Miro Glavurtić: Krleža je jasnije vidio nevine žrtve u Rusiji, nego one u Hrvatskoj!

Godine su prošle, a tema je vječna. Nisam onda pretpostavljao da je Krleža olako prešao preko hrvatskih žrtava, kao što danas prelaze naši vodeći političari. I onda sam mislio da nevine ne treba ni suditi, ni osuditi. I da ih nikako ne treba mučiti, osuditi i ubiti. Ali stvari nisu tako jednostavne. Jer da su jednostavne ne bi ni bilo krležijanskoga paradoksa.

*****

A prije nekih pedesetak godina stajao sam zbunjen pred snažnim paradoksom. Krleža razmatra nevine žrtve u Rusiji, opterećen velikim brojkama. Možeš misliti, u Rusiji. U dalekoj Rusiji. Jer neki su ljudi dalekovidni, a neki kratkovidni (dalekovidni su kratkonevidni). Krleža je jasnije vidio nevine žrtve u Rusiji, nego one u Hrvatskoj. To je stvar optike. I par korektivnih stakala to može riješiti. Miroslav Krleža pita Rodoljuba Čolakovića, zašto nevinim ruskim žrtvama nisu sudili. I zašto su nevine osudili na smrt, a ne na neku zatvorsku kaznu. Tako nekako. Jer godine su prošle, a tema je vječna. Nisam onda pretpostavljao da je Krleža olako prešao preko hrvatskih žrtava. I onda sam mislio da nevine ne treba ni suditi, ni osuditi. I da ih nikako ne treba mučiti, osuditi i ubiti. Ali stvari nisu tako jednostavne. Jer da su jednostavne ne bi ni bilo krležijanskoga paradoksa. A Rodoljub Čolaković je posljednji apartčik koji može riješiti tu opaku dilemu. Ne znam što sam sve pisao. Varirao sam problematiku nevinih u komunističkom pravosuđu. Da li bi suđenje za njih bilo pogubnije? Ili, uzmite ovaj slučaj: Neki Rus, a možda i Hrvat, osuđen je na tri godine strogog zatvora, ali je u rđavim uvjetima umro vrlo brzo, nakon presude. Ili su osuđeni na smrt glađu. Ili su nerođeni a već osuđeni od režima u Kini. Mnogo je nepodobnih. Postoji zločin mišljenja. Prve atomske bombe pale su na nevine glave.

Spomenuo sam da je Krleža bio Titov eskort književnik. Kada je tekst o Krleži objavljen u novosadskim «Poljima», na mene se podigla medijska kuka i motika. Igor Mandić se kasnije pokajao i koristio moju tezu u svojim dopunjenim i izmijenjenim meditacijama o Krleži. Pisao sam: Kako su padale zvijezde sa neba moga djetinjstva. Parafrazirao sam jednu metaforu Radomira Konstantinovića, proslavljenog analitičara Filozofije palanke. Krleža je bio zvijezda mog djetinjstva; opčinjen njegovom baroknom rečenicom ja nisam ni primijetio kako je on to postao meni, nadobudnom katoličkom konvertitu, odjednom posve tužna pojava, izgubljena u neljudskim horizontima komunizma i diktature proletarijata. Mrtva duša na Titovom «Galebu» i u podnožju egipatskih piramida. Prestravljen i Didom i Đidom (Didom Kvaternikom i Milovanom Đilasom). Tako veliki a tako mali. (Časopis MI)