Bleiburg je grad s više od 4000 stanovnika u Austriji uz granicu Slovenije. Poznat je u hrvatskoj povijesti po događajima potkraj i nakon Drugoga svjetskog rata, koji je službeno završio 8. svibnja 1945. Početkom svibnja veći dio oružanih snaga NDH počeo se povlačiti prema Austriji s namjerom da se predaju Saveznicima. Pratilo ih je mnoštvo civila, među kojima žena i djece, u strahu pred komunističkim partizanima. Predaja se trebala potpisati upravo na Bleiburgu. Poglavnik sa svojima napustio je zemlju i narod i emigrirao svojim putovima. Britanske su snage već ispred Bleiburga zaustavile hrvatske vojnike s kojima je bilo slovenskih domobrana i crnogorskih i srpskih četnika. Ishod pregovora bila je predaja oružja pred Jugoslavenskom armijom, 15. svibnja. Nakon predaje oružja Britanci su izručili vojsku i civile jugoarmiji, koja ih je počela ubijati. Ubijanje se nastavilo na području Slovenije, masovno i bez suda, gdje su od oko 600 registriranih grobišta najpoznatiji pokolji u mjestima Tezno, Kočevski rog, Huda jama te u Maceljskoj šumi kod Krapine u Hrvatskoj. Masakri su nastavljeni putovima kroz Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu do Radimlje kod Stoca, čak do Makedonije. Te “povorke smrti” hrvatskih zarobljenika poznate su kao Križni put. Nikada nije točno ustanovljeno koliko je Bleiburška tragedija obuhvatila ljudi: Navode se znamenke od nekoliko desetaka tisuća do nekoliko stotina tisuća, ovisno o izvorima.

“Bleiburška” Misa opći je pojam za najuzvišeniju molitvu za duše nastradalih u Bleiburškoj tragediji. U povodu 60. obljetnice Bleiburga, 2005. dogovoreno je da obje Biskupske konferencije, i RH i BiH, sudjeluju u pripremi svete Mise koju predvodi jedan od biskupa. Ove godine, o 75. spomenu Bleiburga, dogovoreno je da Euharistiju predvodi kardinal Vinko Puljić. Virusna epidemija izmijenila je program pa je odlučeno da jedna sveta Misa bude u Zagrebu, a druga u Sarajevu.

O poratnim događajima u Sarajevu iz ljeta 1945. donosi prikaz tadašnji 14-godišnji očevidac i sudionik Anto Baković (1931.-2017.), svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, koji je osnovnu školu završio u Goraždu, srednju u Sarajevu. Kao bogoslov bio je 1953. osuđen na 4 godine robije, koje je proveo u Nišu i Zenici, a 1962. kao svećenik osuđen je na 6 godina zatvora, koje je proveo u Sarajevu, Travniku, Zenici i Foči. Objavio je više knjiga, a neke u više izdanja: Hrvatski martirologij XX. stoljeća, 2007.; Naš Bogdan, 2010.; Druže pope, izlazi iz groba, 2011.; Drinske mučenice, 2013. U Zagrebu u izdavačkoj kući “August Šenoa” 1996. godine izišla mu je autobiografija Dječak s Drine, u kojoj kao svjedok opisuje događaje iz Sarajeva ljeta Gospodnjega 1945., str. 407-410. Upravo te stranice prenosimo:

POGLAVLJE 73.

KOBNA, PET KILOMETARA DUGA PROCESIJA SARAJEVSKIH KATOLIKA

Došla je i Velika Gospa 1945. Dan kada katolici grada Sarajeva odlaze u obližnje Gospino svetište, na Stup. (Stup u mome djetinjstvu bijaše daleka sarajevska periferija, a sada je gotovo dio grada.)

To vruće ljeto 1945. bilo je za katolike Hrvate grada Sarajeva gore negoli ijedna ratna godina. Istina, dugi je i strašni rat završen, prestali su napadi partizana i četnika, prestala su angloamerička bombardiranja, došao je mir za sve, ali ne i za Hrvate Bosne i Hercegovine. Hrvati su stavljeni izvan zakona i izloženi svakodnevnim uhićenjima, premetačinama i ubijanju bez suda i bez krivice. Rat je drugdje prestao, ali se ovdje još ratovalo – nevidljivo, podmuklo i po noći. Ratovalo se samo i jedino protiv Hrvata, jer Hrvate uhićuju i ubijaju – jednostavno ih noć proguta. Malo je i svećenika ostalo. Većina je bila uhićena, drugi pobjegoše. I sve se to radi dok u isto vrijeme govore i pišu o “bratstvu i jedinstvu” naših naroda! Kakve li ironije i đavolske rabote!

Pala je ideja (poslije se pričalo od Udbe, a preko jednog provokatora katolika koji je pristao raditi za Udbu) da se za Veliku Gospu organizira manifestativna procesija sarajevskih katolika koja bi pošla od Katedrale, išla glavnom ulicom i pokupila vjernike na Marindvoru, zatim u Novom Sarajevu, a onda bi svi zajedno došli na Stup. To je bio prvi dio procesije. A drugi, važniji dio, gotovo najvažniji, bio je da svi onda sa Stupa u procesiji krenu do Alipašina Mosta, zatim preko Marindvora glavnom sarajevskom ulicom do Katedrale na završnu svečanost. Plan je prihvaćen i već se oglašavao po sarajevskim crkvama. Te se procesije jako dobro sjećam jer sam s grupom ministranata nosio križ na čelu procesije. Cijelo se katoličko Sarajevo taj dan diglo na noge. Kažu da je bilo desetak tisuća ljudi. U procesiji se išlo s krunicom i molitvenikom u ruci, s Gospinim pjesmama na ustima, i krenulo prema Stupu. Prema nekima, ta je procesija bila dugačka pet kilometara, prema drugima, sedam. U procesiji je najviše bilo žena, djece i starijeg svijeta, a manje muškaraca. Nikakvih zastava i transparenata nije bilo. Bila je to samo katolička, vjerska, procesija. Pjevala se pjesma za pjesmom: Rajska Djevo, Do nebesa, Hoćemo Boga… Veličanstvena i divna procesija.

Nakon velike mise na Stupu i nakon pobožnosti Majci Božjoj, poslije ručka bio je blagoslov, a poslije blagoslova procesija je u još većem broju vjernika krenula natrag, prema glavnom cilju Katedrali. Kažu da su prvi vjernici već ulazili u Sarajevo, a zadnji još bili na Stupu. Bila je to procesija koju Sarajevo još nije vidjelo. Procesiju su vodili vlč. Ivan Čondrić [1918. – osuđen i strijeljan 24. veljače 1946.] i pater Nikola Buljan – čuveni propovjednik i misionar. No, mislim da je ideju o organiziranju procesije nametnuo netko od provokatora, i to ovoj dvojici svećenika, koji su je naivno prihvatili. Nisu imali iskustva s komunistima i boljševicima!

U čemu je bila klopka? Tom procesijom komunisti su podmetnuli klopku preostalim katolicima grada Sarajeva. A klopka je bila u tome što nitko od katolika, koji su zaneseno pjevali, nije primijetio da je duž sarajevskih ulica među gledateljima bezbroj fotografa i fotoreportera. Ti fotoreporteri bili su udbaši koji su, ne štedeći filmove, gotovo svakoga u procesiji uslikali.

I tako je procesija dostojanstveno tekla glavnom ulicom Sarajeva, a posebno svečano i raspjevano išla od Marindvora prema Katedrali. A Katedrala dupkom puna, ali dupkom pun i trg ispred nje. Sve su ulice okolo bile pune katolika, ali i Udbinih fotoreportera, koji su sve snimali i taj dan napravili stotine fotografija. Bogat ulov!

Zašto je ta procesija bila kobna? Zato što su udbaši snimali sve vjernike u procesiji, i tako su na jednom mjestu imali sve katolike grada Sarajeva. Bogat materijal za Udbin arhiv!

U svibnju 1945. oznaši i knojevci su se prilično umorili likvidirajući hrvatsku vojsku nakon Bleiburga i poslije toga prihvaćajući kolone mladih hrvatskih vojnika koje su odvodili u smrt. Potom su u lipnju i srpnju lovili katolike po Sarajevu, ali, razumije se, ako ih je tko prijavio. Tada još nije bilo Udbine kartoteke, a sada su evo imali, kao u albumu, sve katolike grada Sarajeva, pa je i njihovo udbaško srce zadrhtalo od radosti. Slikali su mladiće i djevojke, a posebno ono malo muževa koje još nisu “sredili”. Nisu slikali djecu i stare ljude, ali ako je slučajno naišao muškarac srednjih godina koga dotad nisu uspjeli zatvoriti ni ubiti, toga su, dakako, uslikali. Dakle, sve su slikali, filmove razvili, slike izradili i dali se na veliki posao prepoznavanja i identifikacije sarajevskih katolika. Te su im fotografije bile kao kakva kartoteka. Sada su krenuli na nov posao. Rat je završen, mir je, Udbi se ne žuri, koga ne uhapse danas, uhapsit će ga sutra, ali svatko će doći na red…

No, vratimo se za trenutak našoj procesiji.

Kako rekoh, procesija je veličanstveno i gotovo trijumfalno ušla u Katedralu. Ovo je prvi put da je ne samo katedrala bila puna, nego su i sve okolne ulice bile prepune vjernika. Pater Nikola Buljan, taj veliki propovjednik i veliki misionar, održao je propovijed kakvu nisam nikad u životu čuo. Uspio je u propovjedi spojiti Isusovu Golgotu, Isusovu ostavljenost na križu, huškanje židovskoga naroda, s tragedijom hrvatskih katolika. Sva je Katedrala plakala. Pretpostavljam da su udbaši tu propovijed napamet naučili. Kada bi se neki od njih, koji sada dobiva hrvatsku mirovinu, barem odužio mučeničkoj i progonjenoj Hrvatskoj pa kopiju te propovijedi dao nekoj od crkvenih osoba. Zbog te propovijedi pater Nikola Buljan kasnije je uhićen, a zatvor mu odredili pod staklenim krovom gdje je bila najveća vrućina – siromah je poludio i završio svoj život kao mučenik. Njegova propovijed nije bila politička. On uopće nije spominjao režim, ali je spominjao i govorio o vjernosti hrvatskoga naroda Bogu i Katoličkoj crkvi. Govorio je da hoćemo Boga u naše škole, hoćemo Boga u javnom životu, hoćemo Boga u srcima naše mladeži … Taj najveći propovjednik Družbe Isusove u to vrijeme, mučen je i ubijen bez suda. Što su od njega radili? Tu ćemo tajnu jednog dana u vječnosti znati, uglavnom je poludio od vrućine u tavanskoj ćeliji, ali i od strašnih tortura. [p. Nikola rođen u Kreševu, 1895. – nakon mučenja i gubljenja svijesti umro u vojnoj bolnici u Sarajevu, 26. kolovoza 1946. Neki su svjedoci govorili da je otrovan].

Nitko od katolika koji su sudjelovali u toj procesiji nije mogao ni pomisliti da će komunisti i partizani toliki novac trošiti na fotografiranje ljudi u procesiji. To nitko nije radio. To ni jedan režim nije radio. Kome su smetali ljudi koji idu u procesiji i Bogu se mole? Režimu su bili opasniji ljudi s krunicom i molitvenikom u ruci negoli ljudi s puškom i ljudi na tenku!

Poslije te procesije počelo je hapšenje. Išlo se po noći. Mjesec dana poslije procesije još se uvijek hapsilo. Hapsilo se i cijelu jesen 1945. Hapšenja su bila u zoru oko četiri-pet sati. Tako su, eto, drugovi nastavili “čistiti” Sarajevo od Hrvata. Najprije su hapsili gimnazijalce starije od šesnaest godina (meni je tada bilo tek četrnaest). Uhićene gimnazijalce slali su na prisilni rad, a mnogi su izgubili pravo na daljnje školovanje. Gimnazijalci stariji od osamnaest godina najprije su išli u zatvor pa na suđenje. Sama je Udba izmišljala i organizirala kojekakve “neprijateljske” organizacije. Trebalo je što više hrvatskih đaka poslati u zatvor, i tamo ih dalje obrađivati i preparirati. Svaki uhićeni Hrvat odmah je stavljen pred izbor: raditi za Udbu i Oznu i biti pušten iz zatvora i nastaviti školu ili posao, ili ne pristati i otići na robiju. A pristati “raditi” za Udbu značilo je tjedno podnositi izvještaje s kim si se sreo i što ti je tko pričao. Svakoga prijavljivati: najboljeg prijatelja, brata, sestru, rođake, sve i svakoga redom – sve prijavljivati i sve tužiti. Ljudi su padali u takvu depresiju da bi se odali alkoholu i razboljeli. Oni koji su otišli na robiju bili su sretnici prema onima koji su postali špijuni. Većina njih “riješila” je svoju muku bijegom iz Sarajeva i BiH. Udba je opet dobila i slavila pobjedu – jedan Hrvat manje u Bosni.

Tako su građani grada Sarajeva za Veliku Gospu 1945. priredili kobnu procesiju, koje će se dugo sjećati jer je bila veličanstvena ali će se i dugo o njoj pričati jer je za mnoge bila tragična. Mnogi ljudi koji nikada nisu bili u procesiji, izišli su na ulice i gorko se pokajali. Udbini agenti danima su čeprkali po fotografijama i tražili svoje žrtve. Svaki je udbaš trebao dokazati da je “uho i oko revolucije”, a to se moglo dokazati jedino hapšenjem Hrvata katolika. Hapsiti Srbe nije dolazilo u obzir, a muslimani su svi srcem i dušom prešli k novoj vlasti. Ostali su samo katolici, i po njima se čeprkalo, tako da nitko nije ostao a da ga nisu ubilježili u svoje teftere.

Izvor: CRKVA NA KAMENU