Moša Pijade, intelektualni guru Komunističke Partije, na I. zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću izgovorio je strašne riječi kojima je potpuno razgolićena metodologija kojom komunisti žele provesti ‘crvenu revoluciju’: “Lažimo, palimo, pucajmo, obećavajmo pljačke da privučemo ljude komunizmu!”

Na današnji dan 28. ožujka 1945. partizanske postrojbe ušle su u grad Bihać, a u Cazinskoj krajini počinile su brojne zločine. Bilo je to drugo zauzimanje Bihaća od partizana, dok je prvo bilo provedeno krajem 1942. kada je u tom gradu održano I. zasjedanje AVNOJ-a. I tom prilikom 1942. partizani su u Bihaću ubili nekoliko stotina civila i zarobljenika.

Zaključci I. zasjedanja AVNOJ-a jasno govore da je partizanski pokret bio za obnovu Jugoslavije i protiv svakog oblika hrvatske državnosti.

S posebnom pažnjom pročitajte govor Moše Pijade u Bihaću na I. zasjedanju AVNOJ-a. Čuvena partijska domišljatost i njeni angažirani “intelektualci” uvijek nađu načina, kao i intelektualni vođa komunista Moše Pijade, kako sve što misli drugačije treba, silom ili himbenošću, staviti pod crveni barjak diktature proletarijata.

U napadu krajem 1942. godine partizani su uspjeli zauzeti Bihać. Nakon toga su strijeljali veliki broj zarobljenika i civila, o čemu su izdali službeno prioopćenje.

Priopćenje Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije o strijeljanju 1942. godine:

„Dana 31. prosinca 1942. godine., 13. proleterska brigada i glavnina 4. kordunaške brigade napala je Bihać, dok su sa druge strane Bihać branile 33. i 35. Bojna, te domobranska opkoparska satnija. Tijekom napada partizani su uspjeli zauzeti Bihać i tom prilikom su pobili oko 200 branitelja Bihaća, a 192 su zarobili. Sve zarobljenike su prema izvješću Operativnog štaba, poubijali. Tom prilikom su likvidirali još 130 civila iz Bihaća te uništili i spalili središte grada.“

Na osnovu ovog izvješća bila je i podnesena krivična prijava protiv Rade Bulata, ratnog zapovjednika 13. proleterske brigade, za ubojstvo najmanje 218 osoba.

Po zauzeću grada partizanske jedinice su počinile stravična ubojstva zarobljenih hrvatskih i bošnjačkih vojnika i civila.

Oružane snage NDH vratile su Bihać 29. siječnja 1943. godine. Grad ostaje pod vlašću NDH sve do 28. ožujka 1945. godine kada ga ponovno zauzimaju partizani.

I. zasjedanje AVNOJ-a – laži o federalizmu, bratstvu i jedinstvu

Budući da ne želimo govoriti „napamet“ niti samo teoretizirati, upozorit ćemo na pisani dokument s prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću 1942., a autor je monstruoznih stajališta iz toga dokumenta Moša Pijade, jedan od glavnih ideologa komunističke revolucije i partizanskog pokreta na prostoru bivše Jugoslavije, piše matica.hr.

Spomenuti pisani dokument u potpunosti opovrgava pojedine branitelje i zagovaratelje „komunističkog antifašizma“, koji tvrde da je program komunističke ideologije bio dobar, ali da su u praksi pojedinci počinili zločine. Tko god pročita dio govora Moše Pijade sa spomenutog zasjedanja AVNOJ-a, spoznat će povijesnu istinu da su i program i praksa komunističke ideologije i pokreta bili zločinački. No pogledajmo koje je monstruozne upute davao Moša Pijade političkim komesarima i zapovjednicima partizanskih jedinica:

„Potrebno je stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.“

Što reći nakon spoznaje o tim monstruoznim uputama komunističkog ideologa partizanskim jedinicama kako moraju djelovati u praksi? Mnogi će zacijelo pomisliti da nisu znali da postoje ljudi koji mogu na takav način razmišljati, a kamoli druge upućivati, zapravo naređivati im da postupaju na neljudski, odnosno zločinački način, a sve radi navodnog „pravednog cilja“ kako bi se stvorilo komunističko društvo u kojemu će svi ljudi biti jednaki.

U vezi s istinitom spoznajom o komunističkom režimu kao totalitarnom i zločinačkom, utemeljeno je danas u Hrvatskoj postaviti pitanje kako je moguće da još ima onih koji javno i slobodno, čak uz potporu određenih političkih struktura i medija, promiču komunistički antifašizam i njegove „stečevine“ kao povijesne i ljudske vrednote. Nije li nakon obilja dokaza i svjedočanstava o stravičnim zločinima komunističkog režima i partizanskog pokreta konačno došlo vrijeme da se na temelju istine ostvari i spasonosna pravda? Netko je odgovoran zašto u Hrvatskoj istina i pravda nisu temeljne vrijednosti. Odgovorni ne samo da ne djeluju u korist istine nego je nastoje zamagliti, primjerice ukidanjem pokroviteljstva nad spomenom blajburškim žrtvama. No, nisu svjesni da nijedna svjetovna sila ne može istinu pobijediti. Vjerujemo da će istina uskoro u Hrvatskoj zasjati u punom sjaju i da će konačno zavladati mir, koji će biti „djelo pravde“, kako je prije više od dvije tisuće godina svjedočio prorok Izaija.