KRV NA NAŠIM RUKAMA: NEDOSLJEDNOST ZAKONA S NEROĐENIM ŽIVOTOM

Preveo i priredio fra Tomislav Pervan OFM 

Tinejdžerica iz Nebraske – šesnaestogodišnjakinja – nedavno je osuđena na trideset pet do šezdeset godina zatvora zbog brutalnog ubojstva svoga novorođenog djeteta. Ova nas priča jednako dira u srce koliko nas izaziva i na gnjev. S pravom užasava svu javnost. Ali moralni protesti i pravne posljedice postavljaju dublje i tragičnije pitanje: zašto smo spremni kazniti ovaj zločin kao ubojstvo, dok pravni okviri dopuštaju isti ishod pod maskom “reproduktivnog izbora”? Katolik se mora zapitati: Koje je to i kakvo je društvo koje brani djetetov život tek nakon rođenja, a dopušta njegovo uništenje nekoliko trenutaka prije?

Chloe Copelan Anderson rodila je sama, u tajnosti, i odmah ubila svoju bebu kuhinjskim nožem. Prerezala mu grlo i stavila u plastičnu vreću za hranu psima. Čin je bio užasan i lomi srce. Ali također razotkriva u srži golemo etičko licemjerje američke bioetike i pravne politike. Da je isto to dijete ubijeno nekoliko minuta ranije u kliničkom okruženju pod oznakom “pobačaja u kasnoj fazi trudnoće”, zakon bi zaštitio čin. Ovo nije nagađanje. To je dokumentirana stvarnost.

Bioetika nije igra semantike. Kao što je dr. Calum Miller, liječnik i etičar, s pravom istaknuo: „Moralni status djeteta ne mijenja se na temelju geografije – bilo unutar ili izvan maternice.“ Pa ipak, naši zakoni djeluju kao da je maternica čarobni veo iza kojeg ljudski život nema nikakvih prava. Pravna znanstvenica Erika Bachiochi slično tvrdi da američki zakon odražava „duboku nedosljednost“ u načinu na koji tretira kraj djetetova života, oslanjajući se isključivo na okolnosti i kontekst, a ne na moralni status dotičnog djeteta.

Ovaj slučaj oštro naglašava nedosljednost. Da je Chloe Anderson bila u Planiranom roditeljstvu (Planned Parenthood – udruga koja potpomaže pobačaj, prim.prev.) umjesto u svojoj spavaćoj sobi, da je liječnik izveo postupak nekoliko minuta prije rođenja umjesto da ga djevojčica obavi nekoliko minuta nakon toga, zakon bi to ne samo dopustio, već bi ga vjerojatno i slavio kao izričaj i dokaz ženske autonomije. Gdje je tu pravda?

Zapravo, savezni zakon priznaje status nerođenog djeteta pod određenim okolnostima. Zakon o nerođenim žrtvama nasilja iz 2004. izričito priznaje dijete u maternici kao pravnu žrtvu ako je ozlijeđeno tijekom kvalificiranog zločina. Zakon definira ovu žrtvu kao „pripadnika vrste Homo sapiens, u bilo kojoj fazi razvoja, koji se nosi u maternici“. Ironija je zapanjujuća. Zločinac koji ubije trudnicu može biti optužen za dvostruko ubojstvo. Ali liječnik koji ubije isti fetus pod nazivom „pobačaj“, imun je od kaznenog progona.

Ovo nije filozofija. Ovo nije teološka spekulacija. Ovo je stvarnost. I ubija nas – moralno, pravno i duhovno.

Neki prigovaraju i tvrde da je pobačaj u kasnoj fazi trudnoće rijedak, rezerviran samo za ekstremne medicinske slučajeve. Ali ni to činjenično nije istina. Države poput Aljaske, Colorada, Novog Meksika, New Jerseyja, Vermonta, Oregona i Distrikta Columbia ne nameću gestacijska ograničenja. Istražni telefonski pozivi klinikama za pobačaje, koje su proveli aktivisti poput Kristan Hawkins iz Students for Life, potvrđuju da se pobačaji mogu dogoditi i događaju čak i u trideset drugom ili trideset četvrtom tjednu – bez ikakve medicinske indikacije, bez ugroze majčina života i bez ikakva ustavnog opravdanja.

Budimo otvoreni. Pobačaji u kasnoj fazi trudnoće događaju se u Americi. Legalni su u mnogim mjerodavnostima. A ako su dopušteni u klinici, ali tretiraju se kao zločini u spavaćoj sobi, tada su naši zakoni izgrađeni na geografiji i praktičnosti – a ne na istini i pravdi.

To nas vraća katoličkom učenju. Papa sveti Ivan Pavao II. u Evangelium Vitae upozorava nas nedvosmislenim riječima: „Razlika koja se ponekad pravi između pobačaja i čedomorstva jest strogo umjetna. Ne temelji se na bilo kakvoj razlici u prirodi uključenog bića, već na razlikama u dobi i mjestu.“[1] Svjedočimo upravo toj tragediji.

Katekizam Katoličke Crkve ponavlja to s nepokolebljivom jasnoćom: „Ljudski život mora se apsolutno poštovati i štititi od trenutka začeća.“[2] Crkva ne mijenja svoju moralnu teologiju na temelju društvenog pritiska ili pravnih normi. Život je život. Dijete je ljudsko biće od trenutka začeća. A ubijanje tog života – unutar ili izvan maternice – teško je moralno zlo.

Ovo nije samo katoličko pitanje. To je humano pitanje. Gotovo svaka legitimna biološka institucija na svijetu slaže se: život počinje začećem. Ne raspravljamo o metafizici; raspravljamo o tome jesmo li spremni zaštititi svoje bližnje.

Katolik je pozvan biti glas onih bez glasa. Najranjiviji članovi društva – nerođena djeca – svakodnevno se ubijaju, a većina nas nastavlja živjeti kao da je to normalno. To nije normalno. To nije moralno. I ne će proći nekažnjeno.

Moramo dići glas na uzbunu: živimo u naciji u kojoj užasan zločin tinejdžera s pravom dovodi do kaznenog progona – ali isti čin se “sanira” i institucionalizira u klinikama za pobačaj diljem zemlje. To nije vladavina prava. To je tiranija pravne fikcije.

Kao vjerni katolici, moramo zahtijevati dosljednost u našem moralnom rasuđivanju i našim pravnim strukturama. Ili su nerođena djeca ljudi ili nisu. Ako jesu – kao što potvrđuju i znanost i Učiteljstvo – onda zaslužuju istu pravnu zaštitu kao i svako drugo ljudsko biće.

Krv ovih nevinih vapi prema nebu za pravdom. Ako ne odgovorimo, njihova krv je na našim rukama.

[1] Papa Ivan Pavao II., Evangelium Vitae , br. 13.

[2] Katekizam Katoličke Crkve, br. 2270.

Izvor;  https://www.marcusbpeter.com/p/blood-on-our-hands

Međugorje, 4. lipnja 2025.

Preveo i priredio fra Tomislav Pervan OFM