KARL MARX – SOTONIST? PROFIL PRAOCA BORBENOG ATEIZMA

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Na vrhuncu pokreta “Black Lives Matter”, u rujnu 2020., grad Beč je zaprimio peticiju sa zahtjevom: „Preimenovanje Karl Marx Hofa – Black Lives Matter – nulta tolerancija za antisemitizam i rasizam“. Peticija je bizarna zbog toga što osnivačica pokreta Black Lives Matter Patrisse Cullors sebe prikazuje kao pobornicu marksizma. Značajne su optužbe iznesene u tekstu peticije. Naime, Karl Marx bio je naskroz antisemit i rasist. Peticija je dobila svega 25 potpisa. Druge poznate ličnosti 19. stoljeća teže prolaze: prosvjedi protiv spomenika Cecilu Rhodesu (Rodezija!), koji je također optužen za rasizam, ispred koledža Oriel u Oxfordu, privukli su svjetsku pozornost. Rhodes, kolonijalist i kapitalist, osnovao je 1902. najstariju Svjetsku akademsku zakladu. Do sada je više od osam tisuća studenata iz cijelog svijeta tim stipendijama moglo sebi priuštiti studiranje na prestižnom Oxfordu. Nešto kao Nobel za studente.

Pa zašto peticija nije dobila na pozornosti, a Rhodes teško može ostati na postolju? Jesu li optužbe lažne? Posebno je ozbiljna optužba za antisemitizam. Marx je potjecao iz židovskih obitelji, i s očeve i s majčine strane. Njegov otac Heinrich vjerojatno je prešao na protestantizam oko 1819. kako bi mogao nastaviti raditi kao odvjetnik u Trieru. Djecu je dao krstiti 1824., a supruga se krstila 1825. Međutim, to nasljeđe – uostalom, nekoliko je generacija rabina među Marxovim predcima – nije priječilo Marxa da iznese znane optužbe u svom djelu „O židovskom pitanju“: „Koji je to sekularni razlog židovstva? Praktična potreba? Koristoljublje? Koji je sekularni kult židovstva? Koji je njegov sekularni bog? Novac. Da! Emancipacija od cjenkanja i novca … U židovstvu prepoznajemo opći suvremeni protusocijalni element… Emancipacija od Židova u svom konačnom značenju je emancipacija čovječanstva od judaizma.” (1. 2.1844.) Marxovi branitelji tvrde da se takve izjave moraju čitati u povijesnom kontekstu pa se stoga daju i opravdati. Očito se to ne odnosi na Cecila Rhodesa.

‘Projektili’ protiv Ferdinanda Lasallea

Kod druge optužbe peticija se izričito odnosi na Marxa rasista. Kao dokaz, u tekstu peticije navodi se pismo koje je Marx uputio Friedrichu Engelsu 1862. Marx piše o socijalistu Ferdinandu Lassalleu, također Židovu, koji ga je posjetio u Londonu: „Židovski nigger Lassalle, koji nasreću odlazi ovaj tjedan,… izgubio je 5000 talira u lažnoj špekulaciji. Tip bi radije protratio novac i bacio ga u smeće nego dao ‘prijatelju’, pa makar mu bile zajamčene kamate i kapital. Sada mi je potpuno jasno, kao što dokazuje njegov oblik glave, izgled i rast kose, da on potječe od crnaca koji su slijedili Mojsijev izlazak iz Egipta (osim ako njegova majka ili baka s očeve strane nisu ukrstile putove s nekim crncem). Pa, ova kombinacija judaizma i germanizma, s crnačkom osnovnom supstancom, mora proizvesti čudan izdanak. Nasrtljivost toga momka također je crnačka.” (K.Marx/Fr. Engels, Djela, sv. 30)

Biografi su pripisali očito ružni antisemitizam i rasizam njegovim nesigurnim financijskim prilikama. Međutim, rasistički ispadi ne mogu se smatrati iznimkom, naprotiv. Marx se nije zaustavio ni na vlastitoj obitelji. On je svoga zeta Paula Lafarguea, koga bi se danas okrstilo kao “mješanca-mestika” s njegovim kreolsko-afričkim predcima, nazivao “Negrillo”, “Crnčuga” ili “Gorila”. Dovoljno govori činjenica da je Marx birao takve uvrjedljive riječi u vrijeme dok je u Americi bjesnio građanski rat za oslobađanje crnaca iz ropstva, o čemu je bio dobro informiran. Sam Lafargue počinio je samoubojstvo 1911. godine zajedno sa svojom suprugom, Marxovom kćeri Laurom.

Židovska samomržnja?

U svom članku “‘Židovska crnčuga’ Lassalle. Marginalije uz pismo Karla Marxa”  Wulf D. Hundt piše: „Njemačka recepcija posebno se intenzivno usredotočila na temu antisemitizma što je prilično značajan dokaz ‘samomržnje’ koju je Marx potiskivao kao mržnju prema ‘Židovu u sebi’, što zapravo svjedoči o ‘gotovo mahnitom i patološkom antisemitizmu’… Stoga ne iznenađuje da je Marxovo pismo dospjelo u ‘Priručnik antisemitizma’“. Kako protumačiti da onaj tko traži ukidanje svih klasa i rasa, istodobno cementira granice među rasama?

Kritičko propitivanje i prijepor spram te nimalo laskave strane praoca komunizma, militantnog borca ​​protiv porobljavanja radničke klase, ostaje prešućeno u Zagrebu i među našim lijevima? Treba spomenuti Hannah Arendt, židovsku, njemačko-američku politologinju, koja je Marxovo djelo “O židovskom pitanju” u Podrijetlo totalne dominacije (1955.) označila kao “klasično djelo” „antisemitizma ljevice“.

Đavao i Marx

Na međunarodnom planu čini se da stvari idu i dalje. Godine 2020. Paul Kengor objavio je studiju o mračnoj strani Karla Marxa, “Đavao i Karl Marx” (TAN Books), koja se, između ostalog, oslanja na još dva biografska spisa objavljena u SAD-u. Jedna od njih je Marxova biografija Roberta Paynea objavljena 1968. godine. U predgovoru Payne piše: „Čovjek opisan na ovim stranicama ima malo toga zajedničkog s nepogrešivim prorokom koga komunisti štuju… Marx je bio daleko od toga da bi slovio kao idealan komunistički tip.“

Tijekom udvaranja Jenny von Westphalen Marx joj je darovao tri sveska svojih pjesama. Jenny je sveske oporučno ostavila svojoj kćeri Lauri  koja ih je posudila prvom Marxovu biografu Franzu Mehringu. Robert Payne napominje da je Mehring bio šokiran sadržajem pjesama i mislio je da bi bilo bolje da nikad nisu objavljene, kako ne bi naštetile Marxovu ugledu, te ih je vratio Lauri. Ostavila ih je svom nećaku Jeanu Longuetu, sinu Marxove najstarije kćeri Jenny. Naposljetku, zahvaljujući neumornom istraživanju Marxova sovjetskog arhivista Davida Rjazanova oni su otkriveni i objavljeni. Rjazanov je stradao kao žrtva Staljinovih čistki.

Godine 1976. objavljeno je djelo Richarda Wurmbranda „Je li Karl Marx bio sotonist?“ Dok je Payne pristupao Marxu kao povjesničar i pisac, Wurmbrand se bavio pitanjem, kako je moglo doći do Marxove transformacije od kršćanina židovskog podrijetla u gorljiva neprijatelja religije. Wurmbrand bilježi: „U njegovoj posljednjoj svjedodžbi u srednjoj školi pod ‘Vjerski odgoj’ navedeno je: ‘Njegovo poznavanje kršćanske vjere i moralnih načela jasno je i vrlo dobro utemeljeno.’“ Međutim, tijekom studentskih godina već je izronio drugi Marx koji piše u jednoj pjesmi: „Želim se osvetiti Onomu koji tamo gore vlada“. Kako je moglo doći do takve promjene? I kakve je posljedice imalo to za Marxov život i djelo?

Je li Karl Marx bio sotonist?

Karlov otac Heinrich Marx pridružio se francuskoj masonskoj loži (L’Etoile hanseatique) g. 1813. Francuski obred masonerije smatra se jednim od najstarijih na svijetu, a njegova su dva stupa Jahin i Boaz, lozinka prvog stupnja je Tubal-Kain. Božanska objava nema mjesta u masoneriji koja postulira apsolutnu slobodu savjesti. Simbolika toga obreda temelji se na konačnom uništenju judeo-kršćanske vjere i pobuni protiv Božje volje, koja se nadomješta čovjekovom apsolutnom voljom.  Svojim članstvom u toj loži Heinrich Marx je otvorio vrata kroz koja je protuvjersko uvjerenje duboko prodrlo u njegovu obitelj.

Razvoj sina Karla, koji se preselio u Berlin radi studija, uvelike je zabrinuo oca. Karl je u jednom od svojih rijetkih pisama ocu napisao 1837.: „Zastor je pao, moja Svetinja nad svetinjama je razderana, stoga se u nju moraju naseliti novi bogovi“. Pjesme i pisani fragmenti iz toga doba protkani su sotonističkim elementima. Za očev 55. rođendan darovao mu je knjigu pjesama koja sadrži uznemirujuće stihove: „Želim se ponosno osvetiti samomu sebi / Biću što sjedi gore na prijestolju… Želim sebi sagraditi prijestolje, / Njegov vrh bi trebao biti hladan i golem / Bedem neka mu bude nadljudski užas“, kao i „Tako sam proigrao nebo, / Znam to sigurno. / Moja duša, koja je nekoć pripadala Bogu, / sad je predodređena za Pakao“.

Komunist s financijskim problemima

Što je nagnalo Marxa na pomisao da se tim rečenicama može svidjeti ocu? I zašto otac u pismu iz studenog 1837. izražava zabrinutost da se Karl bavi poezijom umjesto pravom, ali ne i naizgled sotonskim sadržajem njegove poezije? Ostaje misterij povjerenje u moralnost sina koji tvrdi da je prodao dušu vragu. Ono što ga živcira goleme su količine novca koje njegov sin troši: 700 talira godišnje. U to vrijeme godišnje potrebe četveročlane radničke obitelji bile su oko 130 talira. Heinrich Marx umire 10. svibnja 1838. Karl ne dolazi na sprovod.

Karlova očekivanja od vlastite obitelji mogu se sažeti u jednu jedinu riječ: novac. U iščekivanju nasljedstva piše o bogatom ujaku svoje žene Jenny: „Ako sad crkne taj pas, ne ću imati problema.“ A o svojoj majci: „Jučer sam dobio odgovor od svoje stare. Ništa osim nježnih riječi  – nema gotovine. Kaže mi i ono što već znam, da ima 75 godina i da osjeća neke boljke starosti“. O Engelsovu ocu, bogatu tvorničaru: „Imam jedan dobro skovan plan da se iz tvoga staroga izmuze novac“. Karlova je obitelj živjela u krajnjem siromaštvu tako da od sedmero djece četvero nije navršilo ni deset godina. Usred zime obitelj je izbačena iz londonskoga stana jer nisu mogli platiti stanarinu.. Ali je ispod njegova je dostojanstva baviti se bilo kakvim poslom da bi se zaradilo za život obitelji.

Okolina pleše prema njegovoj melodiji

Unatoč Karlovoj nemilosrdnosti, njegovu parazitizmu, njegovoj zloći, oni oko njega plesali su uz njegovu melodiju: Engels ga je financirao, žene oko njega – Jenny, Lenchen te kći Eleanor – bile su mu odane i žrtvovale su svoje živote za Karla, revolucionara koji u jednoj ranoj pjesmi opisuje svoju ulogu svirača.  Svira on violinu dok duše ne zazvuče kao pakao. Svoju je umjetnost iskamčio od đavla koji mu zauzvrat određuje tempo: „On mi daje takt, on crta znakove; moram naslikati posmrtni marš još snažnije, luđe.“

Takvim se stihovima Karl Marx preporučio Židovu Mosesu Hessu, sinu bogatog proizvođača šećera. Taj je bio uvjeren da će samo dosljedna, ovozemna učenja omogućiti ljudima da se oslobode svih tiranskih sila. Čovjek mora ukloniti mistifikacije koje ga paraliziraju „u političkom životu državnu moć, u religijskom životu nebesku moć; u teoriji Bog, u praksi moć novca“, govorio je Heß 1845. U Karlu Marxu prepoznao je osobu koja bi njegovu čisto materijalističkom svjetonazoru mogla pomoći do uspjeha. „Dr. Marx, ime je moga idola, još je vrlo mlad čovjek koji će zadati posljednji udarac srednjovjekovnoj vjeri i politici.“ Marxova kritika religije već je poprimila polemička obilježja. On i Bruno Bauer, bivši teolog i lijevi hegelijanac, jahali su na magarcima kroz Bad Godesberg u Velikom tjednu 1842. kako bi parodirali Isusov ulazak u Jeruzalem i ismijavali vjernike.

Moses Heß tvrdio je da je uvjerio i Friedricha Engelsa u komunizam. Sve – Bauera, Heßa, Engelsa, Marxa – ujedinila je mržnja prema vjeri i društvenim prilikama. Da bi se uništilo i jedno i drugo te oblikovalo novo ljudsko biće prema komunističkom idealu, bile su potrebne velike mase. Proletarijat se sam ponudio. „Kao što filozofija pronalazi svoje tvarno oružje u proletarijatu, tako i proletarijat nalazi svoje duhovno oružje u filozofiji, te čim misaona munja snažno pogodi to naivno tlo naroda, dogodit će se emancipacija Nijemaca u ljudska bića“. Tako Marx 1843. u „Kritici Hegelove filozofije  prava“.

Đavolji portret

Konrad Löw tvrdi da Marx nikada nije bio zabrinut za boljitak životnih uvjeta proletarijata na koga je gledao s prijezirom. Trebale su mu mase kao oružje da postigne svoj cilj: Svrgavanje svih postojećih društvenih poredaka, posebno izumiranje i brisanje svake religije s lica zemlje. Marxov omiljeni stih iz Goetheova Fausta bio je: „Sve što god nastaje, vrijedno je da na kraju nestane“. Vjeran toj krilatici formulira: „Komunisti otvoreno izjavljuju da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem cjelokupna postojećega društvenog poretka“. To znači: Sve što je čovječanstvo izgradilo kao trajni poredak. mora biti nasilno uništeno. S time i jezgra ljudskog suživota, obitelj: „Rastakanje obitelji!“ – stoji u Komunističkom manifestu. Malo prije smrti nastaje njegova posljednja fotografija. Darovao ju je svojim dvjema kćerima, Lauri i Eleanor, uz svoj nadimak: “Old Nick” – engleski sinonim za Đavla. Obje su kćeri počinile kasnije samoubojstvo.

Nijedna druga politička ideologija nije proizvela toliko nevolje i bijede, ugnjetavanja i smrti koliko komunizam. Prema grubim procjenama100 milijuna mrtvih može se mirne duše pripisati ideologiji koja je počinila stravične zločine, ne samo protiv pojedinaca, nego protiv cijele civilizacije i nacionalnih kultura (Stephane Courtois, urednik Crne knjige komunizma). Fascinacija koja je proizlazila iz Marxa i danas je prisutna i zarazna. Danas je glavni hrvatski grad oblijepljen crvenim komunističkim plakatima te pozivu na obnovu Komunističke partije?! Nepojmljivo, kad se zna koliko su zločina počinili komunisti na tlu bivše države. Kao čovjek Marx  je bio – blago rečeno –  odvratan. A razlozi zašto je i danas tako privlačan definitivno su vrijedni daljnjeg istraživanja.