JESMO LI SAMI ? – O ZBUNJUJUĆIM POJAVAMA NA NEBU

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

„On nas u njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim;

u ljubavi nas predodredi sebi za sinove po Isusu Kristu.“ (Ef., 1, 4 – 5)

Američki kongres pokrenuo je 17. svibnja ove godine javnu raspravu u svezi s neidentificiranim i zbunjujućim pojavama uočenim na nebu. Iz predočene dokumentacije američke vojske, popraćene s video prilozima, vidljivo je da se na nebu dogodilo, što se vojske tiče, tijekom 50 godina oko 400 susreta s objektima čije podrijetlo nije bilo moguće objasniti niti identificirati. Mnogi vjeruju da se radi o izvanzemaljskim posjetiteljima (tzv. NLO), no autori izvješća ukazuju da ipak ne postoje potrebni dokazi da bi se bez opravdane sumnje, neokljevajući, moglo kazati da su u u pitanju NLO-i, odnosno da je riječ o nezemaljskim fenomenima. Postojanje izvanzemaljskog inteligentnog života je izazovno i za teologiju, a općenito se postavlja pitanje; Jesmo li sami?. Prema ispitivanju koje je u srpnju 2021. provela agencija GALLUP, proizlazi da 41 % Amerikanaca vjeruje da su tzv. neindentificirani leteći objekti zapravo svemirske letjelice izvanzemaljaca, 50 % ih misli da ipak postoji prirodno objašnjenje fenomena, a 9 % nema mišljenje glede toga.

Vjerojatna prisutnost života, posebice drugih inteligentnih stvorenja, u okruženjima koja se razlikuju od Zemlje nikada nije predstavljala posebnu temu teoloških spekulacija. Što se tiče Katoličke crkve, ona nema službena učenja u vezi s izvanzemaljskim životom. Sveto pismo, čak i kada prikazuje odnose između Boga i ljudi u kozmičkom kontekstu, to ne spominje. Neki pisci vole kao moguću iznimku navesti stih iz Evanđelja po Ivanu: „Imam i drugih ovaca koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih moram dovesti, i glas će moj čuti, i bit će jedno stado, jedan pastir” (Iv 10,16); međutim, iako svakako sugestivan sadržaj, čini se da ne nudi nikakvo ozbiljno tlo za egzegezu u smislu inteligentnog života u svemiru.

Tijekom proteklih pedeset godina znanstvenici su kazali mnogo zapanjujućih i zanimljivih stvari o beskonačnosti svemira, udaljenostima od milijardu svjetlosnih godina, neshvatljivom broju nebeskih tijela, milijunima galaksija s milijardama zvijezda, te konačno o samom postanku i razvoju svemira. Ali jedno je pitanje ostalo i dalje fascinirajuće: Je li moguće da je u cijelom svemiru jedino na Zemlji, na malenom planetu koji kruži oko jedne središnje zvijezde (Sunca), nastao život općenito, a posebice razumno stvorenje poput čovjeka? Pitanje ima i teološki značenje: S tim u vezi postavlja se pitanje bi li i za neku drugu civilizaciju u svemiru vrijedio naš poredak spasenja, odnosno bi li i za tu civilizaciju vrijedilo Kristovo otkupljenje na križu.

Ako u svemiru postoje oblici života, koje čovječanstvo ne poznaje, Bog zna za njih i ima mjesto za njih usred Kristovih kozmičkih postignuća. Bog i Božja djela nadilaze vjerničko znanje i razumijevanje. Kršćani mogu prihvatiti bez oklijevanja mogućnost da je Bog stvorio takav život i prepustiti Bogu kako djeluje u njima i s njima. Povijesno gledano, mnogi kršćani ne samo da su vjerovali da je takav život moguć, već su mislili da ima više smisla motrište da postoji nego da ne postoji. Sveti Nikola Kuzanski (1401-1464), na primjer, u djelu „O naučenom neznanju“ misli da svemir treba biti ispunjen životom: „Može se pretpostaviti da u području Sunca postoje solarna bića, svijetla, prosvijetljena, intelektualna i po prirodi duhovnija od onih koja mogu nastanjivati mjesec – koja su vjerojatno luđaci – dok su ona na Zemlji grublja i materijalnija; tako da su intelektualnija stvorenja koja nastanjuju Sunce više predana djelovanju nego moći, dok su stanovnici Zemlje više dani moći nego djelovanju; što se tiče onih koji žive na Mjesecu, oni su negdje između ove dvije krajnosti. Ova mišljenja sugerira nam utjecaj Sunca, koje je po prirodi vatreno, Mjeseca, koji je sačinjen od zraka i vode, te težina Zemlje. Isto bez sumnje vrijedi i za ostale zvijezde, jer ne vidimo razloga za pretpostavku da su nenaseljene.“ Neprihvatljive su tvrdnje da u svemiru ne postoji, osim ljudskog, bilo kakav inteligentni život, koje se dokazuju činjenicom da o tome nema govora u Svetom pismu. No, to je samo tzv. dokaz iz tišine.

Teolozi se, dakle, uglavnom ne izjašnjavaju previše o mogućnosti postojanja izvanzemaljskih civilizacija. Tu temu ipak nije izbjegavao glasoviti isusovac Teilhard de Chardin. Još je 1953. napisao članak o višestrukosti nastanjenih svjetova u svemiru. Smatrao je čak da treba s teološkog stajališta pretpostaviti bar po jednu civilizaciju u svakoj galaksiji. Nekoliko mjeseci prije svoje smrti de Chardin je napisao da „u pogledu mnoštva razumnih planeta nije riječ o “mogućnosti” već o pozitivnoj vjerojatnosti (odnosno čak o velikoj vjerojatnosti)“. Smatrao je da čovječanstvo treba, nakon što je napustilo s Kopernikom i Galileom geocentrizam, napustiti i ideju monogeizma. Zašto je Teilhard bio tako siguran u to? Zbog svoje osnovne hipoteze i osnovnog načela. Njegova osnovna hipoteza bila je da je na mnogim planetima život moguć, a osnovno načelo mu je bilo da ondje gdje je život moguć, život započinje, evoluira i dovodi do konačne složenosti, odnosno do čovječanstva. „Kršćani se ne moraju odreći svoje vjere u Boga samo zbog novih (možebitnih!) neočekivanih informacija religiozne prirode o izvanzemaljskim civilizacijama”, rekao je Giuseppe Tanzella-Nitti, vrlo ugledni vatikanski svećenik i astrofizičar, profesor na Sveučilištu Santa Croce (Opus Dei!). „Nakon što će vjernici uvidjeti da ove izvanzemaljske civilizacije dolaze s drugog planeta“, rekao je, „morat će provesti ponovno čitanje Evanđelja u svjetlu novih podataka”.

Teilhard je u jednom svojem pismu upućenom de Lubacu tumačio da se trebaju, budući da je svemir zasigurno nerazdvojiv, i jer kršćanstvo nije manje od svemira, dopustiti neke “polimorfne” manifestacije Kozmičkog Krista u različitim svjetovima. Nadalje, po de Chardinu, u tom slučaju ljudski Krist bio bi samo jedan od izgleda Kozmičkog Krista. Baveći se tom problematikom Teilhard se katkad koristio zaista zbunjujućim terminima, koji su zvučali neprihvatljivo čak i onim teolozima koji su mu inače bili skloni. U svom djelu Kako vidim (1948.) napisao je čak i to da se između Svijeta s jedne strane i čovjeka Isusa s druge strane može razlikovati Kristova “treća narav”. Nizozemski teolog Piet Smulders, isusovac, smatrao je da ne postoji čak ni način na koji bi se Teilhard mogao ispričati zbog te nečuvene gluposti vezane uz treću Kristovu narav. Teilhard je uveo i pojam “Super Krist”, na što je opet reagirao kardinal de Lubac nazvavši takve formulacije prilično nespretnim. De Chardin je doduše tumačio da pod pojmom “Super Krist” „ne misli na nekog drugog Krista, različitog i većeg od prvog“. On je tumačio da „misli na istog Krista, Krista svih vremena, koji se objavljuje u obliku i dimenzijama, s hitnošću i područjem kontakata, koji su veličanstveni i dani novom snagom“. On nadalje objašnjava da Krist mora „da bi bio Alfa i Omega, bez gubljenja svoje precizne čovječnosti, postati sveobuhvatan s fizikalnim širenjem vremena i prostora.“

Pitanja o univerzalnosti Kristova otkupljenja postavljala je već zapravo i skolastika raspravljajući također o jednom hipotetskom modelu, odnosno raspravljajući o sudbini spasenja eventualnih ljudi rođenih prije Adama (takozvani preadamiti). Odgovor je međutim vrlo jasan: Krist je umro na križu za sve pale Adamove potomke. Za one koji nisu Adamovi potomci, ili ako postoji neka strana civilizacija, vrijedi sigurno neki drugi Božji naum, o čemu mi ništa ne znamo. Postojanje izvanzemaljskih bića ne bi utjecalo na katoličku vjeru i ne bi značilo da se Krist morao svagdje utjeloviti. Uostalom, moguće je zamisliti izvanzemaljske oblike života s potpuno drukčijom evolucijskom poviješću, te općenito s građom koja malo sliči ljudskoj. Takva bića, ako postoje, možda i ne dijele naše kategorije misli. Dakle možemo poput de Chardina zamišljati i neko drugo utjelovljenje Logosa. No nema razloga da se općenito za cijeli svemir ne prihvati poruka da „svaki tko je rođen od Boga ne čini grijeha, jer njegovo sjeme stoji u njemu, i ne može griješiti, jer je rođen od Boga“ (1 Iv,3, 9 ). Zanimljivo je i mišljenje velikog katoličkog teologa Karla Rahnera, koji smatra da se „u pogledu nepromjenljivosti Boga u Sebi i identičnosti Logosa s Bogom ne može dokazati da je višestruko utjelovljenje u različitim povijestima apsolutno nezamislivo“.

Sva dosadašnja istraživanja svemira nisu ukazala ni na najmanji trag o postojanju živih bića u Sunčevu sustavu. Najbliža zvijezda je od zemlje udaljena pet svjetlosnih godina, a ostale između deset i petnaest svjetlosnih godina. Zasad se ništa od njih nije čulo. Ne tako davno otkrivena je nova nakupina s desetak tisuća galaksija nazvana Atraktor, čije je središte oko stotinu milijuna svjetlosnih godina udaljeno od Zemlje. Po svemu sudeći, postoji i velika koncentracija galaksija na udaljenosti od milijardu svjetlosnih godina. Dakle sve su to udaljenosti s kojih je nemoguće primiti signale. Mnoge institucije, poput američke NASE, provode opsežne programe potrage za izvanzemaljskom inteligencijom i pomno ispituju signale što dolaze s cijelog neba.

Budući dakle da Sunčevi sustavi nisu rijetkost, postoji vjerojatnost da postoje i planeti nastanjeni inteligentnim bićima koji, ako postoje, sigurno na neki svoj način poznaju, doživljavaju i slave Boga koji je i njihov tvorac, jer, uostalom, cijeli je svemir Božje djelo i zamisao. Postojanje inteligentnog života na drugim planetima osim Zemlje ne zahtijeva niti isključuje niti jedan teološki argument. Teolozi, poput ostatka ljudske rase, moraju pričekati i vidjeti. Dakle, rasprava o izvanzemaljskom životu, koja stoji na čisto teoretskoj osnovi u nedostatku eksperimentalnih činjenica, ne predstavlja odlučujući kamen temeljac za kritičku ocjenu istinitosti i koherentnosti kršćanske teologije i vjerovanja, mada predstavlja izniman poticaj kako bi se povećala razumljivost nekih teoloških formulacija.