Vjera

PROF. DR. ANTE VUKASOVIĆ: ODGOJNE VRIJEDNOSTI U ROMANU „OTOK SVIJETA“

Ovaj svoj uradak posvećujem u nas zanemarenim, a u odgajanju mladeži prijeko potrebnim, odgojnim vrijednostima.

 

POUKA O ČISTOĆI

Josipa Lastu, glavnog junaka O’Brienova romana Otok svijeta, upoznali smo u objavljenom tekstu u prošlom broju. Njegov duhovni pastir, kateheta i župnik u Rajskim Poljima fra Anto, i u ratnim sukobima početkom četrdesetih godina XX. stoljeća razgovarao je s ministrantima (onima između 11 i 15 godina) među kojima je bio i Josip. Govorio im je očistoći.

Fra Anto im govori kako su promjene u njihovim tijelima dobre. Riječ je o novim silama, životvornim. No, njima se valja sveto služiti. One su toliko moćne da mladić lako može potpasti pod njihovu vlast, ako mu ne ojača značaj.” I nastavi: “I tako, momci, ako ne želite robovati željama tijela, morate svojim tijelima vladati. Tako ćete jednoga dana kad se oženite, svojoj supruzi dati prekrasan dar, što ste ga samo za nju sačuvali. Bit će to tisuću puta bolje no da ste ga već nekom poklonili. Ljubit će vas i vi ćete ljubiti nju te će po vašem međusobnom darivanju djeca doći na svijet. Vi, ona i Bog zajedno, svijetu ćete podariti najdragocjenije blago: novu dušu za vječnost.” (str. 69).

Ostavio im je nekoliko minuta za razmišljanje, a potom zaključio: “Na ovom svijetu mnogo ljudi ne vlada svojim tijelima. Oni tvrde kako im nitko ne može govoriti što trebaju činiti, pa čak niti Bog, te smatraju kako onda nemaju gospodara. Naposljetku, robuju svemu i svačemu.” (str. 70). Da, robuju svojim nagonima, neobuzdanim strastima, pohlepi, sebičnosti, ovisnostima o lagodnom životu, pušenju, opijanju, prežderavanju, drogiranju, neumjesnim zabavama, seksualnom iživljavanju, najraznovrsnijem besmislu i pogubnim ludostima života.

 

ČISTA LJUBAV

Opis Josipove ljubavi prema Arijani: “Još se nisu poljubili. Još to nisu ni spomenuli. Jednostavno znadu kako još nije sazrelo vrijeme za to… Ljubav jedno drugom odašilju očima uz potporu najnježnijih dodira lica rukama. Jednom mjesečno zajedno odlaze na simfonijski koncert. Jednom tjedno penju se na vrh Marjana i ondje provode nekoliko sati odmarajući se, razgovarajući i smijući se. I ona oduvijek voli more. Sada ga mogu voljeti zajedno. Ona ponekad legne na leđa i položi mu glavu na grudi, dok joj on prstima miluje čelo sve dok ne zaspi. Ponekad ga, opet, samo dugo promatra u oči; a onda odjednom podigne ruku i stavi mu prst na usnice, ili mu prisloni dlan uz obraz. On gotovo osjeća bol od straha da bi je mogao izgubiti svaki put kad je otprati kući te se moraju pozdraviti do sutra. U toj boli ima i radosti, jer je ponovni susret idućega dana uvijek bolji od onog prethodnoga.” (str. 248)

Čekali su i dočekali. Na Marjanu je doživljen prvi poljubac. “Sada zagrljeni, shvaćaju da taj dugo priželjkivani poljubac, koji se napokon dogodio, zasad ne podrazumijeva tjelesnu želju. Znadu također i da – što duže budu uspijevali strasti držati pod nadzorom – to će dublje rasti ljubav njihovih duša.” (str. 249) To je prava ljubav!

Gornji citati nisu slučajno naznačeni. Oni imaju snažnu poruku. U Hrvatskoj, naime, organizirano djeluju destruktivne snage agresivno-feminističke, anarholiberalističke, sekularnoantiteističke koje omalovažavaju i nastoje obezvrijediti kulturno-povijesne stečevine hrvatskog naroda, hrvatske nacionalne, moralne i katoličke vrijednosti. Posljednjih godina krenule su u ofenzivu s nakanom zavođenja i upropaštavanja školske mladeži posredstvom feminističko-anarhističkog “spolnog odgoja” u školama. Djeci, mladeži serviraju privlačno upakirane seksualne informacije bez pouka o dobru i zlu, izazivaju radoznalost, bude želje i potiču nejaku djecu i nedozrelu mladež na prerane spolne odnose, vrlo štetne za tjelesno, mentalno, socijalno i moralno zdravlje djevojčica i dječaka. Takvo informiranje nije odgajanje, nego zavođenje i upropaštavanje hrvatske mladeži. U takvim okolnostima, negdašnje hrvatske i europske poduke o čistoći, čistoj i pravoj ljubavi, a u biti spolno odgajanje koje su prožimale naravne, univerzalne moralne i kršćanske vrjednote, ima posebnu težinu i treba ga učiniti dostupnim današnjoj mladeži, koju nasrtljivo nastoje zavesti trovači ljudskih duša.

 

DOMOLJUBLJE

Josip je u Americi širio istinu o hrvatskoj povijesti, hrvatskom narodu i njegovim kulturnim postignućima, razotkrivao srbo-jugokomunističke krivotvorine, svjedočio o zlodjelima četnika i partizana, o žrtvama Bleiburga, Maribora, križnih putova i logora smrti. Jedne večeri u svibnju 1990., od ljudi iz molitvene zajednice pri crkvi Sv. Ćirila i Metoda, saznao je radosnu vijest. Hrvatski sabor je proglasio neovisnu Republiku Hrvatsku. Kupuje novine, čita, prati zbivanja u domovini.

Srbi se bune. Žele očuvati vlast, moć i privilegije. Izvršena je velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH. Bande nesmiljenih ubojica nose jugoslavenske državne odore, ali im je u srcu i duši upisan znak mrtvačke glave. Prate ih četničke horde. Ruše, pale i uništavaju sela i gradove. Vukovar je pretvoren u prah i pepeo. Masovno ubijaju Hrvate i muslimane, progone, pljačkaju, siluju, teroriziraju, odvode ljude u koncentracijske logore. Kolone prognanika, izbjeglica i siročadi preplavile su neokupirane dijelove Hrvatske. Nemirni Josipovi snovi pretvaraju se u noćne more iz djetinjstva i mladosti.

U domovini se organizira Domovinski rat za očuvanje nacionalne slobode i državne samostalnosti. Domovina vapi, zove, traži pomoć. Trebaju joj sredstva za ustrojstvo, naoružanje i obučavanje Hrvatske vojske. Ranjena Josipova duša čuje zov domovine. Domoljubnim žarom uključuje se u prikupljanje pomoći. Prodaje svoje najdragocjenije knjige, sve što je mogao prodati, živi o kruhu i vodi, ali sva financijska sredstva šalje u domovinu.

Odlučio je osobno poći u domovinu. Dva puta je putovao, ali je oba zbog ratnih okolnosti vraćen u Ameriku. Tek ujesen 1996., nakon dugih desetljeća izgnanstva, vratio se u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Kao hodočasnik posjetio je svetišta i mjesta koja ga vezuju uz radost djetinjstva i mladenaštva, ali i za životnu tragediju njega i njegove obitelji, prijatelja i sunarodnjaka, uz patnju, očaj, mučeništvo i robijanje. Putovao je i u svoja Rajska Polja, ali baš ništa nije našao. Kao da je selo u zemlju propalo. Nestale su kuće, rodni dom, crkva, škola, zatrto je ime, a pod zaraslim ruševinama su njegovi najmiliji. Kao na filmu promatra sve što je doživio prije više od 50 godina. Sjećanje ga razara. “Rana je tolika te vapi pred njegovom dušom poput ponora očaja; obara ga na tlo. Guši se, guši i guši… Vratio se u Ameriku.

Pod kraj života ponovno je osjetio snažan zov domovine. Vratio se u Split, grad svog odrastanja, studiranja, stručne i znanstvene afirmacije, iskrene i zanosne ljubavi, vjenčanja s voljenom Arijanom, ali i u grad teškog stradanja, uhićenja, političke i sudske osude na 25 godina brutalne robije i upućivanja na Goli otok. Morao bi mrziti svoje tužitelje, osuditelje, progonitelje i mučitelje, žuditi za osvetom, ali Josip nije takav.

Njegovo domoljublje žarko voli svoje, ali ne mrzi tuđe, čak ni svoje progonitelje i mučitelje. Psihologinji Slavici je pisao u Italiju: “Srbi imaju poslovicu koja veli: ‘Tko se osvećuje, taj se posvećuje?. Hrvati, pak, vele: ‘Tko se ne sveti, taj se posveti’ Usred rata naš je pokojni kardinal Kuharić izrekao … nezaboravne riječi: ‘Ako ti netko zapali kuću, ti njegovu nemoj paliti’.” (str. 701.) U crkvi Sv. Frane u Splitu, Josip je ljubio hrvatsku zemlju i hrvatski narod, ali i molio za sve one koji su ga povrijedili. Sve je svoje pjesme posvetio domovini, njezinim mučenicima i patnjama svoga naroda. I njegova sabrana djela izišla su pod naslovom Domovina, ali u njegovoj duši nije bilo ni mržnje, ni osvete. To je čisto domoljublje, odgojna vrijednost koja u srcu raste, privlači, oduševljava i potiče na djelovanje.

POZITIVNA USMJERBA

U spomenutom tekstu objavljenom u prošlom broju, pisao sam o Josipovu dugogodišnjem radu s Calebom i plodovima toga rada. Odgojno zapušten i posve asocijalan dječak koji je sam sebe nazivao “uličnim štakorom”, preobrazio se u uglednu osobnost američke kulture i znanosti. Još jednom ću se poslužiti tim primjerom ilustrirajući učinkovitost pozitivne usmjerbe, povjerenja u odgojenika kao moćnog odgojnog načela i odgojne vrijednosti.

Znanost o odgoju odavno je spoznala vrijednost odgojiteljeva povjerenja u gojenca, uočavanja i podupiranja njegovih pozitivnih osobina čime se potiskuju negativni porivi. Dobar odgojitelj uočava pozitivne odlike odgojenika, ističe ih, ponekad i projicira i pokazuje odgojeniku da vjeruje u njegove mogućnosti. Povjerenje osobe koju gojenac poštuje, vrlo je snažan poticaj za njegovo dobro djelovanje. Vjera u uspjeh, ljubav i povjerenje prema odgojeniku, poštovanje njegove osobnosti i dosljedno nastojanje na prihvaćanju i obavljanju ljudskih dužnosti – bitne su pretpostavke i čimbenici postizanja uspjeha u procesu odgajanja i preodgajanja. Uspješno preodgajanje Caleba snažno to potvrđuje i dokazuje.

Josip je posvetio Calebu mnogo pozornosti i vremena. Družio se s njim, darivao mu ljubav, prijateljstvo, povjerenje, poučavao ga, usmjeravao, pokazivao da u njemu vidi i dobrotu, budio osjećaj ljudskoga dostojanstva, pomagao mu da u sebi otkrije svoje pravo “ja”. A kada je zamijetio promjene, kazao mu je: “Pametan si mladić. Jako si mi drag… Zamolit ću te jednu uslugu… Nisi štakor. Odsad ćeš sa mnom razgovarati kao čovjek.” (str. 541).

I postao je punovrijedni čovjek, izgrađena osobnost. Takva je moć odgojiteljeve ljubavi, povjerenja, pozitivne usmjerbe i vjere u uspjeh odgajanja. Caleb je znao komu duguje zahvalnost za učinke svoje čudovišne preobrazbe. Prilikom posljednjeg rastanka u zračnoj luci New Yorku, pred Josipov posljednji odlazak u domovinu, kazao mu je prigušenim glasom: “Volim te, volim te i zahvaljujem ti za sve što si za mene učinio.” “I ja tebe volim, Calebe. Hvala tebi.” “Caleb pušta neka mu suze teku niz lice ne pokušavajući ih sakriti.” (str. 680)

SEBEDARJE

Na sedmom katu zgrade u New Yorku, u kojoj je Josip kućepazitelj, živi šesteročlana obitelj. Roditelji Sally i Steve imaju četvero djece, a osmogodišnji sin Jason pati od teškog mentalnog poremećaja. Ne može govoriti, vrlo je nemiran, hiperaktivan. Boluje i od epilepsije i ima napadaje kad se razboli. Roditelji ga vole i njeguju, ali uz rad i drugu djecu nemaju dovoljno vremena za njegovo izvođenje u prirodu, parkove u šetnju. Josip im je ponudio besplatnu pomoć. Prihvaćena je.

Tu je početak svakodnevnih izleta u Central park koji će potrajati gotovo dvije i pol godine. Golubovi u parku zaokupe Jasonovu pozornost: smije im se, smije i smije, poput maloga djeteta. “Zahvaljujući tome Josip i dječak izgledaju zdravije.” Voli on “toga nestaška, jer njegova duša prepoznaje ljubav i prihvaća je”. “Postoje trenutci kada Jason tako čvrsto zagrli Josipa te ovaj ima osjećaj da će mu popucati sva rebra, dok dječak ciči od veselja”. Ljubav i čovjekoljublje granica nema.

Pred smrt Josip je, u pismu ljubljenoj kćerki Mariji, napisao: “Evo molitve/savjeta, što sam napisao sam sebi; još ih nitko nije vidio. Nastojim prema njima i živjeti: Ne traži ništa za sebe. Budi spreman služiti u tišini, ne tražeći ništa, žrtvujući se i moleći da nitko ne zna. Tiho, tiho, tiho… Evo jedne stare anonimne latinske pjesme, koju jako volim: ‘Siromah sam. Nemam ništa. Dajem ti svoje srce’ (str. 705). Kakva divna posljednja poruka, očinski savjet ljubljenoj kćeri na kraju života. Pedagozi bi rekli primjer – najbolje odgojno sredstvo, prekrasan, zanosan uzor ljudskoga sebedarja.

 

Prof. dr. Ante Vukasović

 

16 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!