UZ ODLAZAK VELIKANA – ZBOGOM, NAŠ DOBRI PAPA!

Osam je godina bio papa, na Petrovoj stolici, ali je više od šezdeset godina bio aktivan u Kristovoj Crkvi te slobodno možemo reći pisao povijest Crkve svojom osobom, postupcima, djelima, svojom profesorskom karijerom, zatim kao nadbiskup te pročelnik Zbora za nauk vjere, najvažnijeg rimskog dikasterija koji se brine o čistoći Kristova nauka u turbulentnim vremenima. Bio je desna ruka pape Ivana Pavla II. Papa je znao kakvu vrijednost ima u toj osobi i stoga ga je držao na toj poziciji pune 23 godine, sve do svoje smrti. Tri puta je tražio da ga liši se službe, ali je sveti Papa znao što je u njemu i zato ga nije puštao. Htio je Ratzinger poći u samostan i ondje pisati teologiju, dogmatiku, napisati svoje životno djelo, ali mu Gospodin to nije dopustio. Predvodio je Misu za pokojnoga papu, a prije ulaska u konklave održao je kardinalima slovo koje je vjerojatno u svima probudilo uvjerenje: To je novi Papa. Tako je i bilo.

Biran za papu kao najstariji u povijesti Crkve, znao je da su mu krhke sile, nikada nije bio atletski građen, kao primjerice slavenski papa Ivan Pavao II., koji je bio i športaš, i skijaš. Ovaj je bio glazbena duša, nazvan je “Mozart u teologiji”, ostavio je iza sebe kao J. Ratzinger golem opus, golemo djelo, s kojim se može malo tko mjeriti. Najčitaniji teolog u 20. stoljeću, najprevođeniji teolog. A pogotovo je kao Papa svojim katehezama, audijencijama, svojim tumačenjima Svetoga pisma utisnuo neizbrisiv biljeg te podjenuo koordinate za buduće pape. Ono se govorilo, u Rim se ide da se VIDI   Ivana Pavla II., da ga se doživi u njegovoj snazi, dok se za Benedikta govorilo, ide se u Rim da SE ČUJE, DA GA SE SLUŠA. A svjedoci s njegovih predavanja – najprije u Bonnu, a onda i u drugim sveučilištima – govore kako bijahu tijesne dvorane u kojima je predavao. Znalo je biti i više od pet stotina slušatelja njegovih predavanja. A govorio je tihim glasom, krajnje suvislo. I jedna zanimljivost. Njegova mu je sestra Marija bila cijeloga života kućna pomoćnica i tajnica. Uvijek bi prije predavanja znao uvečer njoj održati predavanje koje je namjeravao sutra držati studentima. I pitao je – je li ga ona razumjela. Ako ga je razumjela ona, obična kućanica, onda je bio siguran da će ga shvatiti i njegovi slušatelji.

Pisao je predivno o Isusu Kristu. Od samoga početka. Napose će unići u povijest teologije njegove euharistijske meditacije i promišljanja o Euharistiji. I uvijek je tražio da ono što se događa u utjelovljenju, u silasku Sina Božjega u Isusu Kristu na ovu zemlju, dakle, ta vertikalna, okomita crta preraste u vjernicima u horizontalnu, vodoravnu. Da se euharistija pretoči u životno slavlje, konkretni vjernički život. Samo tako ima euharistija svoj smisao. Bavio se dogmatikom, temeljnom teologijom – fundamentalkom – ali je u biti izvorište njegove teologije bila liturgija pa je stoga i htio za publiciranja svojih sabranih djela kao prvo djelo imati upravo njegove svoje spise o liturgiji, o bogoštovlju, bogoslužju. Kako štovati, kako služiti Gospodinu. Ne više u jeruzalemskom Hramu nego u Isusu! Zahvalni smo za ovu osobu koja je skoro cijelo jedno stoljeće proživjela – i živjela krajnje otvorenih očiju, od mnogih neshvaćen, neprihvaćen. Ali to je sudbina svih koji Isusa slijede. Kao i Isus  – i Benedikt je bio ZNAK OSPORAVANI. Na nama je moliti za njega, ali se i moliti njemu za Crkvu da ostane na njegovu putu.