DR. FRA TOMISLAV PERVAN: SADAŠNJI TRENUTAK MEĐUGORJA – UPOZNAJTE MEĐUGORJE (7)
SADAŠNJI TRENUTAK MEĐUGORJA
To je bitno drukčije od onoga što se događalo prije trideset i pet godina kad se htjelo Međugorje ugušiti i na razini ondašnje države i društva, kad je mjesni biskup htio u Vatikanu isposlovati zabranu bilo kakva hodočašćenja u Međugorje te vjerničkih okupljanja i govora o ukazanjima. Onodobno je mostarski biskup podastro pročelniku Zbora za nauk vjere kard. J. Ratzingeru rezultate rada svojih komisija, koje isti pročelnik nije uvažio, nego je prebacio mjerodavnost u pitanjima Međugorja na onodobnu BKJ. Ova najnovija odredba o dopuštenju hodočašćenja u Međugorje ne prejudicira nikakav sud Crkve glede samoga fenomena ukazanja koji je još uvijek u procesu istraživanja.
To je gotovo neshvatljiv zaokret u odnosu na one mrzle i hladne vjetrove koji su još prije nekoliko godina puhali napose iz Zbora za nauk vjere, kad su stanoviti krugovi htjeli zabraniti hodočašćenja, putovanja, nastupe te širenje poruka iz Međugorja te kad se „kolportiralo“ naokolo kako „Gospa nije poštanski ured“ koji bi svakodnevno odašiljao SMS poruke u svijet. Ponovno se očituje drevna istina kako se Crkvi ne žuri, kako ona ima vremena, kako ona ne djeluje od izborâ do izborâ kao za parlamente, nego da prepušta Duhu i vjerničkom uvjerenju da se stvari iskristaliziraju.
Na završetku četvrtoga desetljeća međugorskih zbivanja koja su ostavila dubok ali i širok trag u cijeloj Crkvi, društvu i svijetu, dogodio se posvemašnji zaokret u Crkvi glede Međugorja. Odlukom pape Franje Međugorje je postalo „eksteritorijalno“, ono je odsad pod izravnom mjerodavnošću samoga Vatikana, odnosno Svete Stolice.
Još uvijek možda nismo svjesni dalekosežnosti gornjih poteza ovoga Pape, ali će se vremenom vidjeti i sagledavati sve protežnice koje će imati duboke posljedice na međugorski fenomen, neovisno o zadršci, da se tim činom ne prejudicira istinitost međugorskih ukazanja.
Ostat će trajno u zraku pitanje, ne prizna li se, naime, autentičnost ukazanja, tko je „proizveo“ govor o ukazanjima, tko ih je lansirao u javnost, tko je u jednom trenutku onodobne tinejdžere ‘katapultirao’ iz njihove mladenačke bezbrižnosti u žarište društvenoga zbivanja, u sve društvene medije, tko im je onoga 24. Lipnja 1981. do dana današnjega uzeo njihovu privatnost, miran san, spokoj duše i tijela? Njima i njihovima. To će ostati trajni upitnici, zaniječe li se autentičnost njihova iskustva, naime, tvrdnja da im se ukazala Majka Božja.
Međugorje je u minulih četiri desetljeća bilo i ostalo zamašnjak svekolike duhovne obnove u srcu Crkve, ono je postalo duhovna pluća Crkve u Europi, ali i svijetu, mjestom gdje Duh Božji snažno puše, gdje su vjernici mogli i mogu iskusiti djelovanje milosti u svojim #ivotima, gdje ljudi susreću živoga Boga. Gotovo da nema mjesta na ovom planetu u kome nije odjeknulo ime Međugorja. Znamo što je u srcu i na što se misli kad se kaže Međugorje. Sličan tretman koji je steklo Međugorje ovim Papinim odlukama imaju primjerice u Italiji Loreto, Padova, San Giovani Rotondo pa I rodni grad Asiškoga svetca itd.Hodočasnički hod kušnje
Pitamo se, je li trebalo proteći ovoliko dugo vremena da bi se dogodio u samom vrhu Crkve zaokret spram Međugorja. I ovdje kao da se ponavlja biblijska brojka četrdeset. Čini se da smo morali proći upravo kao i Izraelci četrdeset godina hoda pustinjom, izloženi raznim kušnjama i nevoljama, da bi konačno vjernici koji dolaze ovamo mogli odahnuti i reći: „Bogu hvala!“ Trebalo je proći mnoge ‘scile i haribde’, mnoge „Mase i Meribe“ na ovome hodočasničkom putu, na hodu kroz kušnje, kroz pustinju.
Mi smo ovdje bili trajno svjesni i uvjereni da Gospodin vodi svoj narod i da je nemoguće da tolike molitve ostanu neuslišane. Kao što rekosmo, još prije nepunih pet godina pojedinci su u samom vrhu Crkve, u Zboru za nauk vjere, tražili zabranu govora o ukazanjima, objavljivanje poruka, zabranili su javne nastupe vidiocima te govor o ukazanjima. Trebalo je to biti stanovita uvertira u postupnu zabranu I eutanaziju Međugorja. Pa ipak, dogodio se obrat.
Čini se da Bog ima upravo drukčiji plan od nas ljudi. I tu nam Sveto pismo može biti dobra poduka i lekcija. Naime, nakon izlaska iz Egipta Izraelci su mogli iz Egipta prečacem preko pojasa Gaze u Obećanu zemlju za kojih jedanaest-dvanaest dana. Toliko je trebalo onodobno karavanama iz Palestine u Egipat. To nam veli knjiga Ponovljenog zakona u prvim redcima.
Gospodin ih je, međutim, htio iskušati u njihovoj vjernosti pa je pustio da jedan naraštaj nestane i drugi se rodi koji će onda pod Jošuom, a ne Mojsijem, unići u Obećanu zemlju. Cijena slobode jest velika. Dopustio je da obiđu cijeli Sinajski poluotok te s druge strane uniđu u zemlju Kaanan, preko Jordana, što bijaše trajni simbol i podsjetnik za Izraelce.
Na tom putovanju bilo je raznih kušnja, provjere vjernosti. Mnogi su pali i otpali, a ni Mojsije se nije do kraja pokazao vjernim, pa je i on morao umrijeti, ne ušavši u Obećanu zemlju. Tako nešto dade se primijeniti i na Međugorje jer su se i ovdje smjenjivali naraštaji, vjerni i manje vjerni.
Koji su razlozi i zbog čega tolike godine čekanja i iščekivanja na mig s vrha Crkve? Možemo samo nagađati ili pretpostavljati zbog čega ovoliko dugo čekanje. Primjerice, ukazanja u La Salettu (Francuska, 1846.) priznata su nepunih pet godina nakon što je vidjelica Melanie napisala povjerene tajne papi Piju IX. Kad je Papa pročitao napisano, uvjerio se u autentičnost onoga što je Melanie zapisala. U početku se ona opirala kad je lionski kardinal tražio da napiše povjerene tajne.
Za ukazanja pastirima Malenie i Maximinu Marija je sjedila, ruku naslonjenih na koljena, i plakala. Doslovce, gorko plakala. U takvu su je stavu vidjeli mali vidioci. Marija se potom uspravila i počela govoriti što čeka Francusku, svijet i cijelu Crkvu ne krenu li putem obraćenja. Teške je riječi zabilježila Melanie iz Gospinih usta tako da je njezin spis dospio čak na Popis zabranjenih knjiga (tzv. Indeks). Zborila je Marija, uplakana, o teškoj i gnjevnoj ruci svoga Sina, koja samo što se nije spustila na svijet.
Dvanaest godina nakon tih ukazanja dogodio se Lurd, opet ukazanja jednoj pastirici, Bernardici Soubirous. Tu je u žarištu također poziv na pokoru i obraćenje. Na molbu mjesnoga župnika da se predstavi, Marija je odgovorila da je ona „Bezgrješno začeće“. I u Fatimi, za ukazanja Luciji, Francisku i Jacinti, imamo opetovano poziv na obraćenje, strašne vizije pakla i paklenih muka. Poziv na posvetu Bezgrješnom srcu koje će ipak na kraju trijumfirati.
Ukazanja su priznata nakon trinaest godina. Krajem stoljeća imamo Međugorje kao trajni poziv na životni zaokret, obraćenje, povrat izvornosti vjere. U svim ukazanjima gotovo istovjetan biblijski poziv na zaokret i obraćenje.
Magnet za milijune bogotražitelja
Deset godina nakon početka međugorskih zbivanja i ukazanja onodobna Biskupska konferencija izdala je svoju izjavu u kojoj se kaže da se na temelju dosadašnjih ispitivanja nije moglo zaključiti da je riječ o nadnaravnim događajima, ali se preporučuje pratnja vjernika i hodočasnika u sakramentalnom i duhovnom smislu te usmjerenost na čistoću pravovjerja i bogoslužja.
Uslijedio je krvavi rat te raspad države u krvi. Ne znamo koliko je rad te komisije, koje je plod tzv. Zadarska izjava iz 1991. bio uvjetovan radom prethodnih komisija, čiji je sud bio negativan, jer je radom prethodnih komisija ravnao sam mostarski biskup, koji je od početnoga prihvata ukazanja i vjerovanja te izjava kako „djeca ne lažu“, postao žestokim osporavateljem te je javno optuživao vidioce kao lašce.
Nove su se države rodile u krvi, kao i sva novorođenčad. U odnosu na Međugorje nije bilo nikakvih pozitivnih pomaka sa strane crkvenih odgovornih pastira, štoviše, htjelo se sve relativizirati, umanjiti, pa čak svoditi „ad absurdum“, podastiranjem raznih brojki.
Zaokret u samome procesu dogodio se u vrhu Crkve. Dok su ovdašnji pastiri bili zaokupljeni drugim problemima, Međugorje je danomice raslo i širilo se. Puštalo sve dublje korijene u Crkvi i dušama vjernika. Vidljivo to bijaše napose za susreta mladih u kolovozu svake godine. Međugorje je postalo magnet za milijune bogotražitelja u pustinji svijeta i života, koji su dolazili iz nama nepoznatih krajeva i zemalja te ne bijaše moguće ugušiti oganj koji se širio iz Međugorja diljem cijele Crkve. Stoga se papa Benedikt, kao teolog, ali i veoma duhovna osoba, iščitavajući znakove vremena, odlučio uspostaviti međunarodnu teološku komisiju u Vatikanu koja bi se bavila fenomenom Međugorja. U svome razboru te istančanu ćutilu vjere papa Benedikt je prepoznao pozitivnost međugorskih plodova za Crkvu.
Čuvati duhovne silnice iz međugorskog vrutka
Crkva je prepoznala plodove Međugorja na općem planu. To se nikako nije moglo previdjeti niti zaobići. Vjerničko osjetilo vjere („sensus fidei fidelium“) jest prema Saboru novi „locus theologicus“, mjesto spoznaje djelovanja Duha Svetoga koji djeluje u vjernicima i zacijelo ne bi milijuni išli na mjesto gdje se pojavio nekakav „otrovni korijen“, nego dolaze na izvore bistre vode, koje struje iz sakramenata Crkve snagom Duha Isusova. Međugorje kao „biotop“ naše vjere, kupka duše.
Jednako se može primijeniti na Međugorje i staro pravilo kako „lex orandi statuit legem credendi“, kako je „pravilo molitve i bogoslužja temelj crkvenoga vjerovanja“. Tj. ono što Crkva moli to i vjeruje, što u bogoslužju ispovijeda, to vremenom postaje pokladom vjere. Crkvena se dogma rodila upravo u bogoslužnim činima, a ne za stolovima teologa ni učenjaka.
Najnovijom Papinom odredbom skinut je i embargo na organiziranje službenih hodočašćenja u Međugorje tako da odsada službena, a ne samo privatna hodočašća mogu organizirati svi, od samih kardinala, pa naniže, do običnih svećenika i laika vjernika. Tim je Međugorje i službeno upisano na zemljovidu Katoličke Crkve u svijetu kao mjesto kamo vjernici mogu nesmetano hodočastiti te ondje tražiti duhovnu pomoć. To je nalik prometnim znakovima. Naime, ako smo dosada imali crveno ili žuto svjetlo u odnosu na Međugorje, ovim je upaljeno zeleno svjetlo za sve koji žele i osjećaju potrebu hodočastiti.
Pogled unatrag unaprijed
Poglavito pak za nas, koji smo ovdje od samoga početka, to je zacijelo stanovita satisfakcija za sve nedoumice i dvoumice. Uvijek smo htjeli i kušali hoditi zajedno s Crkvom, raditi po savjesti sukladno s crkvenom praksom, promicati zdravi nauk Crkve, zdravu crkvenu mariologiju i kristologiju, bez pretjerivanja ili bilo kakve natruhe fanatizma. Zahvalni smo papi Franji što je prepoznao plodove Međugorja, a I njegovu posebnom izaslaniku, sunarodnjaku svetoga Ivana Pavla II., koji je silno cijenio Međugorje. Vjerujem da je i ovdje Duh Sveti puhao u pravom smjeru.
Uvjeren sam kako vrh Crkve nije mogao previdjeti niti zanemariti sva ona milijunska mnoštva koja su prošla Međugorje te koja su promijenila lice Međugorja u svakom pogledu. Ali isto tako i lice cijele Kristove Crkve jer je toliko plodova posijano. Kad bi nam uspjelo velikim magnetom locirati sve plodove u Crkvi koji su se rodili na temelju međugorskih ukazanja i inicijativa, vjerujem da bi Crkva te cijeli planet bili nalik velikom mozaiku ili tepihu posloženu i otkanu od međugorskoga prediva I gradiva.
Najnovije vatikansko odobrenje ne prejudicira sud o vidiocima i ukazanjima Blažene Djevice Marije, ali se ne može zanemariti uloga vidjelaca u cijelome procesu međugorskih zbivanja. Prema njima se moramo odnositi krajnje obazrivo i pošteno kao i prema vjerničkoj svijesti na suglasje u vjeri i vjerovanju kod vjernika. Vidioci imaju svoje ljudsko i kršćansko dostojanstvo, oni su prvi svjedoci izvanrednih događaja koji su se odigrali 1981. Danas su to odrasli i obiteljski ljudi koji već imaju I djecu svoje djece.
Uvijek je potreban oprez, obazrivost a u ovom trenutku velika mjera dalekovidnosti. Ne toliko bavljenje i opterećivanje prošlošću. Treba poštivati savjest, dobru vjeru, uvjerenje onih koji bez vlastitoga interesa promiču i svjedoče svoja uvjerenja. Nije to nikakav sektaški duh, nego svjedočanstvo dobre savjesti, o kojoj govori i koju poštuje Novi zavjet. Jasno, moguće je prigovoriti da ima pogrješnih savjesti, savjesti u zabludi, da ima iskrivljenih pogleda, ali sam uvjeren da nitko od zagovornika Međugorja ne čini ništa u Međugorju iz zle volje, zlohotno ili da bi, ne daj Bože, svjesno htio nauditi Crkvi.
Jasno, treba istražiti i do kraja osvijetliti same početke, a o tome je dosta napisano i to je dobrano zasvjedočeno. U ovome trenutku daleko je potrebnije ne ostati taoci prošlosti, već biti oni koji normalno i trijezno promatraju sadašnji trenutak, sadašnja zbivanja, povlače zaključke, promiču katoličko dobro, podrezuju što je možebit tijekom vremena izraslo ukrivo ili se iščašilo.
Treba istražiti gdje je danas žarište događaja, na čemu se temelji duhovni život koji ima svoja izvorišta u Međugorju, koje duhovne silnice potječu iz međugorskoga vrutka. Nikomu nije od koristi nijekanje onoga što se dogodilo (ili se prema nekima nije smjelo dogoditi!) prije četiri desetljeća te što se i dalje rasplamsava kao snažni duhovni proces do današnjega dana.
Međugorje, 3. lipnja 2019.
Autor: Dr. fra Tomislav Pervan
Izvor: Glasnik Mira
KARL MARX – SOTONIST? PROFIL PRAOCA BORBENOG ATEIZMA
O 25. OBLJETNICI SMRTI PRVOG HRVATSKOG PREDSJEDNIKA I 1100. OBLJETNICI HRVATSKOG KRALJEVSTVA PREDSTAVLJEN ROMAN O DR. TUĐMANU
