FR. FRANO PRCELA: NAŠ GOVOR O SMRTI I NAŠA ŠUTNJA O PROLAZNOSTI

Htjeli mi to prihvatiti ili ne, stručno govoriti o smrti ne možemo. Jer misliti ono što je „ne-mislivo“, kompetentno pričati o „ne-biti“ jest jednostavno nemoguć pothvat. Mi ne poznajemo smrt (ne samo svoju smrt!) – ili kako bi sv. Franjo rekao „sestricu smrt“.

******

Svake godine u ove dane doslovce očima možemo osjetiti odlazak prirode na počinak, do novog buđenja u proljeće. Priroda svoj svakogodišnji ciklički kraj kruni vrlo bogatim bojama. Njena finalna predstava je šaroliko bogatstvo a ne jednolična, oskudna crnina, kao što je to slučaj u našem ljudskom opraštanju od života.

Kad čujem druge govoriti o kraju života odmah imam pred očima najmanje dvije asocijacije: S jedne strane nadgrobni spomenici i s druge strane nadgrobni govori.

Dok sam bio srednjoškolac rado sam šetao stazama Mirogoja, isčitavao nadgrobne spomenike, učio napamet poneke stihove (posebice onaj od Tina Ujevića: „Leti ko lišće što vir ga vije, za let si, dušo stvorena…“). I danas me pohod groblju – bilo onaj slučajni, prolaznički ili pak onaj vrlo osobni – iznova produhovi, obnovi u meni onaj „vjernički smješak“, osvježi osobni credo u zagrobni život.

S druge pak strane kad se sjetim većine nadgrobnih govora dobijem mučninu. Nigdje se ne osjećam tako prevaren i izložen sajmu dvoličnosti kao što je to slučaj kod sprovodnih govora, nadgrobnih propovjedi o preminuloj osobi. Toliko slatkorječivosti na jednom mjestu a i licemjerja (prešutno odobrena od većine prisutnih!) može se izgleda doživjeti samo na sprovodima. Stoga, uistinu mogu razumijeti one koji traže da se kod njihovih sprovoda ne drže nikakvi govori.

Sprovodi i grobovi dvije stvarnosti koje se nadovezuju jedna na drugu, ali i od nas ljudi dva proturiječna ponašanja. S jedne strane najevidentnija činjenica života, smrt, simbolično predstavljena kroz nadgrobne spomenike, a s druge strane obred opraštanja od umrlih koji prečesto postaje festival tko će bolje uljepšati (iskriviti!) činjenice. Krilatica „o mrtvima sve najbolje“ je tobože nastala iz pijeteta prema umrlima i poštovanja prema njihovim djelima: međutim ona se pak sve više prometnula u krivu utjehu direktno pogođenima i ujedno se ugrađuje u mozaik kulture neiskrenosti (laži). Bilo kako bilo, sprovode ne volimo, a u pogledu smrti kao takve zanijemimo.

Od teologije se pak, a posebice od Crkve, očekuje da s autoritetom progovori o smrti. No, je li uopće moguće zboriti o smrti? Htjeli mi to prihvatiti ili ne, stručno govoriti o smrti ne možemo. Jer misliti ono što je „ne-mislivo“, kompetentno pričati o „ne-biti“ jest jednostavno nemoguć pothvat. Mi ne poznajemo smrt (ne samo svoju smrt!) – ili kako bi sv. Franjo rekao „sestricu smrt“. Možemo doduše govoriti što nam znači tuđi odlazak, smrt nama npr. drage i bliske osobe. Ali to još uvijek nije govor o smrti kao takvoj, to je samo i jedino zborenje o našem odnosu, o našim osjećajima naočigled gubitka voljene osobe.

Zanimljivo je da u takvoj situaciji postoji sličnost između tzv. sekularnog govora i onog teološkog govora naočigled naših zatečenosti nečijom smrću. I jedni i drugi kompetentni su pričati o umiranju ali ne i o smrti. Doduše, za jedne je umiranje zadnja faza života, a za druge je umiranje završetak ovog života ali ujedno i prijelaz u drugi, u novi život.

Na sprovodne obrede okupljamo se iz poštovanja i pijeteta prema preminuloj osobi. Povod jesu umrli, a stvarni razlog „razmahanih govorenja“ smo upravo mi živući. Od naših slatkorječivosti preminuli nema nikakve koristi. Ta počeli smo mu „tepati“ kad smo ga izgubili, ne da bi on s tim nešto postigao kod nas, nego zapravo takvim ponašanjem šaljemo poruku da mi za sebe želimo nešto postići. Što konkretno želimo „ubrati“ zapravo nam razvidno.

Dakle, s jedne strane izbjegavamo možebitne „napade iskrenosti“ ako bismo govorili o umiranju. Iz straha? S druge pak strane ondje gdje nemamo kompetencije raspričamo se do nepodnošljivosti – kroz naše govore o smrti. Nevjerojatna lakoća zamjene tema i teza!

Za filozofa Epikura „smrt je najgroznije zlo“, koje se nas koji živimo ne tiče, jer „dok mi postojimo smrt nije tu, a kad je smrt tu, mi više ne postojimo“. Prije nekoliko godina preminuli Steve Jobs (osnivač firme „Apple“) je u svom poznatom govoru na sveučilištu u Standfordu između ostalog izjavio: „Nitko ne želi umrijeti, čak i oni ljudi koji žele doći u nebo, zbog toga ne žele umrijeti. Ali smrt je ipak sudbina koju svi dijelimo. I neka je tako: Jer smrt je najbolje iznašašće života. Ona je katalizator preobrazbe. Smrt posprema sve staro kako bi se stvorio prostor za novo.“

Isplati se razmišljati o prolaznosti života, bili mi vjernici ili ne, jer tako se osposobljavamo ići ususret završetku života bez očajavanja. To je dio umijeća življenja – ne primarno u mogućnosti djelovanja nego u mogućnosti ostavljanja. Promišljati prolaznost znači prihvatiti stvarni život.