DUHOVNA MISAO

FELDMARŠAL BOROEVIĆ – HRVATSKI VOJSKOVOĐA

 

Piše: Prof. dr. sc. Mario Grčević

(Preuzeto iz knjige IME “HRVAT” U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA)

 

Nenad Vukadinović dosta prostora daje i austro-ugarskomu generalu i feldmaršalu Svetozaru Boroeviću (1856.—1920.) (2014: 116—118). Smatra potrebnim istaknuti

»kako je ovom legendarnom feldmaršalu (srpskopravoslavnog porekla), banijskom krajišniku, ađutant bio, niko drugi nego, Slavko Kvaternik koji će kasnije, tokom II sv. rata u NDH postati vojskovođa NDH (posebna vojna titula), doglavnik, ministar Hrvatskog domobranstva i ustaški krilnik« (Vukadinović 2014: 117)

Boroević i Kvaternik vjerojatno su se upoznali u razdoblju 1907.—1912. u kojem je Boroević bio zapovjednik Zagrebačkoga domobranskoga okružja i 42. hrvatske domobranske divizije (Zvonar 2011: 118). Kao što je Vukadinović točno naveo, Kvaternik je kao bojnik bio Boroevićev krilni pobočnik u njegovu Glavnom stanu od 22. listopada 1914. do 27. veljače 1916. (Zvonar 2011: 120, Tatić 2019: 74).

Vukadinović tvrdi da »na svaki mogući način, današnja hrvatska javnost, pa i iskusni istoričari i drugi intelektualci pokušavaju ovog velikog vojskovođu svrstati u hrvatski nacion, no to ipak neće biti moguće« (2014: 117). Kao razlog zbog kojega to ne će biti moguće navodi da su uoči Prvoga svjetskoga rata »antisrpski raspoloženi sledbenici Josipa Franka« znali tko je Boroević pa da su »razorili nadgrobni spomenik roditelja Svetozara Boroevića na pravoslavnom groblju u Petrinji« (2014: 118). Međutim, riječ je bila o običnom vandalizmu kojim dotične noći nije bilo pogođeno samo pravoslavno groblje, nego i obližnje katoličko, a sve da je i bio pogođen samo grob Boroevićeva otca, a nije, puno je vjerojatnije da bi ga bili napali neki jugoslavenski nacionalisti kako bi ponizili austrijskoga generala i njegovu državu. Teško je zamisliti da bi proaustrijski orijentirani frankovci napali roditeljski grob bilo kojega uglednoga generala, a pogotovo ne onoga koji se svojega hrvatstva nije stidio, nego se njime ponosio. No sve da je priča o vandalizmu bila upravo onakva kakvom ju predstavlja Vukadinović, a nije, ona ne bi ništa govorila o Boroevićevu nacionalnom opredjeljenju.

Hrvatski povjesničar srpskoga podrijetla Drago Roksandić također tvrdi, neargumentirano, da je Boroević bio »Srbin s Banije« (1991: 120). U zasebnoj publikaciji posvećenoj Boroeviću koju je 2007. napisao i objavio na poziv i u nakladi Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba (Roksandić 2007) od takve kategorizacije ne odustaje. On ju u njoj izrijekom ne ponavlja, no u Predgovoru kaže ovako: »Danas mi je osobna profesionalna zadovoljština da sam Svetozara Borojevića uvrstio u svoju knjigu Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana (Vjesnik. Zagreb, 1991.). Vidjeti str. 118 i 119.«. U toj je knjizi Boroević uvršten samo citiranim spomenom da je bio »Srbin s Banije« (s fotografijom) (usp. str. 119.—120.). U naslovu monografije o Boroeviću iz 2007. Roksandić se pita nije li primjerenije Boroevića zvati Lisicom sa Soče (nejasno je da li samo zbog njegove ratne taktike ili zbog umišljaja da je Boroević svoje nacionalne osjećaje prikrivao kako bi profesionalno mogao napredovati). Nije slučajno, iako je neutemeljeno, da je Boroevića i Srpsko nacionalno vijeće na svojim mrežnim stranicama uvrstilo među »znamenite Srbe«.

Boroevićev suvremenik i časnik Glavnoga stožera Edmund Glaise von Horstenau (1882.—1946.) u svojim memoarima objavljenima 1980. godine napisao je da je Boroević bio »Hrvat« koji je »po svojoj pravo- slavnoj vjeri« zapravo bio »Srbin«. Horstenau očigledno nije znao da je Boroević napustio pravoslavlje i postao grkokatolikom (Tatić 2019: 206). Da je Boroević neovisno o vjeri sam sebe i svoju obitelj smatrao Hrvatima, pa tako i druge pravoslavce, pokazuju njegovi privatni i javni nastupi i svjedočanstva drugih o njemu. On se je dalmatinskim jedinicama u prosincu 1915., u kojima je zasigurno bilo i pravoslavaca, obratio riječima »Vi ste Hrvati, a i mene je rodila majka hrvatska.« (Tatić 2019: 88, 204).

Kipar Robert Frangeš-Mihanović (1872.—1940.) imao je priliku boraviti neko vrijeme u Boroevićevu glavnom stanu blizu bojišnice. Na temelju svojih osobnih razgovora s Boroevićevim javnosti je prenio da se je Boroević smatrao Hrvatom i da se je ponosio time, i da je imao razvijen hrvatski jezični osjećaj (Tatić 2019: 74).

U posljednjim mjesecima života Boroević je najvjernijega prijatelja u duhovnom, materijalnom i praktičnom pogledu imao u Slavku Kvaterniku (usp. Pojić-Marjanić 2011). Njemu piše da se je Narodnomu vijeću SHS-a 1918. obratio »kao domoljub koji svoju domovinu voli isto tako kao i svaki drugi Hrvat« (Pojić 2006: 9)., piše mu o svojem »svjetonazoru kao Hrvata«, o sebi kao »Hrvatu«, o banu Laginji kao najvišem predstavniku svoje domovine (tj. Hrvatske) (Pojić 2006: 10), a svoj jezik zove »hrvatskim«.

Boroevićevo je slavensko narodnosno opredjeljenje bolje od Vukadinovića i Roksandića opisao Milan Pojić:

»Nedvojbeno je da je Svetozar Boroević kršten u pravoslavnoj crkvi, vjerojatno parohijskoj crkvi u selu Mečenčani, gdje je službovao njegov otac. Iz toga izvoditi zaključak o njegovu srpskom podrijetlu povijesno je netočno. Sredinom 19. stoljeća u vrijeme rođenja Svetozara Boroevića, na Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini i katolicima i pravoslavnima integracijski čimbenik je prije svega njihov poseban pravni i društveni položaj, a ne nacionalna pripadnost. U daljnjem procesu nacionalnih integracija, srpska pravoslavna crkva je svojom politikom poistovjećivanja pripadnosti pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu uspjela u svojoj namjeri, da se najveći dio pravoslavnih vjernika opredijelio za srpstvo, ali ne svi. Svetozar Boroević je samo jedan od takvih mnogobrojnih primjera. On u svojim istupima i pismima sve do smrti izričito navodi da je Hrvat, a domovina mu je Hrvatska.« (Pojić 2006: 4)

Svetozar Boroević preminuo je od moždanoga udara 23. svibnja 1920. u klagenfurtskoj bolnici. Pokopan je u Klagenfurtu 26. svibnja 1920., a 21. listopada 1920. njegovi su posmrtni ostatci preneseni na počasno mjesto u arkade Središnjega bečkoga groblja zahvaljujući zalaganju bivšega cara i kralja Karla Habsburškoga. Na sprovodu u Beču nazočilo je »nekoliko tisuća Boroevićevih bivših vojnika i starih vojnih drugova, između ostalih feldmaršal Kövess, posljednji zapovjednik austrougarske vojske, general-pukovnik Stjepan Sarkotić, izaslanstvo mađarskih časnika. Bivši car i kralj Karlo i nizozemska kraljica Wilhelmina poslali su vijence. Govor na otvorenu grobu održao je potpukovnik Stevo Duić.« (Pojić 2006: 11)

Jugoslavenske vlasti popisale su spomenute Boroevićeve prijatelje i suborce generala Stjepana Sarkotića i potpukovnika Stevu Duića 1934. kao jedne od onih bivših časnika austro-ugarske vojske koji su kao ustaški »teroristi« obrazovali »rukovodeće kadrove terorističke akcije« i našli se »u situaciji emigranata čak i pre nego što se nova jugoslovenska država definitivno formirala.« (Saopštenje 1947: 10).

Stjepan Sarkotić umro je prirodnom smrću 1939. godine, a Stevo Gruić ubijen je u atentatu jugoslavenskih agenata 1934. u Karlovim Varima (Karlsbadu). U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postumno je proglašen krilnikom.

Slavko je Kvaternik napustio sve dužnosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1942. godine, a nakon rata Austrija ga je izručila Jugoslaviji, gdje je osuđen na smrt.

Partizani su likvidirali i Boroevićeva prijatelja Vilka Begića (1874.-1946.?), koji je u austro-ugarskoj vojsci bio intendanski pukovnik, a u vojsci Nezavisne Države Hrvatske general pješaštva (Tatić 2019: 159).

U Sloveniji su feldmaršalu Boroeviću krajem 2016. godine podigli spomenik u znak zahvalnosti zbog obrane  slovensko-talijanske granice na Soči (usp. Manin 2011: 7), zbog koje je za života proglašen Lavom sa Soče. U Beogradu je (u Zemunu) po Boroeviću 2008. nazvana jedna ulica. U Hrvatskoj Boroević još nije rehabilitiran. Mladi hrvatski povjesničar Danijel Tatić u svojoj monografiji o Boroeviću s punim pravom iskazuje čuđenje da »Beograd može ono što Zagreb još uvijek nije u stanju – nazvati ulicu po hrvatskome generalu Svetozaru Borojeviću!« (Tatić 2019: 214). Tatić s punim pravom upozorava i na to da trošno zdanje u Mečenčanima, urušenih zidova te oronula pročelja i krovišta, roditeljska kuća Svetozara Boroevića koja je danas u vlasništvu Republike Hrvatske, »ne predstavlja ništa više doli spomenik nebrige hrvatske države o jednom od najvećih vojskovođa svoje povijesti« (Tatić 2019: 215).

15 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!