BISKUPSKA SINODA O SINODALNOSTI (4. – 29. LISTOPADA RIMU)

Piše: Mr. Krešimir Cerovac

Prioriteti sinode su zajedništvo, sudjelovanje, misija, a ne tko može biti svećenik ili đakon

Po medijima, i onima koji napadaju koncept sinodalnosti, čini se da su najvažnija pitanja, koja će se obrađivati na predstojećoj Biskupskoj sinodi o sinodalnosti pitanje o mogućnosti oženjenih svećenika, ženama u đakonatu i blagoslovu gay parova. Iako se o tim temama vrlo opravdano treba razgovarati, one nisu postavljene u središnji fokus sinode. Nisu prioritetna pitanja ni u umu pape Franje, niti su ključni element radnog materijala („Instrumentum laboris“), koji će voditi početne sastanke sinode.

Za „Instrumentum laboris” i papu Franju glavna pitanja su zajedništvo, sudjelovanje i misija. Ako sinoda ne doprinese jačanju tih aspekata, smatrat će se neuspjehom. Papa Franjo se nada da će rezultat skupa biti nadahnuće Duha Svetoga da Crkva zajedno korača kao Božji narod u vjernosti poslanju, koje joj je povjerio Gospodin.

Zajedništvo je ključno za identitet Crkve. Prema dokumentu „Instrumentum laboris“, pozivajući se na Drugi vatikanski koncil, Crkva je znak i sredstvo sjedinjenja s Bogom i međusobnog jedinstva cijelog čovječanstva. Ljudi bi trebali prepoznati tu povezanost s Bogom i ljudsku zajednicu u životu Crkve. Crkva bi trebala biti glavno sredstvo kroz koje ljudi ostvaruju to zajedništvo. Poticanje tog zajedništva ključno je za srž sinodalnog načina života Crkve.

Isto tako, u prepiranju oko toga tko može postati svećenik, ne bi se smjelo zaboraviti da su svi, koji se osjećaju pripadnicima Crkve, odgovorni za njezinu misiju u službi Evanđelja. Kad bi svi preuzeli svoju odgovornost za poslanje Crkve, pitanje svećenika postalo bi mnogo manje važno za život Crkve. Ako Crkva i dalje ostane s pasivnim laicima, sinoda će biti neuspješna. Potreba za zajednicom i suodgovornost za poslanje postavljaju pitanja o sudjelovanju, upravljanju i autoritetu – gdje je autoritet služenje i odluke se donose putem razmatranja. Sudjelovanje i razmatranje nisu rezervirani samo za sinodu; oni su krvotok svake lokalne crkve.

Rečeno ne znači da će sinoda ignorirati stvarne probleme u svijetu. „Intrumentum laboris” izvještava o posebnim situacijama, koje Crkva doživljava u različitim dijelovima svijeta. To uključuje previše ratova, prijetnju klimatskih promjena, kao i „iskorištavanje, nejednakost i kulturu odbacivanja te želju da se odupre homogenizirajućem pritisku kulturnog kolonijalizma koji razara manjine“. Dodaju se i slučajevi „progona do točke mučeništva“, kao i slučajevi samoranjavanja zbog seksualnog zlostavljanja i zloupotrebe moći, savjesti i novca u Crkvi. No, papa Franjo smatra da se ti problemi neće riješiti rezolucijama ili dokumentima, već samo kroz veće zajedništvo, suodgovornost u misiji i povećano sudjelovanje u životu Crkve.

Papa Franjo kroz sinodu poziva na duhovni potres mnogo veći nego što itko može zamisliti. On ne traži nekoliko tisuća novih svećenika kako bi održao Crkvu. Želi stvoriti masovni pokret, koji će oživjeti Evanđelje u današnjem svijetu. S druge strane, konzervativni katolici strahuju da bi taj pokret mogao izmaći kontroli. Žele da Duh Sveti bude pod nadzorom hijerarhije.

Prijelaz na sinodalnost umjesto kolegijalnosti nije siguran odgovor kritičarima pape Franje, koji žele da Crkva zapadne u debatu o sinodalnosti isto kao što je to bilo svojedobno s pitanjem kolegijalnosti. Papa Franjo odbija ući u tu raspravu. Želi provesti sinodalnost, a ne raspravljati o ekleziologiji. Želi da Crkva bude zajednica Isusovih učenika, koji slušaju Duha Svetoga i nastavljaju Isusovu misiju u svijetu.

Prema „Instrumentum laboris” revolucija je već počela u pripremama za Sinodu: „Prva faza obnovila je našu svijest da naš identitet i poziv trebaju postati sve sinodalni: zajedno hoditi, to jest, postati sinodalna Crkva, put je prema tome da zaista postanemo učenici i prijatelji onog Učitelja i Gospodina koji je rekao o sebi: ‘Ja sam put’ “ (Iv 14, 6). Duhovni razgovori koji su se dogodili u župama i biskupijama diljem svijeta već su potaknuli zajedništvo i pomogli ljudima da postanu svjesniji svoje odgovornosti za poslanje Crkve u službi Evanđelja. Sinodalna Crkva već počinje rasti na lokalnim razinama i treba gajiti nadu da će procvjetati i na Sinodi u Rimu.