Priče iz života

IVAN TOLJ: IZ AUTOBIOGRAFIJE (11)

U neizbrisivu sjećanju, ostala mi je vojna vježba u snijegom zavijenim brdima i gudurama, na granici s Albanijom. Tada sam mislio da mi je došao kraj i da neću preživjeti. Tim više što ne bi bio prvi, a ni posljednji vojnik kojeg su u Hrvatsku vraćali u zatvorenu kovčegu. Bila je to ledena veljača 1975. godine, temperature su bile i do 20 stupnjeva ispod nule. Vježba se odvijala na prostoru od nekih petnaestak kilometara. Dobio sam zadaću da se, kao pripadnik saniteta, bolničar, usred noći, kroz duboki, gotovo neprohodni snijeg, moram probiti do voda i ”ranjenika”, koji se nalazio posve na suprotnoj strani, nekih desetak kilometara od komandnog mjesta i sjedišta saniteta. U takvim uvjetima to je bilo neizvedivo. Krenuo sam u zapovijeđenu pravcu, u noć, bez izgleda da ću osvanuti i doći do zadana cilja. Srećom, nebo je bilo osuto zvijezdama, koje su mi koliko-toliko osvjetljavale prostor, po kojem sam više puzao nego hodao. Ni nakon nekoliko sati probijanja, nisam previše odmaknuo, pa sam odlučio čekati zoru i onda nastaviti s izvršavanjem glupe JNA-ovske zadaće. Shvatio sam da ne smijem, bez obzira na iscrpljenost i umor, nikako zaspati. Nekoliko sati, tapkao sam na istom mjestu da se ne smrznem i molio Boga da se što prije razdani. Pustim brdima, ovjenčanim mrakom odjekivali su negdje iz daljine, povici, urlikanje: ”Pope, popeee! Jesi se smrzo, pope, jesi se smrzoooo! Ako nisi, dođi, dođiiii! Da te ubijemo, popeee! Dođiii! Dođiiii! Popeeee! Da te ubijemoooo! Lozinka! Lozinkaaaa! Znaš li popeeee, lozinkuuuu!” Zaključio sam da zavijaju, urliču stražari, koji su dobili zadaću da me isprepadaju i na neki način ”paraliziraju” da skončam zameten u noći, snijegu i ledu. Prilikom izdavanja zapovijedi, nisu mi rekli lozinku, a stražari, po pravilima stražarenja, moraju to zatražiti od svakoga koji se primiče objektu ili području čuvanja, a pogotovo od ”dolaznika” s reputacijom ”sejača mržnje, nacionalne i verske nesnošljivosti između naših naroda i narodnosti!” U pomalo jezovitoj situaciji u kojoj sam se našao, preostalo mi je nagađanje o načinu za koji su se odlučili da me dokrajče. Ukoliko propadane prvotni plan o mome smrzavanjanju, nastupa drugi, sa stražarima i lozinkama. Uslijedit će ono uobičajeno: ”Stoj, ‘ko ide!”. A, što im ja mogu odgovoriti? Ništa! Ili ipak pokušati objasniti ”da ide vojnik Tolj, po zapovijedi.” Međutim, što bi to vrijedilo, to nije lozinka. Već sam vidio svoje izrešetano i krvavo tijelo na snijegu. Sa razdanjivanjem, zapazio sam u daljini dim. Zbog velike hladnoće, ložili su i noću u šatorima. Zahvaljujući Bogu i hladnoći, dim mi je označio mjesto na koje sam trebao stići. Uspjelo mi je puzanjem, pod zaštitom sniježnih nameta, nekako zaobići straže i doći iz pravca kojeg nisu stražarski pokrivali. Komandir voda me je, iznenađen, zaprepašteno gledao. Njegov me je zapanjeni pogled uvjerio da su se te noći intenzivno bavili sa mnom. Ostaje pitanje, jesu li me htjeli samo izludjeti i isprepadati, ili je neki bolesni um među njima, odredio moju likvidaciju? Od bijesa ih je sve postrojio, psovao, prijetio. Na najprostačkije načine, slikovito nema što, dao im je do znanja da sam ih nadmudrio. Stražari sigurno nisu dobili ”nagradno”, a i vidio sam ih, kako podvijena repa, stoje pred vodnikom i gledaju u pod. Vodnik me je pitao imam li tablete za prehladu i sirup protiv kašlja. Svi su redom kašljali i tužili se na grlobolje. Imao sam u sanitetskoj torbici nekoliko bočica sirupa i sve sam ih redom, s velikim zadovoljstvom, ”počastio”! Nakon kraćeg zadržavanja, smrznut i nikakav, ali ipak sretan da sam proteklu, groznu noć preživio, vratio sam se u sanitetski šator, ispred kojeg me je već sutradan čekalo novo iznenađenje. Neki Nikola, mislim da je bio bosanski Srbin, počeo mi je iz čista mira prijetiti i vikati da sam ustaša. Sve ovo je izvodio pred očima desetak vojnika. Odmah mi je bilo jasno da je i to smišljena provokacija. Pod dojmom noćnoga poučka, nastojao sam izbjeći sukob. Nije išlo, nasrnuo je na mene. Branio sam se koliko sam mogao. Odnekud se stvorio jedan zastavnik, koji nas je razdvojio i rekao: ”Šta vam je bre, deco, šta to govorite? Šta vam to treba!? Ćutite, završit ćete na teškoj robiji!” Predpostavljao sam, a i danas mi se tako čini, da su tog jadnika kupili nekim sitnišom ili, što je vjerojatnije, ”nagradnim odsustvom” od nekoliko dana. Kasnije sam tom dobrom čovjeku, zastavniku, Srbinu iz Šumadije, ispričao kakav su mi užas priredili protekle noći, a i rekao mu da je i ovaj napad, kojem je on svjedočio, dio istoga scenarija. Slušao me je pozorno, i na moje iznenađenje s puno razumijevanja. Potužio mi se, da za nekoliko mjeseci mora ići u zatvor, na izdržavanje kazne od četrnaest mjeseci i da mu je u pitanju i čin i posao i egzistencija. Nisam ga se usudio upitati zbog čega je ”zaradio” zatvor. Pada mi na pamet i jedan pručnik, hercegovački Srbin mislim da se je, ako se ne varam, prezivao Rogalo. Bez obzira na rogato prezime i njega pamtim po koretnosti, pa i više od toga. Taj me je molio da ga poučavam njemački jezik. Počeli smo od sein, glagola biti, pa pomalo, dan, po dan, ich bin, du bist. Za mjesec dana, poručnik je dogurao i do ich war, du warst… U svakom slučaju, und so weiter, und so vor, bio mi je zahvalan, kolegama oficirima je govorio da ja nisam tako loš, kao što se priča, a to mi u uvjetima u kojima sam se nalazio nije odmoglo, čak štoviše. Možda me je taj čovjek spasio od još većeg terora. Podučavanje nije dugo potrajalo. Premjestili su me u Đakovicu. Tamo sam stigao s još debljom omotnicom, u kojoj se skrivale kosovske spoznaje o meni. Samo znam da se komandant kasarne, kapetan 1. klase, Albanac po narodnosti, uhvatio za glavu kada ju je, preda mnom, otvorio i vidio što su sve o meni napisali. Bila mu je čudna i moja ”frizura”. Naime, čim sam stigao u vojsku, ošišao sam se i potom izbrijao i najmanju dlačicu na tjemenu. Tek sam pred završetak vojske, dopustio svojoj ”mudroj” glavi da prihvati opet normalno stanje. Ipak, nisam se želio, posve izbrijan i ”ćelav” vratiti u Hrvatsku, u Zagreb. Kapetanova narodnost, bila je za mene, izgleda, sretna okolnost. Odmah sam osjetio, bez obzira na dossier, da mu nisam nesimpatičan. Ili, tko zna što je bilo u njegovoj albanskoj glavi, možda su upravo dossier i činjenica da sam Hrvat, bili odlučujući da mi situacija krene nabolje. Rekao mi je da nikakvu pušku i bilo što drugo, ne trebam zaduživati, da se javim ”lekaru” i da budem pomoćnik u garnizonskom stacionaru. Moje ”pomaganje” svelo se na neograničeno i slobodno kretanje po Đakovici i okolnim mjestima. Nevjerojatno, nitko me ništa nije pitao, ni kada izlazim, ni kada dolazim. Jedina mi je obveza bila, tjedno odnošenje i donošenje medicinske dokumentacije u obližnju, gradsku bolnicu. Osoblje u bolnici bilo je pretežito albanske narodnosti, što mi je također išlo na ruku. Kada smo se upoznali i kada su saznali tko sam i što sam, njihovoj srdačnosti i simpatijama prema meni nije bilo kraja. Uslijedila su čašćenja, dugi razgovori i druženja u kojima su, na razne načine, pokazivali ”ljubav” prema režimu i državi. Posebno su iskazivali ”ljubav” prema Srbima, a na ”ljubavnoj ljestvici” drugo mjesto zauzimali su Makedonci. Moram priznati da se nisam odveć uspješno nosio s onim što sam vidio i čuo. Ipak, bez obzira na sva moja negativna iskustva, ni tada, za odsluživanja vojnoga roka, ni kasnije – u svim dionicama života – nisam u sebi raspolagao s takvim ”potencijalom” mržnje, iracionalnosti, posvemašnja generaliziranja i predrasuda. Pitao sam se, već tada, koji su uzroci, koji razlozi tolikoj isključivosti? Stari, neriješeni nesporazumi, računi i obračuni? Kosovski mit i interpretacija povijesti na štetu drugih i drugačijih? Uklanjanje, svim metodama, silom i milom, onih koji se opiru megalomanskoj, četničkoj – velikosrpskoj, a u vjerskom smislu i svetosavskoj ”viziji” života, starom zabludjelom buncanju da su ”Srbi sve i svuda”!? Albansko opiranje i nepristajanje na takvu praksu i gledanja? Albanska opterećenost, ne bez i njihovih mitova i pretjerivanja? Sve sam, to ”sa strane” gledao i slušao, ne znajući tada, da će mitovi i manije, za kojih petnaestak godina, ”posejati” rat i ostaviti krvave tragove u mojoj Domovini, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Da će na preostalom hrvatskom zemljovidu, ucrtavati linije Virovitice, Karlovca i Karlobaga, da će, jer su ”sve i svuda”, po koji to put u dvadesetom stoljeću, ”prisajedinjavati srpske zemlje” i ”vekovna ognjišta”. Moje su misli letjele puno sjevernije i zapadnije, do moje Domovine, do Hrvatske. Tih nekoliko mjeseci, provedenih u Đakovici, pomogli su mi, kasnije u životu, u razumijevanju svega onoga što je uslijedilo. Znao sam i tada, a posebice danas, posijedjele kose od nevolja i života, da i kukolj, u tajni života i Božje promisli, ima neki svoj smisao i značenje. Znao sam i tada, a danas, da i ne govorim – nakon rata i tolike prolivene krvi i izgubljenih života, da svatko ima pravo orati svoju zemlju i sijati svoje žito i pljeviti svoj korov. Srbi – srpsku, Albanci – albansku, pa prema tome i Hrvati, svoju, hrvatsku zemlju. Ali, zašto, vlasnici njiva, zašto neki orači posežu za tuđim oranicama i siju tamo gdje ne bi smjeli sijati, žanju gdje ne bi trebali žeti, kose gdje ne bi smjeli kositi? Ne znam zašto mi u ovom trenu pada napamet hrvatski junak Mijat Tomić i njegova livada Jabuka, na koju su mu Turci poslali kosce, a on im je, po predaji, rekao: ”Stan’te, kosci, ne kosite livade! Jabuka je moja djedovina, dok mene u životu bude da vidimo ko smije kosit!? Ko je junak neka za mnom ide, evo njima haran harambaša!” I tako je Mijat otišao u hajduke. Nakon višegodišnje borbe s Turcima položio je život u blizini svoje voljene Jabuke. Pitanja su to na koja nema pravih odgovora, osim, možda, na početku, u vrtu života, u stablu i krošnji s koje nije trebalo ubirati plodove. Fatalni, krivi potez, pogreška i grijeh, pa potom iskupljenje, otkupljenje koje traje i sada dok ovo pišem. Traje do danas, u križu Pravednika i patnjama svakog pojedinca i naroda. Zahvaljujući ovoj dvojici ljudi, posebice zapovjedniku u Đakovici, kojemu također nisam upamtio ni ime, ni prezime, u miru sam, u srpnju 1975. završio služenje u JNA. Odvezao sam se autobusom do Skoplja i odande, zrakloplovom, do Zagreba, izbjegavši tako dugotrajno vozikanje ”vozom” kroz kroz Srbiju.

13 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!