„PRIČA O DRUGOM MUDRACU“ – PRIČA O VJERI I NADI

K(Pobuda za razmišljanje u Došašću)

Priredio: Mr.sc. Krešimir Cerovac

Henry van Dyke (1852. – 1933.) objavio je 1895. godine prekrasno književno djelo s naslovom „Priča o drugom mudracu“. Priča je to o „četvrtom” mudracu, po imenu Artaban iz Ecbatana u Perziji, koji je, također, poput mudraca spomenutih kod Mateja, vidio i spoznao znak na nebu, koji naviješta da će se roditi Kralj među Židovima. Artaban kreće na dalek put, uvjeren da će se Rođenje dogoditi u Jeruzalemu, a sa sobom nosi tri skupa dara, safir, rubin i biser, koja želi darovati Djetetu. Međutim na samom početku putovanja nepredviđeno zastaje, jer pruža, poput Lukinog Samarijanca, pomoć jednom unesrećenom čovjeku. Zbog toga kasni na susret s karavanom, koja ga je čekala kod starog „Hrama sedam sfera“ u Babilonu i gdje se je, prema ranijem dogovoru, trebao pridružiti mudracima Gašparu, Baltazaru i Melkioru i s njima nastaviti put kroz pustinju. Od unesrećenog čovjeka, međutim, doznaje da se očekivano rođenje neće dogoditi u Jeruzalemu nego u Betlehemu. Budući da je zakasnio na sastanak s karavanom, a pred njim je put kroz pustinju, koji ne može prijeći samo na konju, Artaban mora prodati safir da bi kupio deve i zalihe potrebne za daljnje putovanje. Na njegovu veliku žalost u Bethlehem stiže s tri dana zakašnjenja i doznaje da su roditelji s Djeteom u međuvremenu otišli u Egipat. Međutim, prisustvuje Herodovom čedomorstvu prvorođene muške djece, a da bi spasio život jednog djeteta rubinom podmićuje časnika i tako mu ostaje još samo biser.

Artaban odlazi u Egipat, a potom, tražeći Isusa, i u mnoge druge krajeve lutajući ustrajno dugi niz godina i vršeći usput mnoga dobročinstva i djela ljubavi. Nakon 33 godina potrage u tužnom trenutku stiže u Jeruzalem i doznaje da je Isus osuđen na smrt i razapet. Na kraju ostaje i bez bisera, jer otkupljuje njime mladu ženu, koja je trebala biti prodana u ropstvo. Smrtno je ranjen u potresu, koji se događa nakon što Isus umire na križu. Obuzima ga velika tuga, jer nije uspio susresti živog Isusa. Umirućem Artabanu se ukazuje uskrsli Krist, a iz razgovora koji s njim vodi, vidi se pravo značenje vjere. Artaban se s tugom obraća Isusu: „Ah, Gospodine, tražio sam te i čeznuo za tobom. Oprosti mi. Imao sam za tebe dragocjene darove. Sad nemam ništa da ti poklonim.“ „Artabane, već si mi dao svoje darove“, odgovara mu Isus. „Kad sam bio gladan dao si mi jesti, kad sam bio žedan dao si mi piti. Kad sam bio gol ti si me obukao. Kad sam bio beskućnik, prihvatio si me.“ Artaban je zbunjen: „O, ne tako Spasitelju moj, nikad te nisam vidio gladnog, ni žednog, nikad te nisam odjenuo. Trideset i tri godina sam te tražio; ali nikada nisam vidio tvoje lice, niti te poslužio, Kralju moj!“ Na tu skrušenost Isus mu poručuje:  „Zaista ti kažem, utoliko što si učinio jednoj od najmanjih moje braće učinio si to meni.” Artaban saznaje da je, unatoč vlastitim sumnjama, služio vjerno Isusu čineći nesebično dobra djela. Osjećaj radosti osvijetlio je blijedo Artabanovo lice, i kako pisac kaže, „poput prve zrake zore na snježnom planinskom vrhu. Dugi dašak olakšanja nježno je izdahnuo iz njegovih usana. Njegovo putovanje je završeno. Njegovo blago je prihvaćeno.“ Četvrti mudrac je pronašao Kralja.

Artaban je živio za druge, mnogo se žrtvujući, ali i dobivajući mnogo, iako na neočekivan način. „mudraci s Istoka su početak i predstavljaju upućivanje čovječanstva prema Kristu. Oni započinju povorku, koja prolazi tijekom čitave povijesti. Ne predstavljaju samo ljude, koji su našli put do Krista. Oni predstavljaju također i nutarnje iščekivanje ljudskog duha, kretanje religija i ljudskog uma prema Kristu. … oni su na neki način na tragu Abrahama, koji na Božji poziv kreće na put. a koji to kršćani danas hitaju kad se radi o Božjim stvarima?“, piše i pita se papa Benedikt XVI. u knjizi „Djetinstvo Isusovo“.

Ne postoji NIŠTA na ovom svijetu veće vrijednosti što vjernik može ponuditi Bogu od svojeg srca; srca punog ljubavi prema Njemu i suosjećanja za one koji su u potrebi. Dvije najveće zapovijedi dane kršćanima su ljubiti Boga iznad svega i ljubiti bližnjega kao sebe samog (Matej, 22:38,39).