ARMENCI – SAMI SA SVOJIM BOGOM

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA –  SVIMA SRETAN I BLAGOSLOVLJEN POČETAK NOVOGA DANA. –   Petak je, spomen na Gospodinov križu njegovo suđenje, osudu, nošenje križa – Križni put, Put križa – potom razapinjanje, smrtna borba na križu, te završno – OČE, U RUKE TVOJE PREDAJEM DUH SVOJ:  Molimo to uvijek u časoslovu Povečerja – prije spavanja. Predajemo sve u Gospodinove ruke, ne znajući hoćemo li se idućega jutra probuditi. Jer i u grčkoj mitologiji San – Hypnos bijaše blizanac Smrti – Thanatos. Pa i u našoj svijesti. Ali dok spavamo, duša bdije, sanjamo, prerađujemo i odmaramo se. Neki imaju snomorice zbog teška života. Ali Gospodina molimo da nas izliječi, da dotakne svojim križem naša bolna mjesta. On je zdravlje i spasenje naše. Sjećamo se Gospodinove ljubavi za nas ljude, za svako pojedinoga. Umro je za nas ljude i zbog našega spasenja.

Ovih dana imao sam prigodu gledati slike kako Armenci – kršćani bježe iz svojih naselja u Gorskom Karabahu, kršćanskoj enklavi u Azerbejdžanu koji je islamski. Ljudi kupe ono najnužnije iz svojih kuća, ostavljaju svoja ognjišta i bježe od neprijatelja. U strahu za svoj život. Pa prije stotinu godina prvi veliki povijesni genocid dogodio se upravo na Armencima, najstarijoj kršćanskoj naciji na svijetu. Primili su kao nacija kršćanstvo nekako u vrijeme kad je Konstantin dao slobodu kršćanskoga vjeroispovjedanja u Rimskom carstvu. Ponose se svojim Araratom na kome je navodno Noina korablja, imali su u Svetoj zemlji tijekom stoljeća više od 70 svojih samostana, imaju u Jeruzalemu i svoju “Armensku četvrt”, svoga patrijarha ondje. Imaju svoje pismo, svoju književnost, arhitekturu, crkve. I ti bijednici koji moraju zimi napuštati svoja staništa kupe ono svojih prnja. I gledam na slici – neki starac napunio kofer svojih potrepština i na vrh kofera – prije nego ga zatvori – stavio je GOSPODINOV KRIŽ. Zna da je u njemu snaga i utjeha. U križu. Jer imali su tijekom povijesti bezbroj progona, sa zapada Turska, s juga Iran i Irak – sa sjevera Azeri i Azerbejdžan. Jednostavno, mala kršćanska zemlja u moru islama. Ali ustrajni i sposobno preživjeti. Tako se ljubi i cijeni ono što daje život. Za križ i Krista sve! Snažni primjer vjere u vremenu kad se na Zapadu ruše kipovi i križevi, kad se niječe kršćanska kultura i civilizacija. A sve se naše temelji upravo na Svetom pismu, na osobi Isusa Krista. Jesmo li toga svjesni?  Čini se da nismo.

Stoga je i ovo način da svoju vjeru zavolimo. Da molimo zajedno. Da molimo u obitelji. Da se molitvom povežemo. Slušali smo ovih dana iz Knjige Otkrivenja o zanosnom pjevanju anđeoskih zborova Kristu, Jaganjcu, koji je pobijedio. Pjevaju nebeski korovi. I te njihove molitve i pjesme, njihove himne, mi pjevamo i molimo u Večernjim hvalama redovito utorkom, četvrtkom, petkom i nedjeljom. Uključujemo se mi ovdje s nebeskim silama u hvalopoj Gospodinu. Stoga molio svjesno. Nađimo vremena za Časoslov koji je molitva cijele Crkve. Ovo je učinkovitije i snažnije od svih drugih molitava, jer nosi naslov  Divinum officium-  Božanska služba, Božansko bogoslužje.

Upravo slušamo, pa i danas iz Knjige Otkrivenja – Apokalipse završni boj te kako se pojavljuje nebeski Jeruzalem – sav opremljen kao zaručnica za svoga zaručnika. Predivna slika koju je tako lijepo prikazao na svojim ilustracijama francuski slikar Gustav Dore. Može se pronaći na internetu, treba samo “uguglati”.  A Gospodin jasno veli –  na kraju svoga govora o “posljednjim stvarima” –  kako će proći zemlja i nebo – ali riječi njegove ne će proći. One ostaju kao stijena, kao gromada o koju se obijaju morski valovi, ali je ne mogu oštetiti jer odolijeva svakom vremenu. Jesmo li svjesni koja je snaga u riječima Gospodinovim, u riječima Evanđelja? Nismo – ali Gospodin je u svojoj riječi. Ti godine je djelovao, ništa nije napisao, ali je Crkva – iz zahvalnosti te da ima nešto na svome povijesnom putu – bilježila ukratko ono što je bilo bitno. I to nam je dovoljno za osmišljen živo

Ljubim Te, o Spase! K tebi duša hlepi…

Časom tek podupri ti me ljubezan;

Vladaj u mom srcu, duh mi smiješkom krijepi

Samo ovaj dan.

(Sv. Mala Terezija)