KAKAV BOŽIĆ SLAVIMO?

Piše: Božo Skoko

Zbog poremećaja u proizvodnji i logistici, uzrokovanima pandemijom Covid-19, police u trgovačkim centrima diljem Europe mogle bi biti praznije nego prethodnih godina, iako se baš u adventsko vrijeme najviše troši u godini. Velika Britanija nakon izlaska iz Europske unije ima i dodatni problem – nedostatak radne snage, pa već mjesecima distribucija ne funkcionira, narudžbe kasne, londonske ulice izgledaju prljavo, a u restoranima pada kvaliteta, jer je veliki broj kuhara i pomoćnog osoblja napustio Britaniju, vrativši se u okrilje Europske unije. Iako se ti globalni problemi ne bi trebali pretjerano odraziti na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, globalni poremećaji u opskrbi će se ipak osjetiti, pa će mnogi ostati uskraćeni za blagdansku kupovinu kakvu su priželjkivali. Pritom mislim uglavnom na onu luksuzniju. No, sve to ima i dobrih strana! Prije svega možda će nas potaknuti da razmislimo kako bit Božića nisu samo kupovina i darivanje, već je čar Božića u nečem drugom.

Ako Božić i božićne blagdane „potrošimo“ tako da smo mi osobno i naš hedonizam u prvom planu i ako se povedemo za potrošačkom groznicom i nametnutim običajima, koji su preplavili i naše gradove i mjesta, mogli bismo se razočarati čim maknemo božićna drvca i skinemo šarene ukrase. Otud je nastao i termin post-blagdanske depresije. Psiholozi i drugi znanstvenici tvrde kako je siječanj najdepresivniji mjesec u godini. Akademik Cliff Arnall 2005. godine posebnom je formulom čak izračunao kako je najdepresivniji dan u godini treći ponedjeljak u siječnju. Do takozvanog Plavog ponedjeljka je došao zbrojivši različite faktore, od hladnog zimskog vremena, besparice i prispijeća dugova do povratka u realnost nakon blagdanske idile i  propalih novogodišnjih odluka. Britanski znanstvenici su prije nekoliko godina, nakon provedenog opsežnog istraživanja, zaključili kako su baš u siječnju najučestalije bračne i obiteljske razmirice, ali i poslovni problemi. A prema statistikama, u zapadnim zemljama ljudi baš u to vrijeme najviše traže pomoć psihologa.

Ako nismo doživjeli duh istinskog Božića, onda teško možemo i očekivati drugačiji ugođaj nakon povratka u realnost. Željeli smo puno od blagdana, idealizirali to vrijeme, možda smo se dobro najeli i napili, proveli ugodno vrijeme s prijateljima, kupovali i darivali (čak i na kredit)… A onda je sve prebrzo prošlo. Ostali smo sami zagledani u vlastitu nutrinu. Maknuli smo božićne urese i nakite, božićne pjesme su utihnule na radiju, naše okruženje se ponovno vratilo zimskom sivilu. Novčanik nam je prazan, a računi stižu na naplatu. Na poslu nas očekuju stare obveze i zaduženja. Osjetljivi smo na komentare i kritike svojih ukućana, reagiramo brzo i neprimjereno. Postajemo nervozni, gubimo nadu i sve nam se počinje činiti kao jedna velika prijevara… Ako smo što i obećali sebi i svojima da ćemo promijeniti u svome životu, već smo se susreli s prvim izazovima i možda pokleknuli pred tim odlukama…

Imajući u vidu te činjenice, logično se nameće pitanje – kako to da se tako brzo istopi duh Božića!? Kako to da milijuni ljudi uživaju u Adventu, iščekuju Božić, vesele se blagdanima i novom početku u novoj godini, a onda se sve to rasprsne u doticaju s realnošću i opet se utapamo u svakodnevnim brigama i problemima, kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo? Pravi je odgovor očito u samom doživljaju Božića. Je li nam Božić bio poticaj za duhovni preporod, za susret s Bogom, samima sobom i svojim bližnjima, za preispitivanje svoga života i kreiranje bolje budućnosti ili nam je taj blagdan bio prigoda za odmor, kupovanje darova, dobar provod, zabavu i obilno gošćenje?

Ako je u pitanju ovo drugo, logično nam se čini kako nam Božić nije donio ono što smo očekivali i kako smo zaplovili u novu godinu još slabiji, izmoreniji, bezvoljniji… Zapravo je pravo pitanje jesmo li u božićnoj noći uopće doživjeli dolazak spasitelja Isusa na zemlju, ili nam je ta činjenica potpuno promaknula u blagdanskom šarenilu!? Jesmo li shvatili što je bit Božića ili su nam to bili samo neradni dani u godini? Je li nam rođenje u betlehemskoj štalici bio samo zgodan igrokaz ili priča poput mnogobrojnih legendi koje slušamo od djetinjstva ili nešto više od toga, primjerice poticaj i apel? Nažalost, po svemu sudeći mnogima je Božić bio sasvim dostatan i bez novorođenog Isusa. A znamo da bez Isusa i prihvaćanja njegove poruke teško što možemo promijeniti u životu i teško nam može krenuti na bolje i u novoj godini, ma koliko uvjeravali sebe i druge da ćemo otvoriti potpuno novu stranicu.

Uoči prošlogodišnjeg Božića u jednom luksuznom magazinu sam pročitao kako je Djed Božićnjak istinski simbol Božića. Taj simpatični djedica, kojeg smo u doba komunizma zvali i Djed Mraz, koji je nastao kao inačica svetog Nikole u protestantskoj Americi početkom devetnaestog stoljeća, a kojeg je Coca-Cola za komercijalne svrhe 1931. obukla u prepoznatljivo crveno-bijelo odijelo, sam po sebi nije ništa kriv. Ali je uspješno, zahvaljujući komercijalnim poticajima i ateističkim nastojanjima da se Božić može slaviti i bez malog Isusa, istisnuo pravi simbol Božića. I nažalost mnogi su to uzeli zdravo za gotovo. Međutim, ključna je razlika u tome što nas Isus potiče da mijenjamo svoj život i odnos s drugima, a Djed Božićnjak, bez obzira koliko se uz njegov brend vezivali epiteti poput dobrote, dobročinstva i pravednosti, ipak nam poručuje samo – trošite, trošite i trošite…

Ukoliko ne želimo da nam siječanj uistinu prođe kao najdepresivniji mjesec u godini, vrijeme je da se temeljito pripremimo za poruku nadolazećeg Božića, otvorimo srce Bogu i bližnjemu te dopustimo da sjaj Djetešca Isusa trajno uđe u naše živote!