KORONA I SVETA MISA: CRKVA U „SITUACIJI“

Svako doba ima značajke koje čine ono što bi Nijemci rekli – „Zeitgeist“ – „duh vremena“. A jedna od značajki današnjega vremena je nedostatak ozbiljne rasprave o bitnim pitanjima. O bitnim pitanjima uglavnom se ne raspravlja – raspravlja se o fenomenima. A fenomeni su kao valovi – oni samo pokazuju da vjetar puše, ali nam ništa ne govore o njegovim uzrocima.

I ne bi to bilo tako neobično na razini politike, jer ona ima pragmatične ciljeve, no Crkva je ozbiljna, Božja ustanova, čija su načela stalna pa prilagodba novim okolnostima, koliko god bila opravdana, ne bi smjela ugroziti ono bitno. A misa to jest.

Kada je u ožujku zbog korone bila nastala nova društvena „situacija“, politika je to vidjela kao fenomen – vidjela je „požar“  i gledala je kako ga najdjelotvornije ugasiti, pa je zaključila kako se misa može gledati iz kućnog naslonjača. U javnost je bačena floskula da se čovjek može svuda moliti Bogu. Nju, naravno, nisu zanimale teološke finese: što je misa, zašto je pričest središnja točka misnoga slavlja i zašto misa nije isto što i molitva, bila kršćanska ili ne-kršćanska. Vjernicima je to nekako trebalo objasniti i utješiti ih pa su utješeni televizijskom misom i „duhovnom pričešću“ (nekada smo učili samo o pričesti pod jednom ili obje prilike). U toj „situaciji“ Crkva se, bez ozbiljne rasprave sama sa sobom i s politikom, odlučila ponašati „situacijski“, da je mediji ne proglase faktorom smutnje i ne prozivaju jer joj se na bilo koji način pogoduje. I tako je misa – nekrvna Kristova žrtva – žrtvovana na nekoliko tjedana, iako je, prema sudu mnogih vjernika i svećenika, trebalo braniti temeljno: teološki smisao mise i pravo vjernika da sudjeluju na njoj!  No misa je šaptom pala, s „argumentacijom“: tko može odlučivati tko će ući u crkvu, a tko ne? Nitko ništa nije htio odlučivati, pa su vjernici ostali bez mise.

A onda je došla druga „situacija“, u kojoj ta “argumentacija“ više ne vrijedi jer je politika odlučila da se ipak smije na misu, ali samo po 25 vjernika, neovisno o tome ima li Crkva 100 ili 1.000 kvadrata, neovisno o bilo čemu (dok istodobno u trgovinama nema propisanih ograničenja broja kupaca!). Sad dakle ipak netko mora odlučivati o tome tko će u crkvu, a tko ne!? Naravno, mediji već prebrojavaju je li u crkvama bilo 25 ili više vjernika, neovisno o veličini sakralnog prostora.

Mi, običan vjernički puk, nismo neuki ni neodgovorni. Znamo da je „situacija“ ozbiljna, ali zato očekujemo i ozbiljan pristup rješavanju problema onih koji u Crkvi o tome odlučuju. A tu ozbiljnost  ne osjećamo, nego se osjećamo izigrani i poniženi. Politika može govoriti što god hoće, ali je neozbiljno da je Crkva bez ozbiljne rasprave pristala na uvjete koji vjernike dovode u situaciju „nelojalne konkurencije“.

Ne prozivamo nikoga, ali žalosno je da se sami sa svojim svetinjama tako poigravamo.

Rafael Milić