VRIJEDI IŠČITATI OVU MORALNU VELIČINU: HOMMAGE U ČAST RABINA LORDA JONATHANA SACKSA

Preveo i priredio: Dr. Fra Tomislav Pervan OFM

Godine 1973. prva nagrada Templeton dodijeljena je Majci Terezi. G. 2023. slavila se 50. obljetnica ove nagrade. Među laueratima imamo humanitaraca i svetaca, filozofa, teologa i pisaca, teoretskih fizičara i jednog kralja. Templetonova nagrada odavala je počast iznimnim ljudima. Zajedno su pomicali granice našeg razumijevanja najdubljih pitanja svemira te mjesta i svrhe čovječanstva u njemu, čineći tu nagradu najzanimljivijom nagradom na svijetu, nećšto poput Nobela za humanitarne i religijske aktivnosti.

Kao cijenjeni vjerski vođa, filozof, teolog i pisac, rabin Lord Jonathan Sacks proveo je cijeli život promičući toleranciju i razumijevanje. Središnje mjesto u njegovoj poruci bilo je uvažavanje i poštovanje svih vjera, što je poticao kroz javne razgovore u masovnim medijima, kroz popularna predavanja i više od dva tuceta knjiga, kao i kroz svoj položaj glavnog rabina Ujedinjenih živodskih kongregacija Commonwealtha od 1991. do 2013. godine.

Zatim mu je 2016. godine dodijeljena nagrada Templeton za njegove neumorne napore da unese duhovni uvid i poruke ljubavi u javni diskurs te za obranu kompatibilnosti religije i znanosti. Ove počasti odražavaju ne samo njegova osobna postignuća već i šire priznanje važnosti njegove poruke u izgradnji skladnijeg svijeta.

Rođen 8. ožujka 1948. u Londonu, Sacks je odrastao u svijetu koji se još uvijek borio s posljedicama Drugog svjetskog rata. Roditelji su mu usadili predanost obrazovanju, judaizmu i širem društvu što je duboko utjecalo na njegov životni put. Iako je pohađao kršćansku školu, otprilike polovica učenika bili su Židovi, što ga je navelo da organizira i vodi jutarnje skupove za židovske učenike.

Godine 1969. Sacksu je dodijeljena diploma First Class Honors Degree in Moral Science (Philosophy) na koledžu Gonville & Caius na Sveučilištu Cambridge. Tijekom svog boravka na Cambridgeu krenuo je u dvomjesečni posjet Sjedinjenim Državama gdje se susreo s rabinom Josephom Soloveitchikom, dekanom teološkog sjemeništa, potom rabinom Isaacaom Elchananom na Sveučilištu Yeshiva u New Yorku te rabinom Menachemom Mendelom Schneersonom . Oni su Sacksa potaknuli da zatraži rabinsko ređenje koje je primio 1976. na Židovskom koledžu i Yeshiva Etz Chaim u Londonu.

Postao je rabin sinagoge Golders Green u Londonu 1978., položaj koji je izvanredno obnašao više od desetljeća. Tijekom tog vremena bljesnula je  njegova je reputacija dinamičnog i inspirativnog govornika, privlačeći svojim propovijedima i učenjima pojedince iz različitih sredina.

Godine 1991. Sacks je preuzeo ulogu vrhovnog rabina Ujedinjenih židovskih kongregacija Commonwealtha. Njegov mandat, koji je trajao 22 godine, označio je transformativno razdoblje za britansko židovstvo. Sacks je neumorno radio na premošćivanju jaza među vjerskim zajednicama, potičući dijalog i razumijevanje u sve više multikulturalnom društvu. Njegova predanost međuvjerskim odnosima priskrbila mu je poštovanje i izvan židovske zajednice

Rabin Sacks je autor više od 40 knjiga, uključujući svoje temeljno djelo, Moralnost: Obnova zajedničkog dobra u podijeljenim vremenima (2020.). Također je bio poznati javni govornik i mnogo je putovao, držeći predavanja i sudjelujući u razgovorima koji su nadilazili vjerske i kulturne barijere.

U znak priznanja za njegov doprinos Sacksa je 2005. kraljica Elizabeta II. proglasila vitezom, a 2009. mu je dodijeljeno doživotno plemstvo u Domu lordova.

Rabin Sacks preminuo je 7. studenog 2020. u dobi od 72 godine. Njegovo nasljeđe je suosjećanje, intelektualna strogost i nepokolebljiva predanost njegovanju svijeta u kojem razumijevanje i poštovanje trijumfiraju nad podjelama.

(Alyssa Settefrati)

 *******

 GOVOR ŠTO GA JE ODRŽAO U POVODU DODJELE TEMPLETON-NAGRADE

RABIN LORD JONATHAN SACKS

LONDON, 26. SVIBNJA 2016.

Voljeni prijatelji. Vijest da sam osvojio ovu nagradu gotovo me ostavila bez riječi, jer je ovo događaj bez presedana u povijesti rabinata. Ali ostavila me dirnutim, poniznim, zahvalnim i duboko motiviranim, jer za mene nagrada nije samo ono što je učinjeno, već i koliko toga još treba učiniti.

Želim izraziti svoju duboku zahvalnost i povezanost s obitelji Templeton: sjećanje na pokojnog Sir Johna, čija vizija još uvijek pokreće nagradu i Zakladu koja nosi njegovo ime, i sjećanje na njegova sina pokojnog dr. Jack Templeton, koji je tako osigurao njezin kontinuitet. Ali također i posebno Jackovoj ženi Pini i njihovim kćerima, Heather Templeton Dill i Jennifer Templeton Simpson, koje predivno utjelovljuju kombinaciju vodstva i poniznosti koja je tako rijetka i tako dragocjena. Elaine i ja imali smo povlasticu posjetiti sjedište Zaklade u travnju ove godine i bili smo impresionirani i nadahnuti rasponom i kvalitetom programa koje Templeton  podržava i vizijom koja je u njihovoj osnovi. Nastavite donositi blagoslove svijetu. Posebno hvala Joanni Almond, Lynn Coletta i Donu Lehru za sve što je vezano uz ovu večer i druge događaje vezane uz nagradu.

Želim zahvaliti Lordu Griffithsu za sve što je učinio; lordu Careyu što me predložio za nagradu; a za večerašnju glazbu zboru Shabbaton, zboru osnovne škole Sacks Morasha i orguljašu Gerardu Brooksu.

Vrlo dobro znam da zasluga nije moja, već je to zasluga židovske tradicije kojoj sam pokušao dati glas, i njezinih dvostrukih imperativa: biti vjeran svojoj vjeri i biti blagoslovom za druge, bez obzira na njihovu vjeru. Ljudi me ponekad pitaju kako sam postao govornik, a ja odgovaram: Jednostavno. Oženio sam se najboljom slušateljicom na svijetu. Stoga zahvaljujem Elaine i našoj djeci – Joshu, Dini i Gili – i njihovim divnim obiteljima koje su mi pružale toliku podršku, te Joanni, Danu i Debby, svomu predivnom timu. I na kraju hvala Bogu koji vjeruje u nas daleko više nego što mi vjerujemo u njega.

Rekao sam da mi je nagrada manje priznanje za  prošlost nego odgovornosti za budućnost, a toj budućnosti se večeras obraćam. Ovo je sudbonosan trenutak povijesti. Kamo god pogledamo, na političkom, vjerskom, ekonomskom, ekološkom polju, prisutni su nesigurnost i nestabilnost. Nije pretjerano reći da je potpuno ugrožena budućnost Zapada i jedinstveni oblik slobode čemu je Zapad bio pionir u posljednja četiri stoljeća.

Večeras se želim osvrnuti na jedan fenomen koji je oblikovao Zapad, dovodeći ga najprije do veličine, a sada do krize. Može se sažeti u jednu riječ: outsourcing – prijenos na drugoga, izdvajanje posla, dodjela i povjeravanje drugima. Na prvi pogled, ništa ne može biti nevinije ili produktivnije. To je osnova moderne ekonomije. To je podjela rada Adama Smitha i teorija komparativne prednosti Davida Ricarda koja kaže, čak i ako si bolji od mene u svemu, ipak obojica dobivamo ako ti radiš ono u čemu si najbolji i ja radim ono u čemu sam ja najbolji  te ako međusobno trgujemo. Pitanje je: postoje li granice? Postoje li stvari koje ne možemo ili ne bismo trebali prepustiti vanjskim suradnicima?

Problem je nastao zbog novih tehnologija i trenutne globalne komunikacije. Dakle, umjesto outsourcinga unutar gospodarstva, mi to radimo između gospodarstava. Vidjeli smo prenošenje, outsourcing, proizvodnje u zemlje s niskim plaćama. Vidjeli smo outsourcing, prepuštanje, prijenos usluga, tako da možete boraviti u nekom gradu u Americi, rezervirati hotel u drugome, a da niste ni svjesni kako vaš poziv preuzimaju oni u Indiji. To se tada činilo kao dobra ideja, kao da Zapad poručuje svijetu: vi proizvodite, a mi ćemo trošiti. Ali, je li to dugoročno održivo?

Potom su banke počele prepuštati rizik vanjskim suradnicima, dajući zajmove daleko iznad svojih mogućnosti u uvjerenju da će ili cijene nekretnina zauvijek rasti, ili što je još važnije, ako padnu, to će biti problem nekoga drugoga, a ne moj.

Međutim, postoji jedan oblik outsourcinga koji se malo primjećuje: outsourcing memorije. Naša računala i pametni telefoni razvili su sve veće i veće memorije, od kilobajta preko megabajta do gigabajta, dok su naša sjećanja i sjećanja naše djece sve manja i tanja. Zapravo, zašto se ovih dana truditi sjećati se bilo čega ako to možete potražiti u mikrosekundi na Googleu ili Wikipediji?

Ali tu smo, mislim, pogriješili. Pobrkali smo povijest i sjećanje, što uopće nije isto. Povijest je odgovor na pitanje: „Što se dogodilo?” Pamćenje je odgovor na pitanje „Tko sam ja?” Povijest su činjenice, sjećanje je identitet. Povijest je njegova priča (History is his-story – igra riječi!). To se dogodilo nekomu drugom, ne meni. Sjećanje je moja priča, prošlost koja me je učinila onim što jesam, čijeg sam nasljeđa čuvar za buduće generacije. Bez sjećanja nema identiteta. A bez identiteta, puka smo prašina na površini beskraja.

U nedostatku pamćenja zaboravili smo jednu od najvažnijih lekcija proizašlih iz vjerskih ratova u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću te novog rađanja slobode koje je uslijedilo. Čak i tvrditi kako to zvuči antikvarno, ali je ovo činjenica: slobodno društvo je moralno postignuće. Bez samosvladavanja, bez stege i sposobnosti da odgodimo zadovoljenje svojih nagona i bez navika srca i djela koje nazivamo vrlinama, na kraju ćemo izgubiti svoju slobodu.

To je ono što je Locke mislio kada je suprotstavio slobodu, slobodu činiti ono što bismo trebali, s dopuštenjem, slobodom činiti što želimo. To je ono što je Adam Smith signalizirao kada je, prije nego što je napisao Bogatstvo naroda, napisao Teoriju moralnih osjećaja. To je ono što je Washington mislio kada je rekao: „Ljudska prava mogu biti osigurana samo među poštenim i čestitim ljudima.” I Benjamin Franklin kada je rekao: „Samo su čestiti i pošteni ljudi sposobni za slobodu.” I Jefferson kada je rekao: „Nacija kao društvo formira moralnu osobu, a svaki njen član je osobno odgovoran za svoje društvo.”

Zapad je u jednom trenutku odbacio to uvjerenje. Kad sam otišao na Cambridge kasnih 60-ih, filozofski se kolegij tada zvao Moralne znanosti, što znači da je, baš kao i prirodne znanosti, moral bio objektivan, stvaran, dio vanjskog svijeta. Ubrzo sam, međutim, otkrio da u to više gotovo nitko ne vjeruje. Moral nije bio ništa više od izraza emocija, ili subjektivnog osjećaja, ili osobne intuicije, ili autonomnog izbora. Bilo je, unutar granica, što god sam htio birati. Zapravo nije preostalo ništa za proučavati osim značenja riječi. Meni je ovo bilo manje nalik na civilizaciju nego na slom civilizacije.

Trebale su mi godine da shvatim što se dogodilo. Moral je bio podijeljen na dva dijela i prepušten drugim institucijama. Postojali su moralni izbori i postojale su posljedice naših moralnih izbora. Sam moral je prepušten tržištu. Tržište nam nudi izbore, a sama moralnost samo je skup, ‘set’, izbora u kojima pravo, dobro ili krivo, pogrješno, nemaju nikakvo značenje osim zadovoljenja ili frustracija želja. Rezultat je da nam je sve teže razumjeti zašto možda postoje stvari koje želimo činiti, koje si možemo priuštiti i na koje imamo zakonsko pravo, a koje unatoč tomu ne bismo smjeli činiti jer su nepravedne, nečasne, nelojalne ili ponižavajuće : jednom riječju, neetične. Etika se svela na ekonomiju.

Što se tiče posljedica naših izbora, one su prepuštene državi. Loši izbori dovode do loših ishoda: propalih veza, zanemarene, zapuštene djece, depresivnih bolesti, promašenih života. Ali Vlada bi se trebala time pozabaviti. Zaboravite na brak kao svetu vezu između muža i žene. Zaboravite na potrebu djece za ljubavlju i sigurnom ljudskom okolinom. Zaboravite na potrebu da nam zajednice daju podršku u vremenima potrebe. Socijalna skrb je prepuštena državi. Što se tiče savjesti koja je nekoć igrala tako veliku ulogu u moralnom životu, ona se može prepustiti regulatornim tijelima.

Dakle, reducirajući moralni izbor na ekonomiju, prenijeli smo posljedice svojih izbora na politiku.

I činilo se da to djeluje, barem generaciju ili dvije. Ali sada su se pojavili problemi koje ne može riješiti samo tržište ili država. Spomenimo samo neke: Strukturalna nezaposlenost koja prati outsourcing proizvodnje i usluga. Daljnja nezaposlenost do koje će doći kad umjetna inteligencija bude sve više zamjenjivala ljudsku prosudbu i vještinu. Umjetno niske kamatne stope koje potiču pozajmljivanje i zaduživanje te obeshrabruju štednju i ulaganja. Divlje napuhana plaća izvršnog direktora. Snižavanje životnog standarda, prvo radničke, a potom i srednje klase. Nesigurnost zaposlenja, čak i za diplomirane studente. Nemogućnost mladih obitelji da si priušte dom. Propast braka što dovodi do nerješivih problema dječjeg siromaštva i depresije. Pad nataliteta u cijeloj Europi što je dovelo do neviđenih razina useljavanja koja su sada jedini način na koji Zapad može održavati svoje stanovništvo, i sustavni neuspjeh integracije nekih od tih skupina. Gubitak obitelji, zajednice i identiteta koji su nam nekad davali snagu da preživimo nestabilna vremena.

Zašto su se problemi pokazali nerješivima? Prvo, zato što su globalni, a vlade su samo nacionalne. Drugo, jer su dugoročni, dok su tržište i liberalna demokratska politika kratkoročni. Treće, jer ovise o promjeni navika ponašanja, što ni tržište ni liberalna demokratska država nemaju mandat činiti. Ponajviše zato što ih ne može riješiti samo tržište i država. Ne možete iznajmiti niti drugima prepustiti savjest. Ne možete delegirati moralnu odgovornost.

Kada to učinite, povećavate očekivanja koja se ne mogu ispuniti. A kada se neizbježno ne ispune, društvo postaje opterećeno razočaranjem, ljutnjom, strahom, ogorčenjem i krivnjom. Ljudi počinju tražiti utočište u magičnom razmišljanju koje danas ima jedan od četiri oblika: krajnja desnica, krajnja ljevica, vjerski ekstremizam i agresivni sekularizam.

Ekstremna desnica traži povratak u zlatnu prošlost koje nikada nije bilo. Krajnja ljevica traži utopijsku budućnost koje nikada neće biti. Vjerski ekstremisti vjeruju da terorom možete donijeti spasenje. Agresivni sekularisti vjeruju da će biti mira ako se lišite religije. Sve su to fantazije, a pokušaj njihova ostvarenja ugrozit će same temelje slobode. Pa ipak, vidjeli smo, čak i u glavnoj britanskoj i američkoj politici, oblike ogavnosti i iracionalnosti za koje nisam mislio da ću ih ikada vidjeti u životu. Vidjeli smo na sveučilišnim kampusima u Britaniji i Americi odbacivanje akademske slobode u ime prava da ne budem uvrijeđen sučeljavanjem sa stajalištima s kojima se ne slažem. Ovo je le trahison des clercs, intelektualna izdaja našeg vremena, i doista je vrlo opasna. Dakle, postoji li drugi način?

Dva me povijesna fenomena odavna fasciniraju. Jedna je neobična činjenica da je Zapad, koji je tisuću godina zaostajao za Kinom, pretekao Kinu u sedamnaestom stoljeću, stvarajući znanost, industriju, tehnologiju, slobodno tržište i slobodno društvo.

Druga je ništa manje čudesna činjenica da su Židovi i judaizam preživjeli dvije tisuće godina nakon uništenja Drugog hrama, izgubivši sve na čemu je njihovo postojanje bilo utemeljeno u Bibliji: svoju zemlju, svoj dom, svoju slobodu, svoj Hram, svoje kraljeve, svoje proroke i svećenike.

Objašnjenje je u oba slučaja identično. To je upravo suprotno od prepuštanja  drugome, outsourcinga: naime internalizacija onoga što je nekoć bilo izvanjsko. Gdje god su se u svijetu Židovi molili, bio je tu i Hram. Svaka je molitva bila žrtva, svaki je Židov bio svećenik, a svaka zajednica djelić Jeruzalema. Nešto slično dogodilo se u onim strujama islama koje su džihad tumačile ne kao fizički rat na bojnom polju, već kao duhovnu borbu unutar duše.

Paralelni fenomen dogodio se u kršćanstvu nakon reformacije, posebno u kalvinizmu koji je u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću preobrazio Nizozemsku, Škotsku, doveo do revolucije u Engleskoj te u Ameriki Očeve-doseljenike. To je ono čemu je Max Weber famozno pripisao duh kapitalizma. Vanjski autoritet Crkve zamijenjen je unutarnjim glasom savjesti. To je omogućilo široko rasprostranjene mreže povjerenja o kojima ovisi nesmetano funkcioniranje tržišta. Toliko smo navikli suprotstavljati materijalno i duhovno da ponekad zaboravljamo da riječ kredit dolazi od latinske riječi credo, vjerujem, a confidence, taj preduvjet ulaganja i gospodarskog rasta, dolazi od fidentia, fides što znači vjera ili povjerenje.

Ono što se pojavilo u judaizmu i post-reformacijskom kršćanstvu bio je najrjeđi karakterni tip: osobnost usmjerena na nutrinu. Većina društava, tijekom većeg dijela povijesti, bila je usmjerena ili prema tradiciji ili prema drugima. Ljudi čine ono što čine, ili zato što su tako oduvijek činili, ili zato što to drugi ljudi čine.

Likovi usmjereni prema unutra su različiti. Oni postaju pioniri, inovatori i oni koji preživljavaju. Imaju internalizirani, pounurašnjeni satelitski navigacijski sustav tako da ih ne zabrinjava neistraženo područje. Imaju snažan osjećaj dužnosti prema drugima. Trude se imati sigurne brakove. Svoje vrijednosti predaju svojoj djeci. Pripadaju snažnim zajednicama. Preuzimaju odvažne i smjele, ali pažljivo proračunate rizike. Kada zakažu, imaju brzo vrijeme oporavka.

Imaju stegu. Uživaju u teškim izazovima i napornom radu. Igraju na duge staze. Više ih zanima održivost nego brza zarada. Znaju da moraju biti odgovorni prema kupcima, zaposlenicima i dioničarima, kao i prema široj javnosti, jer, gledano dugoročno, samo će tako opstati. Oni ne rade gluposti poput kreativnog računovodstva, drugorazrednih hipoteka i krivotvorenih podataka o emisijama, jer znaju da ih ne možete zauvijek lažirati. Oni ne konzumiraju sadašnjost po cijenu budućnosti, jer imaju osjećaj odgovornosti za budućnost. Imaju sposobnost suzbiti ili odgoditi zadovoljenje nagona. Sve to čine jer imaju unutarnji moralni glas. Neki to zovu savješću. Neki to nazivaju Božjim glasom.

Takve kulture ostaju mlade. One pobjeđuju entropiju, gubitak energije, koji je označio urušavanje   i pad svakog drugog carstva i supersile u povijesti. Ali Zapad je, prema besmrtnim riječima kraljice Else u Frozenu (likovi iz W. Disneya,prim.prev.), to dopustio. Eksternalizirano je ono što je nekoć internalizirao, pounutrašnjio. Ima eksternu, vanjsku odgovornost. To je svođenje etike na ekonomiju i politiku. Što znači da smo ovisni o tržištu i državi, silama koje malo ili nikako ne možemo kontrolirati. I jednog će se dana naši potomci osvrnuti i pitati: Kako je Zapad izgubio ono što ga je nekoć (u)činilo tako velikim?

Svaki promatrač velikog zamašnjaka povijesti, od izraelskih proroka do islamskog mudraca ibn Khalduna, od Giambattiste Vica do Johna Stuarta Milla, i Bertranda Russella do Willa Duranta, rekao je u biti istu stvar: da civilizacije počinju umirati kada izgube moralni žar koji ih je uopće doveo da egzistiraju, u postojanje. To se dogodilo Grčkoj i Rimu, a može se dogoditi i Zapadu. Sigurni znakovi su ovi: pad nataliteta, moralno propadanje, rastuće nejednakosti, gubitak povjerenja u društvene institucije, samozadovoljstvo na strani bogatih, beznađe na strani siromašnih, neintegrirane manjine, nedostatak žrtve i žrtvovanja u sadašnjosti za dobrobit u budućnosti, gubitak vjere u stara vjerovanja te manjak nove vizije koja bi zauzela njihovo mjesto. To su signali opasnosti i oni već sada bljeskaju na obzoru.

Postoji alternativa: ponovno se usmjeriti prema sebi. To znači vratiti moralnu dimenziju koja povezuje našu dobrobit s dobrobiti drugih, čineći nas kolektivno odgovornima za opće dobro. To znači vratiti duhovnu protežnicu koja nam pomaže razlikovati vrijednost stvari od njihove cijene. Mi smo više od potrošača i glasača na izborima; naše dostojanstvo nadilazi ono što zaradimo i posjedujemo. To znači, sjećati se i  (za)pamtiti da nije bitno zadovoljiti samo svoje osobne želje, već ujedno i znati, koje želje treba zadovoljiti. To znači obuzdavati se u sadašnjosti kako bi naša djeca imala održivu budućnost. To znači vraćanje kolektivnog sjećanja i identiteta tako da društvo postane manje hotel, a više dom. Ukratko, to znači naučiti da postoje neke stvari koje ne možemo ili ne bismo trebali povjeriti, prenijeti drugima, neke odgovornosti koje ne možemo ili ne bismo smjeli drugima delegirati.

Dužni smo prema svojoj djeci i unucima ne odbacivati ono što je Zapad nekada činilo velikim, i to ne zbog neke idealizirane prošlosti, već zbog zahtjevne i duboko izazovne budućnosti. Ako to jednostavno ispustimo i prepustimo stihiji, ako nastavimo zaboravljati da je slobodno društvo moralno postignuće koje ovisi o navikama odgovornosti i samosvladavanja, onda ono što će  kao sljedeće doći– bila to Rusija, Kina, ISIS ili Iran – ne će biti ni liberalno ni demokratski, a sigurno ne će biti ni slobodno. Moramo ponovno izraziti moralne i duhovne dimenzije jezikom dvadeset i prvog stoljeća, koristeći medije dvadeset i prvog stoljeća, i to na načine koji ujedinjuju, a ne razdvajaju.

Moralne i duhovne dimenzije ljudskog procvata ono su što su nagrada Templeton i Zaklada Templeton oduvijek predstavljale, a nadam se da ću se zajedno s drugima tijekom sljedećih godina moći malo i odužiti časti koja mi je danas iskazana njegovanjem i  razvojem tih tema na globalnoj razini.

Preveo i priredio

Dr. Fra Tomislav Pervan OFM

Međugorje, 30. prosinca 2023.