O 25. OBLJETNICI SMRTI PRVOG HRVATSKOG PREDSJEDNIKA I 1100. OBLJETNICI HRVATSKOG KRALJEVSTVA PREDSTAVLJEN ROMAN O DR. TUĐMANU

U prepunoj Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva, sinoć 5. studenoga, predstavljen je roman dr. sc. Vladimira Lončarevića „Godina i vječnost“. Autor je na svom dosadašnjem bogatom znanstvenom i književnom mozaiku izgradio, možemo slikovito reći, nešto posebno – velebnu skulpturu prvom hrvatskom predsjedniku – spomenik „trajniji od mjedi“. Sabrao je niti duha i uma iz bogate hrvatske duhovne i umjetničke povijesti, pa kroz doživljaj osobe dr. Franje Tuđmana pružio hrvatskoj javnosti djelo kao novo nadahnuće. Iščitavajući knjigu čitatelj ostaje zadivljen koliko se tu – kod Tuđmana i Lončarevića – nalazi vjere prema Bogu i ljubavi prema hrvatskom narodu.

Pokazao nam je jednom, sjećamo se sinoć, predsjednik izvezenu torbicu … Uz izvezeni grb  stajale su riječi jedne starice, samouke autorice, iz Tomislavgrada: “Ja ću za te Boga molit, a Ti oslobodi Hrvatsku!”  Imali smo s Njim za Mi, evociramo, nekoliko razgovora….  Pokazao nam je američku raketu ispaljenu iz ruskog zrakoplova a upravljenu rukom srpskog pilota kojom su ga htjeli ubiti! A imao je u sebi života i žesti…baš kako se dolikuje Utemeljitelju…

Materijal je za svoga časnog života dao dr. Franjo Tuđman, a autor je svojim transcendentalnim pristupom sve to oplemenio i zahvalno vrednovao. Postavio je lik i djelo prvog Predsjednika u zrcalo hrvatske povijesti i suvremenosti i rezultat je sjajan. Roman obiluje potresnim dramatičnim slikama. Stoji tako Predsjednik pred Gospom Bistričkom… O čemu misli…odasvud, valjda,  arhetipi … došao je kao svi Hrvati tamo gdje treba – pokazati i prikazati sebe, obitelj, i Dragu Hrvatsku! A, on začudo – nakon stoljeća – ima Hrvatsku! Slično kao jednom u Sinju: https://miportal.hr/2024/08/06/a-tudman-se-baci-na-koljena/ Tu se negdje  nazire i pogled Bl. Alojzija iz Krašića i Hrvatske…

Stoji dalje – mogli bi nizati dramu i šire i stranice citirati – u jednoj sceni u mutno predvečerje, naš autor, pred grobom prvog Predsjednika: gleda na mrklini kamena zlatom ispisana slova. Baš tako je sinoć zasjalo i njegovo djelo u zagrebačkoj magli. Da, dr. Tuđman je, kako se sinoć čulo nekoliko puta, bio vrstan kršćanski vladar!

Knjigu su predstavili: u ime nakladnika Alfa mr. sc. Božidar Petrač, general Krešimir Kašpar, prof. dr. general Krešimir Ćosić, prof. Mihovil Bogoslav Matković i sam autor. Prigodne tekstove izvrsno je interpretirao Ivan Kojundžić, a program je vodila Lejdi Oreb. I ne, nismo preskočili – bio je za mikrofonom i prof. dr. Danijel Miščin, a njegove riječi možemo slobodno okarakterizirati, kao nezaboravan aneks romanu i svemu izrečenom te večeri. Cizelirao je Lončarevićevu skulpturu dr. Tuđmanu i darovao publici nekoliko dubokih misli da ispita svoje ideale i savjest – gdje smo i kako smo s ljubavlju, vjerom i nadom! Gdje i kako stojimo s hrvatskom poviješću i duhovnošću, s dr. Tuđmanom i drugim velikanima.

Uz brojnu publiku, izaslanike Ureda Predsjednika, Hrvatske vlade, različitih ministarstava i ustanova, i lijep broj miovaca došao je podržati i zahvaliti našem bratu i članu Predsjedništva Hrvatskog katoličkog zbora „MI“.

Radujemo se novom lijepom djelu i čestitamo dr. Lončareviću! 

(MI)

U nastavku pročitajte riječ Autora:

Poštovani i dragi nazočnici,

Čuli ste riječ ljudi od riječi, znalaca, poznavatelja i suradnika našega prvog Predsjednika dr. Franje Tuđmana. Vrijeme koje sam ja imao čast provesti s njime bilo je relativno kratko – jedva godina dana – no znakovito i važno. Godinama sam nosio neke trenutke, ponešto i zapisao, no prije 3-4 godine sazrela je zamisao da napišem roman o njemu – kakvoga sam ga doživio, no i kako sam ga iz svoje duhovne vizure vidio u cjelini hrvatske povijesti.

Mogao bih kazati da je roman Godina i vječnost djelo koje sam ne samo želio nego i morao napisati – kao dužnik domovine, kako je davno, pišući svoja djela napisao Juraj Šižgorić. Želim li ga tek kratko kvalificirati, kazat ću da on nije romansirana povijesna rekonstrukcija, ali jest, kako je napisano, svojevrsna romaneskna povjesnica o preds. Tuđmanu i Hrvatskoj. U tom kontekstu želim kazati tri stvari.

Prvo, preds. Tuđman vjerovao je, da se poslužim Mažuranićevom mišlju, u prošlost, sadašnjost i budućnost Hrvatske. Vjerovao je da je svaki hrvatski čovjek, kako je govorio, jednaki dio Hrvatske, no neprestance je tražio ljude koji će biti nositelji vrednota hrvatskoga duha, nadanja i težnji. Na prvom našem susretu kazao mi je: „Mladi prijatelju, mi nemamo ljudi.“ S vremenom sam shvatio što je želio reći: mi nemamo dovoljno ljudi od značaja koji bi se bezuvjetno i bezpridržajno posvetili Hrvatskoj, onako kako joj se on posvećivao. U tom pogledu – tako sam ga doživio i takvim spoznao – bio je značaj, karakter u onom starćevićanskom smislu riječi nepokolebive vjere u samostalnu i slobodnu Hrvatsku, u njezino povijesno značenje, u njezinu vitalnost, postojanost i duhovnu važnost u svijetu.

Drugo, preds. Tuđman bio je čovjek koji se za Hrvatsku slobodu spremao i koju je pripremao. Vjerovao je u svoj hrvatski narod – i narod je vjerovao njemu. Bez naroda on bi bio suhozemnik bez kiše i sunca, bez njega narod bi u prijelomnom dobu devedesetih i dalje bio nasukana lađa. I ne samo nasukana nego i razorena. Često je govorio da smo sve stvorili vlastitim snagama i s Božjom pomoći. I to – vjera u Božju pomoć u duhu kršćanskoga svjetozora, – drugi je, uz vjeru u narod, vodstveni moment njegova državničkoga djelovanja. U toj sintezi povijesne fizike i metafizike on je našao rješenje hrvatskih zagonetki i pitanja.

Naposljetku, preds. Tuđman bio je čovjek mira, pomirbe i sinteze. Nije želio rat, a kada je rat započeo, gledao je da ga se završi što prije i sa što manje žrtava i stradanja. Svi koji žele jasno gledati mogu to jasno i vidjeti. I zato je mirna reintegracija kvintesencija njegovih pobjedničkih postignuća. Jer za veličinu jednog čovjeka, tako i cijeloga naroda, nije važno samo što je postigao nego i na koji način (je to ostvario). A svemu tome prethodila je pomirba među Hrvatima. Pomirba je za nj bila legitimacija zdravoga hrvatstva, a on sam bio je institucija i konstitucija državotvornog hrvatskog jedinstva i suverenizma. Na nama danas također je da s odgovornošću za državnu i narodnu budućnost o tome promišljamo i, suprotivo svijetu razornih sila, u svemu bitnome ponovno nađemo putove kohezije i jedinstva – a u drugome neka vlada sloboda.

Na tim temeljima stvarana, njegova baština i danas je živa. Njegovi baštinici svi su oni Hrvati u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, diljem drugih starih domovinskih krajeva do Bačke i Boke, i širom svijeta koji vjeruju da je samostalnost Hrvatske proviđena dubokim povijesnim smislom, što Hrvatskoj, reći ću, s Božjom pomoći, daje neograničene mogućnosti razvoja; njegovi baštinici svi su hrvatski ljudi dobre volje, neovisno o naciji i vjeri, koji vjeruju u Hrvatsku i u njezin autentični duh, duh koji u punoj širini prihvaća sve što je čovječanski naravno i humano. Jer, kako reče pjesnik Viktor Vida, Hrvat iz Boke kotorske, sve zemaljske kušnje kroz koje prolazi Hrvatska, proistječu iz njezina značaja (karaktera), a kako kušnje, tako i snaga. Naša je snaga u vrednotama hrvatske samobitnosti i samosvijesti, u koje je preds. Tuđman čvrsto vjerovao i koje je živio. Njegov nam život stoga nije samo testament – njegov je život, vjerujem, smjerokaz budućnosti, to jasniji što su pitanja pred kojima stojimo teža i veća.

Dopustite mi na kraju još nekoliko riječi zahvale. Prije svega, hvala svima koji su mi savjetom, podrškom, kritikom, prijedlozima i na druge načine pomagali u pisanju knjige. Hvala g. Božidaru Petraču, koji je pomogao romanu dati istančaniju književnu fizionomiju te nakladniku Alfi na potpori svojim renomeom.

Svima vama zahvaljujem na dolasku. Prepoznali ste ovaj čas kao čas sabiranja, ne oko jedne knjige i njezina pisca, nego oko čovjeka koji nam je pokazao kako se u Hrvatsku vjeruje, kako se za Hrvatsku radi, kako se za Hrvatsku živi. Učinili ste večerašnji događaj svečanošću. Posebice hvala sudionicima: voditeljici gospođi Lejdi Oreb, gospodinu Kojundžiću na sjajnoj interpretaciji te govornicima generalima Ćosiću i Kašparu, prof. dr. Miščinu i prof. Matkoviću, koji je i na druge načine svesrdno pomogao dati doprinos današnjoj svečanosti. Mihovile, hvala! Hvala ravnatelju dr. Dinku Čuturi na gostoprimstvu u ovom časnom domu hrvatske kulture. Hvala svima!

I neka nam živi naša jedina i vječna Hrvatska!