DR. FRA TOMISLAV PERVAN: POČETCI UKAZANJA – UPOZNAJTE MEĐUGORJE (2)

Nerijetko se zna tvrditi ili reći kako je sve ovo u Međugorju stvorio, isfabricirao i izmanipulirao fra Jozo Zovko, ondašnji župnik. To je bjelodano, notorno krivi zaključak i čista podvala. Fra Jozo je došao u župu kojih osam mjeseci prije početka ukazanja, negdje u studenome 1980. zajedno s fra Zrinkom Čuvalom. Obojica su bili posve novi i nepoznati u župi. Njihovi prethodnici, fra Luka Sušac i fra Jozo Jolić, bili su srasli s narodom, i novima je trebalo vremena da se priviknu i udomaće. Premalo su mogli poznavati župu nakon osam mjeseci boravka u njoj. Fra Jozo uopće nije poznavao vidioce. Jedna je od njih – Mirjana Dragićević – živjela u Sarajevu i tek ljeti dolazila ovamo za ljetnoga školskoga raspusta u svojih rođaka. Kad je došao u župu, fra Jozo je zatekao župnu kuću u krajnje derutnom stanju te se odmah dao na planove kako podignuti novu župnu kuću. U tu svrhu već je bio angažirao i arhitekta, nabavljao materijal, napose za vodu, grijanje i struju. Imao je doduše malu molitvenu zajednicu koja je bila na jednome seminaru u svibnju 1981.u Splitu kod prof. dr. Tomislava Ivančića i odatle sam poznavao sve mlade iz te zajednice kad sam došao ovdje za župnika. Međutim, nijedno od vidjelaca nije bilo u toj molitvenoj zajednici ni na tome seminaru, a članovi te molitvene zajednice bili su u završnome razredu srednje škole. I danas su još aktivni kao vjernici u župu, sa svojim obiteljima.

Pa i u trenutku kad se prva ukazanja dogodiše, tj. u srijedu, 24. lipnja, fra Jozo nije bio u župi. Kako je bio istaknuti kateheta u cijeloj javnosti, bio je angažiran oko pripremanja katehetskih priručnika zajedno s dr. Josipom Baričevićem TOR u Zagrebu, te je toga ponedjeljka otputovao u Zagreb, a ujedno je imao i duhovnu obnovu sestrama u Ivanić Kloštru. Cijeli je tjedan izbivao, u župu se vratio tek u subotu popodne. Dakle, četiri prva dana su protekla bez fra Joze Zovke. I sam je bio iznenađen kad je, na povratku iz Zagreba, došavši u posjet bolesnoj majci Milki u mostarsku bolnicu, čuo od jedne župljanke (Drage Ivanković): “Fra Jozo, u nas se Gospa ukazuje, a Vas nema!”

S te strane je isključena njegova manipulacija. Prva četiri dana uopće nije bio u župi pa nije mogao inicirati događaje. Možda je po svome duhovnome ustroju fra Jozo bio sklon ukazanjima, jer je kao dječak na zagovor Gospe Lurdske ozdravio od teške bolesti na očima, bio je marijanski usmjeren, ali s vidiocima nije imao u početcima nikakve veze niti ih je poznavao niti ih je napućivao. Svi su se rodili u Podbrdu,osim Mirjane, koja po roditeljima vuče korijene iz Bijakovića, ali se rodila u Sarajevu. Otac Ivanke Ivanković radio je u Njemačkoj i u međuvremenu je napravio kuću u Mostaru pa je ona završila osmoljetku ondje, a samo je ljeti bila u svoje bake u Bijakovićima. Samo Podbrdo bijaše nešto kao slijepo crijevo u cijeloj župi, nikakav put nije vodio dalje od njihovih kuća, osim kozje staze prema brdu Crnici. Mještani su bili radnici i težaci koji su teško preživljavali, a većina je nosila još rane i posljedice Drugoga svjetskog rata.

Fra Zrinko je bio krajnje naravan, pomalo rustikalan, otresit, ali u duši dobar fratar, sve je slobodno vrijeme provodio u vrtu; nije bio čovjek knjige, ali u kojoj je god župi bio, sadio je voćke i lozu. Pa tako i ovdje. Odmah je zasadio voćnjak u blizini župne kuće, a duhovne je stvari prepuštao fra Jozi. Volio je čovjeka, ali je na trenutke znao biti otresit i nagle naravi. Na govor o ukazanjima znao je u početku samo odmahnuti rukom. Nije mu bilo do dječjih priča. Uglavnom, djecu je shvaćao kao neozbiljne mlade ljude koji su nečim poneseni. Nije im vjerovao. Znao je reći: “Komu je dano da vidi, neka vidi; komu nije, on i ne vidi”.

Djeca – potonji vidioci – su pak onoga popodneva, 24. lipnja 1981. izbačena iz životne kolotečine. Otada za njih počinje novi jasni usjek koji nisu ni očekivali, komu se nisu ni nadali, nisu ga ni željeli, bili su naskroz ošinuti, zaprepašteni i iznenađeni, do kraja u strahu u prvom trenutku. Za druga ukazanja gotovo nikada nisu ni čuli, osim možda za Lurd. Ne znamo što se u tim trenutcima odvijalo u njihovim glavama i bićima, ali samo jedno vidimo i znamo: Otada nastupaju uvjerljivo, svjedočki, neustrašivo, svim prijetnjama i zastrašivanjima unatoč. I upravo su ti prvi dani u svemu presudni. Oni su nukleus svega. Ako je zrno zdravo, zdrav je i plod iz zrna, a po plodu se i stablo prepoznaje.

Odjek u javnosti

Vijest se odmah pronijela cijelim krajem, stigla je treći dan čak i do daleke Amerike, jer mnogi su odavle vremenom zbog neprilika i posla morali seliti u prekomorske zemlje. Telefonske veze s Međugorjem bile su prekinute jer je neposredno prije ukazanja izgorjela mjesna mala pošta i stara telefonska centrala. Isto se tako zapalila i stara pučka škola uz župnu crkvu koju su do kraja 1945. vodile časne sestre franjevke. Time je Međugorje bilo odsječeno od svijeta, pa ni sami župnik nije mogao iz Zagreba komunicirati sa svojim kapelanom fra Zrinkom ni ovaj s njime iz Međugorja. Ali se vijest širila munjevitom brzinom tako da je već u nedjelju bilo na mjestu ukazanja desetak tisuća ljudi, a u ponedjeljak, na svetkovinu sv. Petra i Pavla oko petnaestak tisuća ljudi, jer je milicija na ulazu u Međugorje pobrojila više od 3 tisuće osobnih vozila, koja su se slijevala uskim putem prema Bijakovićima. Župnik je u nedoumici stajao pred župnim uredom, pitajući se, što ti ljudi traže gore na brdu, a ovdje je golema crkva prazna. Bijahu to doslovce biblijski prizori kakve ćemo susresti u evanđeoskim izvješćima. Sva se sila svijeta slijevala i tražila znak s neba, tražila pomoć i utjehu. Svi bijahu žudni slobode i Boga. Vidioci su postali nešto kao ikone, ali i žrtve cijeloga događanja. Nisu imali nikakve privatnosti, danonoćno su bili opsjedani hodočasnicima koji su dolazili sa najrazličitijim potrebama i nevoljama.

Reakcije komunističkih vlasti i biskupa

Kao što smo već rekli, milicija se odmah uključila. Uslijedile su potom milicijske represije prema pučanstvu, neki su mještani proveli po jednu noć u milicijskoj stanici, mjesna se partijska organizacija našla u nedoumici, što činiti. Partijska vrhuška u Sarajevu se također uznemirila, mediji su prepuni negativnih komentara. Svi vide na djelu hrvatski nacionalizam, buđenje duhova prošlosti, prizivlju se aveti Drugoga svjetskoga rata, pogotovo zbog blizine Šurmanaca, naslućuju nekakvu kontrarevoluciju, klerofašizam. Jednom riječju, nitko nije pošteđen. Ni vidioci, ni selo, ni župnik, ni franjevci, ni cijeli hrvatski narod. Harangu predvode televizijski komentatori koji sikću svoj otrov iz Sarajeva, prednjači od tiska sarajevsko (i dandanas) protuhrvatsko Oslobođenje. Sa svih strana prijetnje. Na Dan borca (4. srpnja) odašilju se iz istočne Bosne, s mjesta partizanskih bitaka iz Drugoga svjetskog rata, jasne poruke protiv Međugorja i kontrarevolucije. Nitko zapravo nije znao odgovora. Vidioci vidno zbunjeni, ne snalaze se, a svijet željan glasa i odgovora s Neba, željan slobode i slobode. Uslijedile su hapšenja mještana, neki provode noći ili mjesece u zatvoru, medijska hajka – prema njima ovo je sve fašističko-ustaška kontrarevolucija koja se mora svim sredstvima spriječiti, Sarajevo izbacuje preko radija, novina i televizije svoj otrov protiv svega vjerskoga, katoličkoga i hrvatskoga. Ali što oni više govore protiv ovoga, odjek je u narodu sve veći. Nisu ni slutili da će postići samo bumerang-učinak, da im se sve stostruko vratilo, po partiju i komunizam u najgorem obliku.

Ovdje su na Crnici upaljene one svijeće, one procesije svijeća, mimohodi sa svijećama i molitvama, koji su srušili Crvenoga zmaja, staru Zmiju, i njegov plod krvave revolucije, Sovjetski Savez. Tu na Crnici ozbiljio se u naše dane biblijski i Mojsijev Gorući grm koji je gorio, ne sagorijevajući, sve do danas.  Vidioci pak u svemu tome bezazleni, ni krivi ni dužni, uvučeni u čudesnu igru koji ni sami ne shvaćaju. Oni samo jedno ponavljaju: “Mi vidimo. Nama se Gospa ukazala!” Nikakva ih zastrašivanja ni prijetnje, pa čak ni naganjanja s milicionarima po njivama, ne mogu ih spriječiti niti zaustaviti u njihovim tvrdnjama i uvjerenju.

Glas dopire do mjesnoga biskupa mons. Pavla Žanića. Sam je biskup često putovao u Lurd, išao u Fatimu, pohađao marijanska mjesta, bio je i u Sirakuzi kod Plačuće Gospe, otvoren prema ukazanjima. Sastaje se sa župnikom u župnom uredu u Čitluku i Mostaru. Župnik preporuča oprez. Fra Jozo je naime u početku krajnje skeptičan, misli da je posrijedi namještaljka tajne policije. Jedna od vidjelica je iz Sarajeva, pronosi se glas kako puši, kako je punkerica. Djeca su župniku nepoznanica, nije ih imao kada kao novi župnik upoznati. On se kao župnik već na Posušju zamjerio komunističkim vlastima koje su tražile njegov premještaj jer je ondje kao uspješni župnik i kateheta potkapao partijsku organizaciju među mladima. Stoga on predmnijeva da bi to mogla biti udbaška podvala, želeći ga strpati u zatvor. Zato je u početku krajnje oprezan. Nadugo i naširoko vidioce ispituje i sve bilježi na magnetofonskim vrpcama. Vremenom je stekao sigurnost da je zbilja riječ o zahvatu samoga Neba, a vjerojatno i nakon jednoga osobnoga viđenja Majke Božje u crkvi, na koru, dok je predmolio krunicu zajedno s vidiocima. Tomu sam bio svjedokom, kad je naglo zastao, a onda zanosno nastavio moliti.

Fotografije: Mijo Gabrić