IVAN TOLJ: AUTOBIOGRAFIJA (1)

RETROSPEKTIVA

Gledam iza sebe

nanizanu bol:

prijeđene putove.

i sve ono iza mene

što si mi promislio:

gorčine poraza

i nemoći. Vremena

u kojima sam

na koljenima molio

da me podigneš.

Trenutke prijevare

kada mi se činilo

da mogu bez Tebe.

Moje pobjede, slijepe

ulice samoljublja,

iz kojih sam izlazio

obdaren daškom Tvoje

Milosti.

Mrvice slave kroz

koje si mi nježno

šaptao da sam prah

bez Tebe.

Hvala Ti

i za gore

moga života

koje svojom snagom

premještaš i

darivaš mi

priliku da

putujem.

Anica i Drago Tolj (Ivanovi roditelji)

Negdje, ranih osamdesetih godina minula stoljeća, u jeku ispisavanja pjesama donio sam odluku da neću podleći napasti pisanja memoara, dnevnika, autobiografije ni bilo kakva oblika ja-pa-jakanja. Smatrao sam, a i danas tako mislim, da je sve eventualno značajno ispisano u pojedinim pjesmotvorima, da se u njima nalaze moji zgusnuti i sažeti pogledi na život, na mnogo toga što se događalo u meni i oko mene. Tumačenja i objašnjavanja, ni moj život, ni događaje u kojima sam sudjelovao i bio im  (su)dionikom neće učiniti za moguće čitatelje ni jasnijim ni korisnijim. Zbog toga ove ulomke, isječke iz života, započinjem i naslovljujem jednom svojom pjesmom. Ostajući dakle pri ovoj odluci valja mi ovome poslu pristupiti netipičnije i neobičnije za ovakav tip zapisa. To ne znači da će u tekstu izostati barem nužni životopisni podaci. To samo znači da ću nastojati nepretenciozno – ako uzmognem – orisati svoju ulogu, sjenu na pozornici i igrokazu života. Bez ambicija da tvrdim i dokazujem da sam u bilo čemu bio u pravu, s tim da prihvaćam to jest shvaćam sve one bližnje i daljnje koji su često mislili da su bili u pravu, a da ja za njih – i to mi je razumljivo – gotovo nikad nisam bio u pravu. Preostaje mi jedino da ih prepustim njihovoj lakoći postojanja i crno bijelih (samo)uvjerenja, tim više što je izgledno da je u povijesti samo jedan Čovjek bio posve i u svemu u pravu. I zbog toga je bio izdan, uhićen i predan – kako to obično biva – po jednom od svojih. Završio je u zatvoru, potom na sudu i nakraju na križu. Njegov završetak, tužan i okrutan, tek je pravi početak i izlaz iz ukleta i začarana kruga u kojem ljudski oholo mislimo da smo u pravu. Na koncu, da zaključim, posve iskreno, ovo pravovanje: ni za ovoga Čovjeka ne mislim da je bio u pravu. Nastojao sam u životu vjerovati da je bio i jest u Pravu.

Ali, da ja ipak krenem u ispisivanje “zadaće” koju sam dogovorio s prijateljem i kolegom prof. Vinkom Brešićem, koji mi reče da pišem što hoću i kako hoću. Pa kad je tako, doista se neću držati pravila i pretraživanja prašnjavih bilješki iz sad već davnih i prohujalih dana. Štošta toga  što mi je na umu završit će izravno i bez kićenja, svijanja i uvijanja na drumu, to jest na papiru ispred mene, koji čeka da ga ispunim. Pokoja prejaka riječ ili žešća obrana onoga do čega mi je stalo, doprinijet će vjerodostojnosti i bit će, nadam se, sukladni mome stilu, svjetonazoru i karakteru. Isto tako ne kanim se držati kronologije i životna redoslijeda, pa ću pisati obrnutim postupkom. Od obična dnevničkoga zapisa, trenutačnih misli pa do ulaska u sebe i do pokušaja da barem u nečem dosegnem – u daljini i magli – poodmakle početke. U ovome proslovu, a i u pjesmi “Retrospektiva” naziru se i autobiografske natruhe, pa zato mislim da nisu od suviška i da će biti u djelatnu odnosu s onim što će u tekstu uslijediti.

Sjećam se 2008. godine, vrućega i sparnog lipanjskog dana, kada sam u bolnici Rebro u Zagrebu držao za ruku teško bolesna prijatelja, hrvatskoga književnika, uznika i patnika Zlatka Tomičića. Znao je da odlazi. Rekao mi je da je njegovo pisanje bilo promašeno i da je sada svjestan svih manjkavosti u objavljenim i neobjavljenim djelima. Ponavljao je: “Uzaludan trud, uzaludan posao”! Na ormariću, do samrtničke postelje, zamijetio sam knjigu Ive Andrića. U hipu mi je bilo sve jasno. Veliki meštar hrvatske književne riječi, svoje je posljednje trenutke dijelio s Ivom Andrićem. Ne komentirajući da sam zamijetio da čita Andrića, nabrojio sam nekoliko značajnih pisaca i onako kao usput spomenuo sam i Andrića, rekavši pritom, da su po svoj prilici i oni o svojim djelima slično razmišljali. Nisam bio siguran da sam ga utješio. Sjetno se i gorko nasmiješio i gledao me pogledom koji više nije bio od ovoga svijeta. Pozdravivši se s njim, predposljedni put koliko se sjećam, teškim sam koracima i s jakim i stalnim, dvodesetljetnim bolovima u nogama, a nakon rastanka s njim i s nelagodom u duši, krenuo prema gradu na koji se već spuštala noć. Noć u kojoj sam teško zaspao i u kojoj sam sanjao Zlatka nasmiješena i obasjana svjetlom. U prijepodnevnim satima otišao sam ponovo u bolnicu u nadi da ću ga bez obzira na san vidjeti živa. Uz njegovu postelju zatekao sam dominikanca o. Vjekoslava Lasića, Zlatkova prijatelja. Upravo mu je udjeljivao Posljednju pomast i davao odrješenje. Pozvao me je da se zajedno pomolimo. Zlatko je bio u polusvijesnu stanju i mislim da je znao da smo uz njega. Tiho je jecao. Poljubili smo ga i otišli. Sutradan mi je njegov sin Tvrtko javio da mu je otac umro. Mjesec dana kasnije i Tvrtko je otišao za ocem. Tragično je izgubio život u nekom obračunu u Zagrebu. Dobro je da Zlatko nije doživio ovu tragediju.

U mome svijetu uspomena na ljude i zbivanja, baš u ovome uvodnom dijelu, počasno mjesto pripada još jednome meni osobito dragom hrvatskom pjesniku, Stojanu Vučićeviću. Ni on, nažalost, nije među nama. Umro je negdje pred sam osvit hrvatske državne samostalnosti. Nije dočekao slobodu Hrvatske, kojoj je posvetio, u onim olovnim vremenima, 1971. zbirku pjesama, točnije poemu “Šibanica”, koja, po mom sudu, ide u red najbolje napisanih poema u hrvatskome pjesništvu. Intenzivno i  prijateljski, bratski rekao bih, družili smo se cijeli niz godina, od ranih sedamdesetih do njegove prerane smrti. Bile su to duge, duge šetnje središtem Zagreba, razgovori prepuni povjerenja i odanosti. Slušao sam njegova razmišljanja o zloj hrvatskoj kobi, a i jalu, kojeg pokojni Stojan nikako nije razumio. Kadšto smo u tim hudim vremenima međusobno dijelili i posljednje dinare u džepu. Silno ga je pogađala neimaština i oskudica, zebnja da neće moći prehraniti obitelj. I sada se živo sjećam kako je jurio prema sobičku u kojem sam živio da mi što prije vrati te jadne dinare. Radilo se o sitnim, zanemarivim iznosima. Ja bih se tome opirao, a on bi mi govorio: “Nemoj , molim te, znam da nemaš ni ti”. Tisnuo bi mi u ruku i dvostruko više nego što je pozajmio. U velikome je krugu izbjegavao javnost i bio skrajnje, opravdano dakako, nepovjerljiv prema nekim kolegama, okupljenim u to doba u Društvu književnika Hrvatske, po raznim socijalističkim savezima, režimskim glasilima i književnim časopisima. Sustavno me upozoravao na sve moguće opasnosti i neprilike koje bih mogao imati s pojedinim ljudima i sustavom od kojega su dobro, a neki i vrlo ugodno živjeli. Uvjerio sam se na razne načine, a ponajviše na vlastitoj koži, da su mu procjene bile točne. Bio je i preblag u orisima svih tih suradnika i agenata provokatora kojima smo bili izloženi. Unatoč tome valja ipak reći da su neke njegove prosudbe bile donekle opterećene i zatvorskim, golootočkim danima kroz koje je kao mladac prolazio. Pričao mi je da su ga tamo u nekoliko navrata pretukli i da je danima bio u hematomima, s otečenim licem i glavom. U našim  razgovorima tužio se na strašne glavobolje. Nikome, pa ni meni nije govorio da ide na operaciju, nakon koje je ubrzo preminuo. Posljednji naš susret dogodio se na nekadašnjem Trgu Republike, danas ponovo, hvala Bogu, Trgu bana Josipa Jelačića. Odmah, nakon “oslobođenja”, jugoslavenske, komunističke vlasti “oslobodile” su života mnoge građane Zagreba pa tako i glavni trg i od imena i od spomenika. Na glavi je imao šešir. Skinuo ga je i rukom mi pokazao ožiljke od operacije. Na moje pitanje zbog čega mi se nije javio i rekao da ide na operaciju, samo je slegnuo ramenima i tiho prozborio: “Sada sam dobro, sve to je iza mene. Razmišljam da s obitelji preselim u Zadar. Zadar je grad moje mladosti i školovanja. Zadar je najhrvatskiji grad. Dragi su mi sunce i svjetlost s kojima je taj grad obasjan. Volim Zadar, a u Zagrebu se osjećam kao stranac. Zagreb nas neće. Ni tebe neće, ni bilo koga drugoga koji razmišlja i djeluje slično kao mi. Odlazim!” Više ga nisam vidio. Nekoliko tjedana kasnije Stojan je umro i zauvijek ostao u Zagrebu, kojeg je, bez obzira na (ne)opravdanu kritičnost i povrijeđenost, volio ni manje ni više nego Hercegovinu u kojoj se rodio ili Hrvatsku kojoj je sve, baš sve, posvetio i podredio. Zemni prah mu počiva na Mirogoju. Pridružio se zavazdan Matošu, Ujeviću, Šimiću… A duh, njegov duh, lebdi zagrebačkim ulicama i trgovima po kojima smo šetali, o kojima je pisao. Lebdi i nad ovom uvalom nadomak Zadra i nada mnom pogetim za ovim stolom. Gleda me kako ispisujem ove retke za mir i pokoj njegove plemenite, izmučene, hrvatske duše. Nekoliko dana prije smrti objavio je svoju posljednju pjesmu, “Umrijeti u Hrvatskoj”:

“…Ovdje gdje svjetlost ne pokreće lišće

Legla je zemlja na koju nisam sviko

Poput vjetra rasipam se stišćem,

zadnja sam žrtva ništa i nitko…”

I Zlatko i Stojan su bili moji uzori. S njima sam, bez obzira što su obojica bili stariji od mene, dijelio ljubav prema hrvatskoj književnoj riječi i nastojanje da se prevlada višestoljetna zla kob, da Zvonimirova lađa konačno zaplovi mirnijim vodama, da Hrvatska počne brojiti sretnije i pametnije dane. Zbog tih zajedničkih vrijednosti i ideala – pišući o njima – pišem u stvari i o sebi. Postojale su i postoje sličnosti u njihovim poetikama, političkim stavovima i robijanjima za Hrvatsku. Znam da su – od obojice sam to u više navrata čuo – imali jedan o drugome visoko mišljenje. Svojedobno sam priželjkivao da sva trojica sjednemo za stol. Želja se nije ostvarila. Život i smrt pošli su nekim drugim smjerom. Stoluju s one druge strane, koju zemne oči ne vide. Zagledan u pučinu svoga života, u mislima i u duhu uključujem i njihove živote. Za neprolaznim stolom sjede njih dvojica. Ma ne, sjedimo sva trojica. Želja se ipak ostvarila. Samo moje oči ne vide. Zasad.

Osim ove dvojice, mojih iznimnih prijatelja, postoji niz ljudi koje bi valjalo barem spomenuti. Tu su moji generacijski kolege i prijatelji Neven Jurica, Božo Petrač i Zdravko Gavran. Vežu nas desetljeća druženja i zajedničkih nastojanja za reafirmacijom, povratkom neprolaznih vrijednosti u književnom, društvenom i političkom životu našega naroda. Tu su i moji prijatelji, kolege generali i suborci s kojima, kadšto, popijem pokoju “gorku” kavu – čašu žući – i podijelim opravdanu kritiku, nevjericu i nezadovljstvo s višegodišnjim, lošim stanjem hrvatskoga naroda i Države.

U (auto)biografskom smislu bilo bi zanimljivo, a vjerojatno i korisno, opisati nekoliko mojih sureta s Miroslavom Krležom ili pak druženja s Danilom Kišom i desecima drugih književnika, kipara, slikara, novinara i ostalih kulturnih, javnih i crkvenih djelatnika. O političkim, sad već povijesnim osobama da se i ne govori… Da nabrojim samo neke. Na prvome mjestu je Franjo Tuđman, utemeljitelj suvremene hrvatske države, čovjek s kojim su me vezivali neraskidivi lanci, zašto ne reći, prijateljstva i neupitna međusobna povjerenja. On me je učio temeljima vojništva, vojevanja, ustrojavanja i zapovijedanja u Oružanim snagama. Nije bilo vremena. Moralo se brzo i, nažalost, u krvi, u apokaliptičnim trenucima za narod i zemlju, svladavati “gradivo” i preuzimati odgovornost. U politici, hrvatskoj politici, nisam trebao kretati od sricanja prvih slova. U tom pogledu bili smo jedno srce i jedna duša. (NASTAVLJA SE)