HRVATSKA I EU – OSAM GODINA POSLIJE…

MI ODGOVARAMO

Odmah treba jasno reći: Hrvatskoj je mjesto u Europskoj uniji. Hrvatska jest bila Europa mnogo prije nego što se nastanila u EU. Hrvatska je politički, kulturno, duhovno i na svaki način od srednjega vijeka potpuno usidrena u Europu. Kao većinski katolička zemlja, ona je dio onoga kulturno-uljudbenoga kruga koji zovemo Zapadom. Svojim načinom života pripada  panonskom i sredozemnom kulturnom krugu, s natruhama Istoka. Stoga je ulazak Hrvatske u EU prije osam godina nedvojbeno posve naravan izraz svega onoga što Hrvatska jest.

Ali sada nastupa „ali“. Iako je naime Hrvatska ušla u EU kao suverena država, činjenica je da potpora tomu nije bila plebiscitna. To ne znači da cilj nije bio ispravan – to znači da razlozi koji su narodu predstavljeni u prilog članstvu u EU nisu bili dovoljno valjani da bi pridobili apsolutnu većinu, pa se iz straha od neuspjeha referenduma i Ustav morao prilagođavati željenom rezultatu. Drugim riječima, narod nije plebiscitno opravdao argumentaciju kako će ulaskom u EU Hrvatska sačuvati sve poluge svoje suverenosti u, slikovito rečeno, „kontrolnom paketu“.

No uzrok tom osjećaju, svakako ne glavni, nije bio ulazak Hrvatske u EU. Taj osjećaj je nastao u prethodnim godinama, u kojima je u odnosu na devedesete godine hrvatska suverenost bila prilično reducirana. Iako je slijedom Radićeve „hrvatske puške na hrvatskom ramenu i hrvatske lisnice u hrvatskom džepu“, imala svoju vojsku, doduše uvelike smanjenu, i valutu, hrvatska država, sve se više pokazivalo, nije imala „kontrolni paket“ upravljanja svojim najvažnijim resursima i kapacitetima, kako demografskim, tako energetskim, poljoprivrednim i dr., da ne govorimo o tzv. suradnji s Haškim sudom. A koliko je važno imati suverenost u ključnim polugama narodnog života, pokazala je korona-kriza. Prepustivši propasti Imunološki zavod, posve smo ovisni o tuđim cjepivima, u čiji kvalitetu možemo samo vjerovati.

Posebnim problemom pokazala se pravno-zakonodavna suverenost. Naime, tzv. pravna stečevina EU uređuje se i primjenjuje u državama članicama različitim pravnim aktima. Neki su obvezujući, a neki nisu. Uredbe jesu, direktive dopuštaju prilagodbu pojedinoj državi, dok odluke preporuke i mišljenja  nisu obvezujuće. U nas se međutim uvriježio običaj da se gotovo sve što dođe iz tijela EU automatski shvaća obvezujućim i pretvara u domaće zakonodavstvo po hitnom postupku, pa se stotine puta pokazalo da iznad Sabora nije samo Bog nego i EU.

Hrvatska treba ostati u Europskoj uniji dok god ona bude onakva kakvom je zamišljena biti: zajednicom slobodno udruženih suverenih država. Ni određeni aspekti federalizma tomu ne moraju nužno biti zapreka. Ali EU ne smije biti razlog zabijanju hrvatske  glave u pijesak glede promišljanja vlastita razvoja, pranju ruku od odgovornosti za razvoj svih poluga vlastite suverenosti niti razlog pristajanju na svaku ideju briselske birokracije.  EU treba biti razlog razvijanju vlastite samosvijesti, a nikada podložništva tuđoj moći ili vlastitim slabostima.

(rf)