremati govore već govoriti iz srca, s puno emocija. Time postiže neposrednost i uklanja barijere prema slušateljima, ali se dovodi u nepriliku da izgovori i ono što možda nije namjeravao. Međutim, vidjeli smo da mu se to ne zamjera, pa čak i pod cijenu da će mu netko poneku rečenicu istrgnuti iz konteksta ili protumačiti sebi u prilog. Njegova obraćanja su prijateljska, primjeri koje spominje životni, a Bog kojeg nam želi približiti je milosrdni otac i prijatelj, a nipošto strogi sudac. Uostalom, proglasio je Godinu milosrđa. Njemu nije važna forma već sadržaj. Ne podsjeća li nas to na ponašanje samog Isusa, čiji je namjesnik na Zemlji!?

Papa Franjo je tijekom svog dosadašnjeg pontifikata zadao jako puno glavobolje svojim čuvarima i protokolu. Njemu su važniji ljudi od njegove sigurnosti, a neposrednost i skromnost od uštogljene tradicije i strogih pravila. Kao što je Isus nazivao stvari pravim imenom i nije se bojao, tako se ni papa Franjo ne boji u lice reći čak ni talijanskoj mafiji ono što ju ide. Neki su tradicionalni vjernici ostali šokirani kad su vidjeli kako papa ljubi u obraz svoje gošće u Vatikanu. On je papa pred kojim se ne treba klanjati i kojeg ne treba ljubiti u ruku. On je prijateljski papa kojeg se može poljubiti u lice. Tko je to mogao i zamisliti prije nekoliko desetljeća?

Nameće se pitanje – čini li papa išta neobično? Naprotiv samo papinstvo vraća korijenima, odnosno stilu Isusa Krista. Nije li se on družio s grešnicima i carinicima, obranio prostitutku od licemjernih susjeda, veselio na svadbi u Kani Galilejskoj, propovjedao u zgodama, zauzimao se za obespravljene ali i prevrtao stolove trgovcima u hramu? Zar treba drugi uzor papi? Isusove poruke su bile revolucionarne za to doba ali su više nego primjenjive i danas. Papa svojim prvim istupima je zato i pokazao kako on ne želi biti u središtu pozornosti već tu pozornost zaslužuje sam Isus, zbog kojeg Crkva i postoji, a on tek skromni posrednik. Nažalost, previše je veličina u Crkvi koji svojom važnošću zaklanjaju Isusovu jednostavnost. Papa je svjestan kako to treba promijeniti.