IZ POVIJESNIH MINUSA IZBORIO JE JEDINSTVENI POVIJESNI PLUS – SLOBODNU HRVATSKU DRŽAVU!

Izvan svih političko-povijesnih ocjena već opstoji ono što je bitno: zahvalnost njegova naroda i poštovanje istinoljubivih suvremenika koji ispod, slikovito rečeno, naslaga nabacana blata ili premaza pozlata znaju i žele prepoznati ono bitno – njegovu povijesnu državničku i ljudsku osobnost i osobitost. Upravo onako kako je navijestio jedan od najvećih političara XX. st. Henry Kissinger: „Gospodine predsjedniče, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, niti Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će.“

Neprijeporna je i temeljna značajka te osobnosti i osobitosti da je dr. Franjo Tuđman u odlučnim povijesnim trenucima s punom ljudskom i političkom odgovornošću bio na čelu hrvatskome narodu u njegovoj borbi za stvaranje, obranu i oslobođenje moderne hrvatske države. Nije stoga neobično što mnogi naši ljudi u ovoj krizi i općoj smušenosti duhova tu činjenicu doživljavaju nostalgično. Ako je nostalgija povremeni izraz osjećaja žala za „boljim vremenima“, čežnje za povratkom u vrijeme kada smo se osjećali ponosnije, dostojanstvenije, poletnije, to samo po sebi nije ništa loše, no ako se čovjek njome zarobi, nostalgija postaje kočnica razvoju jer uspavljuje kreativne energije ili pak, kontraproduktivno, budi utopijski aktivitet za „bolje jučer“. No takva vrsta „ljubavi“ prema Tuđmanu bila bi sasvim protivna značaju njegove ličnosti: njegovoj golemoj radnoj energiji, nepokolebivoj vjeri u hrvatski narod i njegovu kreativnodinamičkom shvaćanju povijesti. On naime hrvatsku državu nije pojmio ni izgrađivao kao povratak u neko „bolje jučer“, nego kao sintezu hrvatskih državotvornih ideja i nastojanja, koja kao stvoren, obranjen, oslobođen i međunarodno priznat državni entitet i realitet ima uvijek biti u razvoju. Njegov usklik „imamo Hrvatsku!“ u govoru nakon primanja Republike Hrvatske u Ujedinjene narode znači ne samo konstataciju povijesne činjenice ulaska Hrvatske u najveću svjetsku zajednicu država nego znači i utvrđivanje osobne i kolektivne odgovornosti za budući život i razvoj Hrvatske. A odgovornost znači prije svega usredotočenost na vrijednost koja se čuva i s vremenom uvećava. Odgovornost za Hrvatsku izrasta dakle iz dozrijevanja poimanja, doživljaja i vizije države, iz usredotočenosti na njezino dobro kao zajednice ljudi kojima je ona životni prostor i vrijeme. Treba li posebno dokazivati da je Tuđman tu odgovornost svjedočio predanošću neumorna radnika, s jasnom vizijom o tome da je samostalna Hrvatska povijesni politički cilj kako bi mogla biti prostorno-politički, ali i duhovni okvir u kojemu će hrvatski narod i svi hrvatski državljani kreativno i odgovorno živjeti svoju ljudsku i narodnu slobodu!?

Što je očuvano od baštine te odgovornosti? Posttuđmanovsko vrijeme bilo je dugo vremena obilježeno snažnim nastojanjem za „detuđmanizacijom“. Zanemarujući motive onih koji su je provodili kao izraz svojega odiuma prema Tuđmanu ili iz negativna odnosa prema samoj ideji hrvatske države, ono je kod mnogih proizlazilo i proizlazi iz stava da je „Tuđmanova Hrvatska“ tvorevina koja mora „odumrijeti“ da bi „europska Hrvatska“ mogla živjeti. To se međutim pokazalo gubljenjem vremena i energije jer hrvatska država nije stvorena bez Europe i mimo Europe. Tuđman je doduše bio Europljanin šumanovskog, adenauerovskog i degolovskog tipa, ali što je u tome loše? Nije li baš to duh autentične Europe, kojoj hrvatski narod pripada već četrnaest stoljeća? Hrvatska je kao nacionalna država hrvatskog naroda ujedno itekako izraz europskog povijesnog dinamizma i njegovih ponajboljih stečevina.

Tuđman dakle Hrvatsku nije zarobio, nego ju je oslobodio, uz ostalo i za Europu, što je sada politički dodatno osnaženo članstvom u EU. Stoga bi, umjesto nadmetanja u osporavanju ili veličanju Tuđmana, s povijesnim Tuđmanom bilo produktivnije postupati onako kako je Tuđman postupao s poviješću: bez ideoloških predrasuda učiti iz hrvatske i europske povijesti te kao orijentir za budućnost uzimati ono što je izraz hrvatskih i europskih geopolitičkih i duhovnih konstanti. Drugim riječima, kao što je njegov uspjeh proizašao iz sintetičke sposobnosti da se iz povijesnih minusa stvori jedan jedinstveni povijesni plus, tako bi nama danas itekako mogla pomoći aktualizacija bitnih vrjednota baštine njegove odgovornosti za Hrvatsku i njihova ugradnja u političku osnovu dalje izgradnje hrvatskoga društva i države. (rm)