DR. SC. BOŽO SKOKO: STOLJETNI SAVEZ PAPA I HRVATA

Komentar: Dr. sc. Božo Skoko

Na početku aktualnog pohoda hrvatskih biskupa Svetoj Stolici „Ad limina apostolorum“, nakon zajedničke mise na grobu svetog Petra, na zidu bazilike, pored ulaza u sakristiju, otkrivena je spomen ploča posvećena trajnoj povezanosti Hrvata i Svete Stolice, s posebnim naglaskom na činjenicu da su upravo Hrvati prvi slavenski narod koji je primio kršćanstvo. Ploču su zajednički otkrili nadsvećenik bazilike svetog Petra u Vatikanu kardinal Angelo Comastri, predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.
Ploča je na latinskom, a cjelovit prijevod glasi ovako: „U spomen evangelizacije Hrvata, prvog od slavenskih naroda. – Papa Ivan IV. poslao im je opata Martina 641. – Papa Ivan VIII. blagoslovio je u ovoj bazilici kneza Branimira i njegov narod na blagdan Gospodinova Uzašašća g. 879. – Sv. Papa Grgur VII. okrunio je Zvonimira za kralja po rukama opata Gebizona g. 1076. – Sv. Papa Ivan Pavao II. sve ovo spominjući u ovoj je bazilici slavio sv. Misu na hrvatskom jeziku g. 1979. – Spomen ploča postavljena je ovdje 2017. g. u vrijeme pontifikata pape Franje.“.

Svi znamo koliko je sveti papa Ivan Pavao II. uporno ponavljao ove činjenice i tako promovirao hrvatski narod u svijetu, kao pravovjeran i odan. Međutim, veze Hrvata i Svete Stolice sežu duboko u povijest pa je ovo prigoda za prisjetiti se nekolicine papa koji su najviše dali obola odnosima s Hrvatima, još od vremena Ivana IV. i pape Agatona.

Poznato je kako je, zahvaljujući papi Ivanu VIII. i njegovu priznanju kneza Branimira i hrvatske države 879., Hrvatska ušla u srednjovjekovnu međunarodnu zajednicu na velika vrata, budući da je papinstvo tada bilo najsnažniji međunarodni autoritet. Međutim, ovisno o previranjima na terenu pragmatičnost je pojedine hrvatske vladare usmjeravala i prema Bizantu. Nakon što se kralj Zvonimir riješio bizantskog utjecaja, međusobne veze postaju jače pa mu papa Grgur VII. na krunidbu u Solin 1075. šalje kraljevsku krunu i simbole kraljevske moći. Papa mu tom prilikom piše da će svaki napad na Hrvatsku smatrati napadom na Apostolsku stolicu. Kralj Dmitar Zvonimir mu uz poslušnost obećava kako će štititi siromahe, udovice i siročad, protiviti se prodaji ljudi i vladati pravedno. Zahvaljujući tom obećanju i Zvonimirovoj dobroti nastala je i Baščanska ploča, kao svjedočanstvo darovnice zemlje benediktinskom samostanu u Baškoj na Krku.

Uistinu pape su poštovale hrvatske vladare i nastojale im pomagati u njihovoj borbi. Međutim kad je u pitanju duhovna vlast, neki su se pape bojali pretjeranog narodnog utjecaja pa je tako veliki Grgur Ninski, koji je bio duhovni pastir ondašnje Hrvatske, u vrijeme kralja Tomislava potpao pod vlast „kontroliranog“ splitskog nadbiskupa. Niz papa živcirala je i uporaba glagoljice u narodnom bogoslužju. Iako su je pokušali zabraniti kao ostatke bizantskog utjecaja, nisu mogli protiv stvarnosti pa Ivan X. dopušta nižem kleru uporabu, a Inocent IV. i biskupima, što je omogućilo očuvanje i razvoj tog hrvatskog pisma. Pape su se kasnije služili hrvatskim glagoljašima kao poveznicom s istočnim pravoslavnim crkvama. Tako su Hrvati bili preteče uporabe narodnog jezika u liturgiji, koji je sasvim zamijenio latinski tek na Drugom vatikanskom koncilu 1962.

Međusobni odnosi papa i Hrvata posebno su se produbljivali kroz stoljeća turskih prodora, kad su Hrvati doslovce branili Europu. Poznata je sintagma Hrvatske kao „predziđa kršćanstva“, kojom nas je „počastio“ Lav X. (1513. – 1521.). Malo je poznato kako je baš taj papa svesrdno pomagao Hrvatima u borbi protiv Turaka. Nakon što je hrvatski ban i biskup Petar Berislavić, kojem je papa i novčano pomagao, prodro u Bosnu i porazio Turke kod Jajca 1519. papa mu po izaslaniku poručuje kako glavar Crkve katoličke neće dopustiti da padne Hrvatska, najčvršći štit i predziđe kršćanstva. A zbog zasluga i pobjeda nad Turcima papa Lav imenuje Berislavića kardinalom. Međutim ubijen je u turskoj zasjedi 1520. prije nego što je doznao za tu čast. Slična sudbina zadesila je i Krčanina Jurja Utišinovića Martinuševića, koji je u Ugarskoj obnašao najviše crkvene i političke dužnosti, a koji je ubijen 1551. nedugo nakon što je čuo radosnu vijest, tako da se nikada nije ogrnuo kardinalskim grimizom. U novije doba kardinalsko imenovanje nije dočekao Josip Uhač, koji je u Rimu umro 1998., dan prije nego je papa Ivan Pavao II. objavio popis novih kardinala.

U pomaganju Hrvatima u borbi protiv Turaka iskazali su se i Inocent X. (1644. – 1655.) i Klement XI. (1700. – 1721.) koji je bio posebno naklonjen Dalmaciji. Osobito je zanimljiva priča Pia II. (1458. – 1464.), koji je razočaran što europski vladari ne žele pomoći Hrvatskoj i Bosni sam organizirao vojsku i namjeravao brodovima krenuti prema Dubrovniku, a potom prema Bosni koja je bila netom pala u turske ruke, a iz koje je posljednja bosanska kraljica Katarina pobjegla u Rim. Međutim, umro je prije isplovljavanja iz Ancone.

Doduše, nekad je Hrvatska bila i žrtva dogovora papa s moćnijima, ponajprije s Venecijom, a poslije i s Austrijom i Ugarskom. Tome je počeo dolaziti kraj kad je Pio IX. na nagovor bana Josipa Jelačića i uz blagoslov Beča zagrebačku biskupiju, koja je bila u sastavu Ugarske uzdigao na rang neovisne nadbiskupije. Baš u njegovu mandatu održan je i Prvi vatikanski koncil, na kojem je briljirao biskup Strossmayer. Iako je prijateljevao s Piom IX., to ga nije spriječilo da se javno usprotivi tezi o papinoj nepogrešivosti. Nije Strossmayer bio jedini koji je bez dlake na jeziku istupao u Vatikanu. Povijesni spisi govore o dominikancu Andriji Jamometiću koji je oštro istupao protiv pape Siksta IV. (1471. – 1484.) optužujući ga za skandale u Kuriji, nepotizam i nemoral, zbog čega je skončao u Anđeoskoj tvrđavi. Splitski nadbiskup, znanstvenik i filozof Marko Antun de Dominis, jedan od najvećih umova kraja 16. i početka 17. stoljeća, zbog svoje je knjige O crkvenoj državi, u kojoj je kritički progovorio o crkvenoj politici i papinskoj vlasti, proglašen heretikom te je prešao na protestantizam. Nakon karijere u Engleskoj, gdje je podučavao na Cambridgeu i Oxfordu te bio imenovan dekanom Windsora i glavarom Savoya, što je bila iznimna kraljevska čast udijeljena jednom strancu, ipak je izgubio glavu u Rimu. Naime, kada je 1621. za papu izabran njegov prijatelj Grgur XV. vraća se u Rim. Međutim, dvije godine poslije taj papa umire, a on gubi zaštitu. Presudom inkvizicije tijelo mu je spaljeno zajedno s njegovim knjigama, na istom mjestu gdje je dvadesetak godina prije spaljen Giordano Bruno.

Unatoč pojedinim nesuglasicama, Sveta Stolica s Hrvatima uglavnom nikada nije imala problema. Zato je niz papa bio nešto usredotočeniji na Bosnu, gdje su nastojali zaustaviti širenje krivovjerja. Tako papa Inocent III. (1198. – 1216.) šalje svoga izaslanika Kulinu banu, koji na Bilinu polju kraj Zenice okuplja bosansku vlastelu i narod te javno ispovijedaju vjeru i pripadnost Katoličkoj Crkvi. Papa Nikola IV. (1288. – 1292.), franjevac, šalje u Bosnu franjevce kao inkvizitore, zbog učvršćenja katoličke vjere nasuprot bosanskim patarenima. Tako su od 1291. do naših dana franjevci stalno prisutni u Bosni i Hercegovini.

Zbog odanosti Rimu i utjecaja u društvu, ali i globalnoj Crkvi, pape su tijekom povijesti čak trinaest hrvatskih nadbiskupa imenovale kardinalima te im tako otvorili put da i sami biraju i budu birani za papu. Prvi je bio Demetrije, zagrebački biskup i ostrogonski nadbiskup, koji je umro 1387. Prvi zagrebački nadbiskup Haulik imenovan je kardinalom. A nakon blaženog Alojzija Stepinca koji je svojim junačkim držanjem pred svim pokušajima komunističkih vlasti da odvoje Crkvu u Hrvatskoj od Svete Stolice te mučeništvom priskrbio Hrvatima goleme zasluge u katoličkom svijetu, svi su zagrebački nadbiskupi postajali i kardinali, a od 1994. ta je čast pripala i vrhbosanskom nadbiskupu Vinku Puljiću.

Hrvatima je Rim vrlo rano postao dom. Još je Jeronim, pustinjak iz Dalmacije u doba velikog vala izbjeglica iz Hrvatske pred Turcima, zatražio od pape Nikole V. izgradnju gostinjca za hrvatske hodočasnike i izbjeglice u Rimu. On 1453. udovoljava tom zahtjevu i podiže crkvu i svratište na lijevoj obali Tibera. To je danas nadaleko poznati Hrvatski zavod svetog Jeronima (ime je dobio po svetom Jeronimu, prevoditelju Biblije na latinski), koji je proširio i dogradio papa Siksto V. koji je tijekom cijelog svog pontifikata bio prilično sklon hrvatskim potrebama. U podizanju velebnog zdanja posebno mjesto ima i izbjegla bosanska kraljica Katarina Kosača koja je bogato obdarila crkvu svetog Jeronima. Danas je to jedna od važnijih hrvatskih institucija izvan domovine.

Mnogi su Hrvati bili u službi rimskih papa. Primjerice Ruđer Bošković je na zahtjev pape Benedikta XIV. 1742. izradio planove za popravak apsida i kupola crkve svetog Petra u Rimu, te obavio mjerenje meridijana Rim-Rimini, što je rezultiralo prvom egzaktnom kartom papinske države. Dubrovčanin Gjuro Armeno Baglivi, jedan od najuglednijih hrvatskih liječnika svih vremena, bio je osobni liječnik dvojice papa – Inocenta XII. i Klementa XI. Papa Pavao III. osobno je angažirao velikog hrvatskog minijaturista Julija Klovića da mu ilustrira knjige. Ostavio je ondje traga i dominikanac i zagrebački nadbiskup, a poslije blaženik Augustin Kažotić, koji je smatran najvrsnijim govornikom svoga vremena i koji je surađivao s papom Ivanom XXII. Dubrovčanin i profesor pariškog sveučilišta Ivan Stojković bio je osoba od iznimnog povjerenja papa Martina V. i Eugena IV. u prvoj polovini petnaestog stoljeća. Zahvaljujući svojim sposobnostima, bio je jedan od najcjenjenijih govornika na čak dva crkvena sabora – onom u Paviji i Sienni te Baselu. U novije se doba istaknuo zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper kojeg je papa Pavao VI. 1968. imenovao prefektom Kongregacije za nauk vjere, što je jedna od najvažnijih vatikanskih dužnosti. Šepera su kao najviše rangiranog Hrvata u Vatikanu potvrdili i nasljednici Pavla VI. – Ivan Pavao I. i Ivan Pavao II. Nakon što je otišao u mirovinu 1981. a nedugo zatim i umro, naslijedio ga je kardinal Ratzinger, koji će postati papa Benedikt XVI.

Hrvatska je jedno vrijeme bila jedina europska katolička država izvan Europske unije, pa je logično da su Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. zagovarali njezino članstvo u toj zajednici. Međutim, intenzitet budućih odnosa i potpore Hrvatskoj snažne vatikanske diplomacije na međunarodnom planu uvelike će ovisiti i o odnosu hrvatskih vlasti prema Crkvi kao i ulozi Hrvatske u ekumenskim procesima prema pravoslavnom istoku. Koliko god odnosi Hrvatske i Vatikana bili prijateljski povijest nas uči da su vrlo često bili i pragmatični.