Uz početak školske godine: obrazovanje i odgoj!

Svima sretan i blagoslovljen početak novoga dana i tjedna. Zahvalimo Gospodinu za minulu noć, za miran san. I klimatski već pomalo nastupa jesen, noći svježije, nije tako sparno ni vruće kao minulih tjedana pa se može ugodnije odmarati. Svejedno, bilo što bilo, sve je u Gospodinovim rukama. On nam daje sve, sve od njegove milosti i milosrđa zavisi. Pa stavimo u njegove ruke i srce svoje nakane, svoje misli, riječi, djela. Stavimo i svoje učenike – djecu – koja polaze u školu. Navelike se govori o nekakvoj “školi za život”. Pa uvijek je bila škola za život. I u moje doba prije šezdeset i više godina, pa i u svakom naraštaju. Uvijek se govorilo da ne učimo “za školu” nego za život (non scholae sed vitae discimus). Tako je bilo tako i mora ostati. Ali škola nije samo mjesto gdje se skuplja znanje, nego je to mjesto i odgoja. Odgoj i obrazovanje. Stoga molimo da i nastavnici, učitelji, profesori budu primjer djeci, da budu uzor u svemu. Stavimo ih sve u Božje srce, da budu transmisija dobrote, ljubavi, razumijevanja, znanja. To nam danas treba.

Sjetimo se da je komunizam uništavao Boga, nijekao svetinje, nijekao sve što je duhovno. Propovijedao je čisti materijalizam. A psihologija nam kaže da je svaki čovjek individuum, nepodijeljena cjelina, da je on u sebi osoba, da ima svoj identitet po Bogu. Bog svakomu od nas udahnjuje dušu u trenutku začeća – to je ono čudo stvaranja – i svatko od nas, i nesvjesno teži svomu izvoru, svomu izviru. Bogu. Augustin reče da je nemirno srce naše dok ne otpočine u Gospodinu. Pa Gospodina molimo da se svi odgajamo za Boga, za Isusa, za vječnost. (Dr. fra Tomislav Pervan)

*********

U kontekstu poziva za odgovorno školovanje i formaciju donosimo i dio poruke koju je uputio papa Franjo 14. travnja 2014. sjemeništarcima pokrajine Lacij – Latium)

“ISUS NE TRPI OSREDNJOST“

Smisao je sjemeništa formirati i osposobiti buduće službenike oltara u ozračju molitve, studija i bratstva. Ozračje prožeto Radosnom viješću, život ispunjen Duhom Svetim i čovjekoljubljem, to omogućuje svima uronjenima u te zbiljnosti da se iz dana u dan poistovjećuju s Kristom i upijaju u sebe Isusovu misao i raspoloženje, naime njegovu ljubav prema Ocu i prema Crkvi, njegovo nepridržano predanje Božjem narodu.

Molitva, studij, bratstvo i apostolat – četiri su nosiva stupa formacije. Svi ti elementi moraju biti u nutarnjemu surječju. Duhovni život – snažan; intelektualni život – ozbiljan; zajednički život i konačno apostolat – svi su značajni u formaciji novih svećenika. Formacija nije dobra uzmanjka li bilo koji od tih elemenata. Sva četiri elementa moraju djelovati usklađeno (danas se kolokvijalno kaže, u sinergiji).

Četiri stupa, četiri protežnice prema kojima svako sjemenište mora živjeti. Vi, dragi sjemeništarci, ne spremate se obavljati neko zvanje, biti dužnosnici (funkcionari) u nekome poduzeću ili službenici u nekakvu birokratskom aparatu. Imamo mnoge, imamo tolike svećenike koji su se zaustavili na pola puta. Bolno je za sve da im nije uspjelo postići puninu. Imaju u sebi nešto “funkcionarskoga”, imaju nekakav birokratski zrenik, što nije dobro za Crkvu. Upozoravam vas, pripazite da u to ne upadnete!

Spremate se biti pastiri prema uzoru Isusa, Dobroga pastira, te biti kakav je bio On, a onda djelovati in persona Christi, Glave, u njegovu stadu kako biste napasali njegove ovce. Spram toga poziva i mi možemo odgovoriti samo onako kako je Marija odgovorila Anđelu: „A kako će to biti?“ (usp. Lk 1,34). Biti „Dobri pastiri“ prema Isusovu uzoru nešto je velebno, a mi smo tako maleni… To je gola istina!

Primili smo veliki dar, a mi smo tako maleni. Spadamo među najneznatnije. Istina je, poslanje je preveliko. Ali budimo svjesni, nije to naše djelo! Djelo je to Duha Svetoga, s našom suradnjom. Riječ je o tome, da se sami ponizno izručimo, poput gline koju tek treba oblikovati kako bi je lončar – sami Bog – obradio vodom i ognjem, Riječju Božjom i Duhom Svetim. Naime, cilj je zakoračiti u ono što veli sveti Pavao: „Ne živim više ja, Krist živi u meni!“ (Gal 2,20). Samo se tako može biti u Crkvi đakon i svećenik, samo tako može se napasati Božji puk, voditi ga, ne našim putovima, nego Isusovim putem, štoviše, na putu koji je sam Isus Krist.

Da, istina je kako na početku nemamo uvijek punu iskrenosti i jasnoću nakane. Osmjeljujem se reći: Rijetko je to kada slučaj. Svi mi imamo uvijek te male stvari koje ne odgovaraju čistoći nakane, ali to se rješava danomice, svagdanjim obraćenjem. Sjetimo se apostola! Primjerice, Jakova i Ivana, od kojih je jedan htio biti „premijer“ a drugi „ministar gospodarstva“. Apostoli još uvijek nisu imali istinske iskrenosti, imali su na pameti nešto drugo, a Gospodin je s dosta strpljivosti ispravio njihove nakane, a na kraju iskrenost njihove nakane je sazrela da su svoj život posvetili navještaju i svršili u mučeništvu. Ne prestrašiti se!

„Ali, ja nisam siguran trebam li postati svećenikom, jer je to hod prema gore, uspon…“ „Voliš li Isusa?“ „Da“. „Razgovaraj sa svojim duhovnim pratiteljem, razgovaraj sa svojim odgojiteljima, moli, moli, moli, i vidjet ćeš kako će uznapredovati čistoća i iskrenost nakane“. Taj put znači, svakodnevno meditirati Radosnu vijest i prenositi Radosnu vijest životom i navještajem. To znači iskusiti Božje milosrđe u sakramentu pomirenja. I nikada ne propuštati taj sakrament!

Na ispovijed! Uvijek! I tako ćete postati velikodušni i milosrdni svećenici, jer ćete na samima sebi iskusiti Božje milosrđe. To će reći, hraniti se vjerom i ljubavlju iz euharistije te njome hraniti kršćanski puk. To će reći, biti muževi molitve te postati Kristov glas koji veliča Oca i trajno se zauzima za braću (usp. Heb 7,25). Zagovorna molitva koju su prakticirali veliki muževi – Mojsije, Abraham – koji su se s Bogom hrvali za narod, da, ta odvažna molitva pred Bogom. Ako vi – govorim to iz srca, ne hoteći nikoga uvrijediti – ako vi, ako netko od vas nije spreman kročiti ovim putem, s ovim stajalištima i ovim iskustvima, tada je bolje da se osmjelite udariti drugim putem, potražiti drugi put. Ima u Crkvi mnogo načina kršćanskoga svjedočenja, mnogo putova koji vode prema svetosti. U nasljedovanju Isusa Krista kao posvećeni, zaređeni svećenik, nema mjesta osrednjosti, onoj osrednjosti koja redovito svršava u tome da se zlorabi sveti Božji puk za vlastitu korist i probitak. Jao onim opakim i zlim pastirima koji napasaju sami sebe a ne moje stado! – vikali su proroci (usp. Ez 34, 1-6), i to s kakvom žestinom!

Augustin preuzima te proročke riječi u svome djelu De Pastoribus koje vam preporučujem za čitanje i meditaciju. Jao zlim i lošim pastirima! Sjemenište, naime, – htio bih vam reći punu istinu – nije mjesto u koje se povlačimo zbog brojnih svojih ograničenja koje možebit nosimo sa sobom, nije pribježište zbog psiholoških manjkavosti, nije ni utočište s razloga što nemam smjelosti krenuti samostalno u život, te u sjemeništu tražim mjesto koje će me štititi.

Ne, to nikako nije i ne smije biti sjemenište! Kad bi vaše sjemenište bilo takvo, postalo bi za cijelu Crkvu hipotekom! Ne. Sjemenište postoji upravo zbog toga kako bismo kročili naprijed, kako bismo na ovome putu kročili naprijed. Kada pak čujemo proroke govoriti „Jao njima!“, onda biste trebali o tome „Jao!“ razmisliti glede svoje budućnosti. Pio XI. jednom je zgodom rekao kako je bolje izgubiti jedno zvanje, nego se okušati s nekim nesigurnim kandidatom. On je bio planinar, alpinist, i znao je što govori. Znao je te stvari.

Dragi moji! Hvala vam za vaš posjet. Zahvaljujem vam što se došli pješice, hodočasteći u Rim. Pratim vas svojom molitvom i svojim blagoslovom. Sve vas povjeravam Djevici koja je  Majka! Nikada je ne zaboravite! Ruski su mistici znali govoriti kako se čovjek u vremenima duhovnih previranja, turbulencija, treba uteći pod plašt svete Bogomajke, Djevice Marije. I nikada ne otići ispod njezina plašta! Njezinim plaštem pokriveni, zaštićeni. I molim vas, molite za mene!

Priredio: fra Tomislav Pervan