CAMINO KAO UNUTARNJI PUT PRED ZAGREBAČKOM PUBLIKOM

U zagrebačkom Svetištu Majke Božje Lurdske sinoć se nije dogodila tek promocija knjige. Dogodio se susret knjige i ljudi, riječi i iskustva, prostora i onoga što svatko u sebi nosi. Večer posvećena knjizi Camino – kad maska sklizne autora Marija Šiljega, koja je objavljena u nakladi Synopsisa i sunakladi Hrvatskog katoličkog zbora MI, nadrasla je formu predstavljanja i pretvorila se u snažan, osobni doživljaj.

Nakon Ljubuškog, gdje je knjiga prvi put susrela publiku, Zagreb je potvrdio njezinu snagu. Dvorana je bila ispunjena, ali ono što je nosilo večer nije bio broj ljudi nego dubina prisutnosti. U prostoru koji sam po sebi sabire, tekst je prestao biti samo tekst i postao iskustvo.

Šiljegova knjiga nastala je iz iskustva hoda dugog oko 800 kilometara kroz Francusku i Španjolsku, ali se ne zaustavlja na opisu Camina. Ona govori o onome što se događa kada čovjek dovoljno dugo hoda da više ne može izbjeći susret sa sobom. Autor, poznat po radu u sustavima i području voda i okoliša, u ovoj knjizi izlazi iz svijeta kontrole i ulazi u prostor iskrenog suočavanja.

Program večeri bio je jednostavan, ali precizan. Elma Oria Burnić otvorila je večer glazbom, Božo Skoko vodio je program smireno i nenametljivo, dok su Franka Norac i Branimir Norac kroz čitanje ulomaka tekstu dali dodatnu dubinu. Posebno snažan trenutak bio je ulomak o fra Anti Antiću, koji je u prostoru svetišta dobio dodatnu težinu i sabranost koja se nije morala objašnjavati.

U panelu su sudjelovali Ivan Tanta, Mirna Habuda Stanić, p. Stanko Perica i Ivan Malenica, otvarajući knjigu kroz iskustvo, a ne analizu. Razgovor je dotaknuo teme oprosta, odgovornosti i odnosa prema sebi, pri čemu je posebno odjeknula misao o težini opraštanja samome sebi.

Završnica večeri donijela je i najjasniju poruku autora. Umjesto velikih zaključaka, Šiljeg je govorio o malim, provedivim promjenama, usporiti, saslušati do kraja, ne reagirati odmah i ne imati potrebu uvijek biti u pravu. Podsjetio je kako mnogo toga što nosimo zapravo nije nužno te da tek kada to počnemo otpuštati, ostaje prostor za ono bitno, odnos, zahvalnost i unutarnji mir.

Upravo u toj jednostavnosti sažeta je i bit knjige. Ne u velikim uvidima, nego u tihim pomacima koji mijenjaju svakodnevicu. Poruka večeri nije bila da treba živjeti drugačije, nego svjesnije, malo sporije, malo jednostavnije i malo više jedni za druge.

Sinoćnja večer pokazala je da Camino – kad maska sklizne nije samo knjiga o putu, nego tekst koji se nastavlja u čitatelju, ondje gdje svatko od nas, barem na trenutak, odluči živjeti upravo tako.